Proglašenje hrvatske suverenosti i samostalnosti i zatim raskid svih državno-pravnih veza sa SFRJ posljedica su niza događaja i procesa koji su se odvijali u jednom od dramatičnijih ali i najvažnijih razdoblja hrvatske povijesti. Važnost i težinu ovih odluka nemoguće je shvatiti bez povijesnog konteksta i prikaza događaja koji su im prethodili.
U sklopu sloma komunističkog sustava u zemljama istočne Europe tijekom 1989. godine, kao i demokratizacijskih i dezintegracijskih procesa unutar Jugoslavije, Savez komunista Hrvatske je u studenom 1989. donio odluku o uvođenju višestranačkog političkog sustava, te održavanju slobodnih izbora.
Političku odluku o slobodnim izborima Sabor je proveo u veljači 1990. nizom zakonskih akata kojima je omogućeno slobodno udruživanje građana u razne organizacije, čime je u Hrvatskoj de facto uveden višestranački sustav.
Na izborima održanim u travnju i svibnju 1990. pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pod vodstvom Franje Tuđmana, osvojivši 42,3% glasova, odnosno 205 od ukupno 356 zastupničkih mjesta u cijelom Saboru. Prema broju glasova slijedila ga je stranka Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena, osvojivši 35,3 % glasova i 107 mjesta, te Koalicija narodnog sporazuma s osvojenih 15% glasova te 21 zastupničkim mjestom.
Konstitutivna sjednica višestranačkog hrvatskog Sabora održana je 30. svibnja 1990.. Uskoro zatim, 25. srpnja, Sabor je usvojio Ustavne amandmane kojima su iz Ustava i naziva Republike i njezinih tijela izostavljene socijalističke oznake i ukinuta ideologijska obilježja grba i zastave. Amandmanima na Ustav Izvršno vijeće Sabora preimenovano je u Vladu republike Hrvaske, a republički sekretarijati u ministarstva.
Novi Ustav, često zvan „Božićni Ustav“, proglašen je 22. prosinca 1990. godine. Hrvatska je njime ustrojena kao suverena država hrvatskoga naroda i njezinih državljana pripadnika drugih naroda i manjina, država parlamentarne demokracije, vladavine prava i tržišnog gospodarstva.
Tijekom 1991. godine, u sklopu sve većih napetosti, koje su bile uzrokovane pobunom dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj i pritiscima koji su dolazili iz Beograda, nastavljen je proces osamostaljenja Hrvatske. Hrvatski sabor usvojio je 21. veljače Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje sa SFRJ i Zatim je 19. svibnja održan referendum o hrvatskoj samostalnosti. Na njega je izašlo 83,56% građana Hrvatske Od toga se 93,24% glasača izjasnilo za samostalnu i suverenu Hrvatsku.
Proces razdruživanja Hrvatske od SFRJ pratila je intenzivna politička aktivnost i protuustavno djelovanje, a zatim i oružana pobuna dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Djelovanje hrvatskih vlasti, odnosno, najvažnije odluke koje su težile preustroju jugoslavenske države u labavu konfederaciju, a zatim prema potpunoj samostalnosti Hrvatske, nemoguće je objektivno sagledati izvan ovog konteksta. U dijelovima Hrvatske gdje je srpsko stanovništvo bilo većinsko ili u znatnom broju zastupljeno, na proces hrvatskog osamostaljenja odgovoreno je stvaranjem srpskih autonomnih oblasti i na kraju proglašenjem Republike Srpske Krajine.
U Kninu je 17. veljače 1990. osnovana Srpska demokratska stranka na čelu s Jovanom Raškovićem. Stranka se ubrzo profilirala kao najvažniji čimbenik u provođenju političkih, a zatim i oružanih ciljeva pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U drugoj polovini rujna 1990. održan je referendum o autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj.
