Čuveni 14. kongres SKJ, održan u siječnju 1990., prema Miloševićevu planu, trebao je biti završna faza u discipliniranju pa smjenjivanju svih onih u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Makedoniji koji su se suprostavljali velikosrpskoj politici. Savezi komunista Slovenije i Hrvatske zalagali su se za postupnu transformaciju SKJ u savez republičkih partija dok je SK Srbije zahtijevao obnovu SKJ na načelima lenjinističko-boljševičke partije. Delegati iz Srbije i Crne Gore pokušali su nametnuti svoje mišljenje svima i pritom doživjeli neuspjeh. Naime, srpski i crnogorski delegati nisu imali točku o ravnopravnosti republika u budućem ustrojenju Jugoslavije kao ni plan izlaska iz gospodarske krize. Stoga, nakon verbalnih izgreda i netrpeljivog ponašanja od strane Srba i Crnogoraca prema Slovencima i Hrvatima na sjednici, hrvatski i slovenski delegati napustili su 14. kongres Saveza komunista Jugoslavije i time najavili raspad kongresa i raspad Jugoslavije.
U narednim mjesecima vršio se proces formiranja i legaliziranja političkih stranaka i provodili su se izbori za višestranačke republičke parlamente. Dana 5. veljače 1990. godine, tada je Republički sekretarijat za upravu i pravosuđe SR Hrvatske, izdao predstavnicima osam stranaka rješenja o registraciji čime je formalno obznanjen politički pluralizam u Hrvatskoj. Rješenja su uručena predstavnicima; Hrvatske demokratske stranke, Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatske kršćanske demokratske stranke, Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza, Radikalnog udruženja za Sjedinjene Europske Države, Socijaldemokratska stranka Hrvatske, Savezu komunista Hrvatske i Socijalističkom savezu radnog naroda Hrvatske.
Komunistička partija u Hrvatskoj, kao i sve komunističke partije ostalih zemalja Jugoslavije doživjele su poraz. Svugdje osim u Srbiji i Crnoj Gori. Uz neviđenu srpsku medijsku kampanju protiv drugih naroda u Jugoslaviji te snažnog agitpropa, Milošević kreće sa snažnom obnovom centralizma (s Beogradom kao sjedištem vlasti) u Jugoslaviji koja je već bila u raspadu. Uz potporu vojnog i policijskog aparata, Milošević nastoji ugušiti demokratske promjene i ostvariti velikosrpski program. Držeći se načela “Svi Srbi u jednoj državi”, bio je spreman dopustiti izdvajanje iz Jugoslavije onih teritorija u kojima nema Srba, a to bi bile Slovenija i Hrvatska, odnosno samo dio Hrvatske. Naime, “Srbi svi i svuda” je teza koju je objavio Vuk Karadžić 1849. u Beču, kao dio knjige “Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona”. Na osnovi ovo teze neki su kasniji jezikoslovci i etnolozi smatrali su da Srbi i Hrvati govore jednim jezikom, često nazivanim “srpskohrvatski jezik”, dok su neki makedonski jezik smatrali južnim srpskim dijalektom. Vuk Karadžić nazivao je Srbima sve koji govore štokavski. Tako je Vuk među Srbe ubrajao i Crnogorce, Bošnjake i Makedonce. Hrvate ne naziva Hrvatima nego ih naziva i dijeli po regionalnim nazivima kao “Dubrovčani”, “Slavonci”, “Dalmatinci”, “Bunjevci”, “Šokci” i “Krašovani” pa tako negira postojanje Hrvata kao jedinstevene nacije i pripadajućeg terirorija – Hrvatske države.
Kako se 1990. godina primicala svom kraju, a problemi u Jugoslaviji nisu jenjavali, bilo je što hitnije rješavanje opće krize jugoslavenske države. Stoga je 1991. započela pregovorima šestorice predsjednika. U tim pregovorima Milošević se, zajedno s crnogorskim predsjednikom Momirom Bulatovićem, zalagao za koncept centralizirane Jugoslavije dok su ostali predsjednici uporno predlagali konfederativno uređenje. Pregovori nisu dali nikakav rezultat i nakon toga postalo je jasno da je došlo do kraja Jugoslavije.
Nakon prvih višestranačkih izbora u Jugoslaviji, u Hrvatskoj i Sloveniji je održan referendum za samostalnost na kojem su se oba naroda većinski izjasnila za odvajanje iz Jugoslavenske države. Dana 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor u Zagrebu i Skupština Slovenije u Ljubljani izglasali su deklaracije kojima se Slovenija i Hrvatska proglašavaju samostalnim i suverenim državama. Umjesto oznaka SFRJ osvanulo je znakovlje s hrvatskim i slovenskim obilježima diljem dviju zemalja. Istim stopama pošle su i Makedonija i Bosna i Hercegovina pa su nakon ljeta 1991. sve zemlje bivše Jugoslavije osim Srbije i Crne Gore proglasile samostalnost i nezavisnost.
Usprkos činjenici da su republike donijele suverene odluke i prekinule sve državnopravne veze s Beogradom i da je to zaista značilo kraj Jugoslavije, stvarno stanje bilo je drugačije. Zemlje su još uvijek bile vezane saveznim organima vlasti, primjerice Stjepan Mesić bio je postavljen za predsjednika Predsjedništva SFRJ i obnašao je tu dužnost do kraja listopada 1991. Međunarodna je zajednica s negodovanjem gledala na rasplet situacije na Balkanu i počinje poduzimati diplomatske poteze za spašavanje Jugoslavije.
Srbija i Crna Gora, vođene nacionalistički nastrojenim liderima, ne odustajući od ideje centralističke Jugoslavije s velikosrpskom prevlasti te potpuno ignorirajući realnu situaciju u Jugoslavij, odlučuju jugoslavensku krizu riješiti silom. Služeći se JNA, dakle vojskom svih Jugoslavena, na samo Srba i Crnogoraca, odnosno vojskom svih nekadašnjih žitelja Jugoslavije, Milošević kreće oružanim sukobom smjeniti demokratski izabrana vodstva četiriju republika. Pomno smišljenim akcijama razoružavanja Teritorijalnih obrana Slovenije i Hrvatske, srpsko vodstvo i srpske manjine u Hrvatskoj uz potpuru JNA spremaju se za agresiju. Nakon što su Slovenci pružili otpor, u Sloveniji je započeo rat. Deset dana kasnije, iz Beograda kreću tenkovske kolone kao pojačanje srpskim pobunjenicima u žarištima pobune na teritoriju Hrvatske – istočnu Slavoniju i Baranju te Dalmatinsku zagoru. Rat je došao u Hrvatsku.
Na sastanku u Bruxellesu, 16. prosinca 1991. godine, polazeći od načela samoodređenja i uvažavanja volje naroda – zaključeno je da sve jugoslavenske republike koje žele priznanje trebaju do 23. prosinca 1991. podnijeti zahtjev te ako ispunjavaju sve tražene uvjete prema Helsinškoj deklaraciji i Pariškoj povelji, bit će međunarodni priznate do 15. siječnja 1991. Iako je tom odlukom Jugoslavija konačno prestala postojati i za međunarodnu zajednicu koja je previše vremena zatvarala oči i odbila prihvatiti realnost, a kamoli pravodobno i valjano reagirati, velikosrpska agresija se Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nije prestala.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
- Matković Hrvoje; Povijest Jugoslavije; drugo, dopunjeno izdanje, Naklada P.I.P Pavičić; Zagreb, 2003.
- Žutić Nikola; Srbi svi i svuda – hrvatske zemlje bez Hrvata; Istorija 20. veka, 2/2005