Sve navedeno rezultiralo je prvim sukobom hrvatske policije i pobunjenih Srba na kninskom području, događajima poznatima kao „balvan revolucija“. Time je započela oružana pobuna dijela Srba u Hrvatskoj protiv demokratski izabrane vlasti. Cilj pobune bio je pripajanje dijela teritorija Republike Hrvatske Republici Srbiji i stvaranje jedinstvene srpske države, što se jedino moglo ostvariti agresijom Srbije i JNA na Hrvatsku. Krajem 1990. godine, dan prije proglašenja novog Ustava, pobunjeni Srbi proglasili su osnivanje Srpske autonomne oblasti Krajine.
Hrvatska se sa sve otvorenijom pobunom dijela srpskog stanovništva suočila gotovo goloruka i bez sredstava za uvođenje javnog reda i mira na dijelu svoga teritorija. Naime, u svibnju 1990., nakon rezultata izbora, vodstvo JNA oduzelo je Hrvatskoj gotovo cjelokupno naoružanje Teritorijalne obrane i smjestilo ga u skladišta pod nadzorom JNA.
Zbog sve češćih slučajeva ugrožavanja javnog reda I mira hrvatsko čelništvo krenulo je ubrzo s jačanjem policijskih snaga. Osim toga, otkazivanje poslušnosti dijela policijskog sastava srpske nacionalnosti na području zahvaćenom nemirima i njihovo uključivanje u pobunu srpskog stanovništva u ljeto 1990. ukazivalo je hrvatskom vodstvu na to da ne može u potpunosti računati na cjelokupni sastav policije.
Hrvatska je još bila u sastavu SFRJ i nije imala mogućnost ustrojavanja vlastite vojne sile. Policijske snage stoga su bile jedina oružana sila na koju su se hrvatske vlasti mogle osloniti, pa se ubrzo krenulo u njihovu reorganizaciju I jačanje. Prema tadašnjem Zakonu o unutrašnjim poslovima, republike su u slučaju potrebe mogle samostalno donijeti odluku o povećanju broja jedinica za posebne namjene. Hrvatska je iskoristila ovu zakonsku mogućnost i početkom kolovoza 1990. u Policijskoj akademiji u Zagrebu je započeo Tečaj za obuku policijskih službenika (Prvi hrvatski redarstvenik). Brigada formirana od 1700 polaznika tečaja bila je prva legalna naoružana postrojba na koju su hrvatske vlasti mogle u potpunosti računati, te je ubrzo nakon osnivanja sudjelovala u prvoj akciji – smirivanju srpske pobune na kninskom području sredinom kolovoza 1990. Ova postrojba je bila baza iz koje su se uskoro razvile druge specijalne policijske postrojbe i popunjavale policijske postaje diljem Hrvatske a kasnije i postrojbe ZNG-a. Do proglašenja samostalnosti i osnivanja Hrvatske vojske, policija je odigrala najvažniju ulogu u obrani Hrvatske.
Tijekom 1991. godine intenzivirao se put Hrvatske prema samostalnosti ali i zaoštrili odnosi s pobunjenim Srbima u Hrvatskoj te sa saveznim tijelima i vrhom JNA, čiji cilj je bio rušenje demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj.
Početkom 1991. godine pobunjeni Srbi osnovali su Sekretarijat unutrašnjih poslova SAO Krajine koji je obuhvaćao dio policijskih postaja na pobunjenom području. S druge strane, Predsjedništvo SFRJ dana 9. siječnja donijelo je zapovijed da se moraju „rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima“. Tom je naredbom dio Predsjedništva SFRJ pod srpskom kontrolom namjeravao spriječiti jačanje hrvatskih policijskih snaga, iako su one brojčano proširena sukladno s jugoslavenskim zakonima. Zapravo stvarna ilegalna formacija na području Hrvatske bio je SUP SAO Krajine osnovan početkom siječnja 1991., iako je policija (ili milicija) pobunjenih Srba već mjesecima djelovala na dijelu hrvatskog teritorija. No savezna tijela, konkretno Savezni sekretarijat za narodnu obranu, prijetio je intervencijom JNA u Hrvatskoj ukoliko se zapovijed o razoružanju ne ispoštuje. Podignuta je i borbena spremnost JNA. Hrvatska je de facto bila na rubu uvođenja izvanrednog stanja i intervencije JNA koja bi značila otvoreni rat. Napetu situaciju dodatno je zaoštrilo prikazivanje montiranog filma o naoružavanju članova HDZ-a te zatim s tim povezano uhićenje tzv virovitičke skupine. JNA je tražila i uhićenje hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja.
Hrvatsko vodstvo u Beogradu je na sjednici Predsjedništva SFRJ uspjelo spriječiti intervenciju JNA. Otvoreni rat, usprkos nadama hrvatskog vodstva da do njega neće doći, samo je privremeno odgođen a Hrvatska je nastavila put prema samostalnosti, uz sada već ozbiljne prijetnje iz Beograda.
Vodstvo JNA i srpski blok u predsjedništvu SFRJ dijelili su mnoge poglede na političke prilike i najvažnija pitanja društvenog razvoja u Jugoslaviji. Privremeno kolebanje JNA da otvoreno krene vojno provoditi velikosrpske ciljeve dijelom je omogućilo Hrvatskoj da se koliko toliko pripremi za obranu. S druge strane, Hrvatska je, zajedno sa Slovenijom od jeseni 1990. kao prijedlog rješenja jugoslavenske krize predlagala model konfederacije jugoslavenskih republika. No, radilo se o kompromisnom modelu koji nije zadovoljavao niti hrvatske i slovenske interese s jedne strane, a posebice ne ideologe velikosrpskog pokreta, koji su bili na čelu Srbije.
Sve češći i agresivniji napadi pobunjenih Srba (Pakrac, Plitvice, Borovo Selo) za cilj su imali stvaranje kaosa, nekontroliranog stanja i osvetničke reakcije s hrvatske strane koji bi omogućili intervenciju JNA i uvođenje izvanrednog stanja te u konačnici rušenje legalno izabrane hrvatske vlasti. Hrvatska vlast je uglavnom uspjela spriječiti navedene reakcije i eskalaciju sukoba.
Od 18. do 25. lipnja trajalo je neprekinuto zasjedanje Hrvatskog sabora na kojem su pripremljene odluke o proglašenju hrvatske samostalnosti. Dana 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor, u koordinaciji sa slovenskim parlamentom, proglasio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske te Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Ustavna odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske utvrđuje da se Republika Hrvatska proglašava suverenom i samostalnom državom i da se njezinim usvajanjem pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ, te da Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje. Ustavnom odlukom definirane su i državne granice Republike Hrvatske koje su izrijekom navedne kao „međunarodno priznate državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojem se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore u okviru dosadašnje SFRJ.“
U Ustavnoj odluci navedeno je također da „Republika Hrvatska jamči svim svojim državljanima nacionalna i sva druga temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, i vladavinu prava“ no važno je spomenuti da je Sabor istoga dana usvojio i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, kojom su Srbima zajamčena sva ljudska, nacionalna i građanska prava. Povelja je u Saboru jednoglasno usvojena.
Istovremeno, započeli su i pritisci iz međunarodne zajednice na Hrvatsku i Sloveniju da se odluke o samostalnosti privremeno odgode. Predstavnici Europske zajednice i predstavnicima republika, Predsjedništva SFRJ, Saveznog izvršnog vijeća i JNA održali su 7. srpnja 1991. na Brijunima sastanak na kojem je usvojena Brijunska deklaracija. Deklaracijom je dogovoren moratorij na odluke Hrvatske i Slovenije o proglašenju samostalnosti u trajanju od tri mjeseca.
Hrvatsko vodstvo nadalo se još početkom srpnja da je rat s znatno nadmoćnijom JNA moguće izbjeći no nakon proglašenja samostalnosti terorističke akcije srpskih ekstremista prerasle su u srpnju 1991. otvorenu agresiju Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih snaga na Republiku Hrvatsku. Zajedno sa JNA Hrvatsku su napadale snage pobunjenih Srba u Hrvatskoj, kao i razne dobrovoljačke paravojne skupine iz Srbije. Hrvatska je napadnuta iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine te s vlastitog teritorija koji je bio naseljen pobunjenih srpskim stanovništvom te iz vojarni JNA.
Na dan isticanja tromjesečnog moratorija na odluke Hrvatske i Slovenije o neovisnosti, zrakoplovi JNA bombardirali su i raketirali Banske dvore – sjedište Vlade Republike Hrvatske u Zagrebu.
Cilj napada bio je ubiti predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, koji je upravo u to vrijeme imao sastanak s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem i predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Antom Markovićem. U napadu je pogođeno još nekoliko zgrada u okolici i poginula je jedna osoba a četiri su lakše ranjene. Dvorana koju su nekoliko minuta ranije napustili predsjednik Tuđman te Mesić i Marković, pretrpjela je najveća oštećenja.
Dan nakon napada, zbog opasnosti od daljnjih napada zrakoplova JNA, zasjedanje hrvatskog Sabora održano je u dvorani u suterenu zgrade INE u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Sabor je, utvrđujući da je istekao tromjesečni rok odgode primjene odluke o samostalnosti, donio odluku kojom „Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ“. U odluci je navedeno da Hrvatska odriče legalitet i legitimitet saveznim tijelima SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije.
Ovom je odlukom završen dugotrajan proces osamostaljivanja Republike Hrvatske od bivše SFRJ. U razdoblju nakon proglašenja neovisnosti Hrvatska je u ratu s daleko nadmoćnijim neprijateljem, najviše zahvaljujući hrabrosti i požrtvovnosti njezinih branitelja, uspjela obraniti samostalnost, a zatim je još godinama trpjela okupaciju gotovo trećine teritorija. Međunarodnim priznanjem Hrvatske 15. siječnja 1992. te primanjem u Organizaciju ujedinjenih naroda 22. svibnja iste godine, završen je proces međunarodne afirmacije proglašene samostalnosti Republike Hrvatske.
Što na kraju reći o procesu proglašenja samostalne hrvatske države? Iako se iz današnje perspektive možda ne čini tako, usprkos jasno izraženoj volji hrvatskih građana, najprije na izborima 1990. godine a zatim na referendumu u svibnju 1991. godine, nije se radilo o nimalo jednostavnom zadatku, nego se dugotrajnom i kompleksnom procesu, koji je ovisio o nizu čimbenika, na mnoge od kojih Hrvatska nije mogla utjecati. I sam ovaj kronološki prikaz koji sam navela ukazuje na niz važnih prekretnica i presudnih datuma u tome procesu, od kojih mnogi zaslužuju obilježavanje, proslavu ili status državnog blagdana.
Put prema samostalnosti bio je dug i zahtijevao je mnogo odlučnosti, odricanja, mnogi žrtava ali i mnogo taktiziranja u pojedinim trenutcima u odnosima s SFRJ ali i s međunarodnim čimbenicima, koji nisu bili skloni stvaranju samostalne hrvatske države. To je prilikom proglašenja samostalnosti 25. lipnja 1991. u Saboru zaključio i predsjednik Tuđman, naglasivši da „s obzirom na unutarnje i međunarodne okolnosti, proglašena samostalnost ne može biti trenutačna na svim područjima unutarnjeg i međunarodnog života. Proces razdruživanja trajat će na nekim područjima danima, na nekima mjesecima, a na nekima možda i godinu , dvije“.
Hrvatska je u razdoblju od 1989. do 1992. prošla težak put. Proces demokratizacije društva, odnosno prijelaz iz komunističkog sustava u sustav parlamentarne demokracije praćen je procesom stvaranja samostalne države. No za razliku od ostalih zemalja bivšega komunističkog bloka, u kojima su se odvijali jedan ili oba ta procesa (primjerice Češka i Slovačka), situaciju u Hrvatskoj iz temelja je otežavao otpor dijela njezinih građana protiv navedenih promjena te zatim i otvorena agresija na njezin teritorij. Samostalna i suverena država plaćena je krvavim ratom i petogodišnjom okupacijom dijela teritorija, čije posljedice i danas osjećamo.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
