Nakon što smo prošlog tjedna objavili prvi dio prikaza knjige Mate Granića Diplomatska oluja – Sjećanja najdugovječnijeg Tuđmanovog ministra, koja je izašla prošle godine u izdanju Večernjeg lista, danas donosimo nastavak.
Treće poglavlje knjige Diplomatska oluja pod nazivom I Clinton je morao nagovarati Izetbegovića da prihvati mir naglasak stavlja na washingtonske pregovore koji su rezultirali sklapanjem mira između hrvatske i bošnjačke strane. Granić ističe slabo poznat podatak kako su prije Tuđmana i Izetbegovića, preliminarni sporazum, tri tjedna ranije potpisali on i Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine te Krešimir Zubak kao predstavnik Hrvata u BiH. Iste večeri Granić je Amerikancima, koji su posredovali u sklapanju mira, predložio da pozovu Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića kako bi i oni potpisali „konačni“ Washingtonski sporazum, zbog njihova autoriteta u samoj provedbi. To se i dogodilo 18. ožujka 1994. godine. Osim što je u vanjskopolitičkom aspektu taj sporazum pokazao kako Hrvatska želi mir na području bivše Jugoslavije, isto tako na unutarnjopolitičkom planu njime je otpao glavni argument Josipa Manolića i Stjepana Mesića u sukobu s Gojkom Šuškom i desnim krilom HDZ-a o „krivoj politici prema BiH“, istaknuo je Granić.
Zanimljiv je i sastanak Clintona i Tuđmana koji je održan nakon potpisa sporazuma. Tuđman je zahvalio američkom predsjedniku na vodstvu SAD-a u pregovorima te od Clintona zatražio pomoć u pet stavki:
- da SAD preuzme vodstvo u procesu provedbe Washingotnskog sporazuma
- da SAD pomogne u procesu integracije okupiranih hrvatskih područja u ustavnopravni poredak RH
- da SAD pomogne Hrvatskoj u kontaktima sa Svjetskom bankom i MMF-om
- da SAD pomogne oko uključivanja bosanskih Srba u mirovni proces u BiH
- da Clinton pomogne da se Zvonko Bušić prebaci iz američkog u hrvatski zatvor na služenje kazne
Clinton je bio ohrabrujuć u svim pitanjima osim za problem Zvonka Bušića, to je prešutio, ali predsjednik nije posustao u molbama po tom pitanju. U provedbi Washingtonskog sporazuma, ističe Granić, ključnu ulogu odigrao je Gojko Šušak. Mate Granić se osvrće i na njegov odnos sa Šuškom, ali i na Šuškovo prijateljstvo s američkim državnim tajnikom za obranu Williamom Perryjem, te sukob između Manolića i Mesića sa Šuškom.
Nastavak poglavlja posvećen je putu hrvatske delegacije predvođene Franjom Tuđmanom u Bosnu i Hercegovinu te toplom dočeku od strane Hrvata u srednjoj Bosni. Osim toga Granić na koncu ovog poglavlja ističe podršku međunarodne zajednice prema Hrvatima zbog potpisivanja sporazuma s Bošnjacima, dolazak brojnih državnika u posjet Hrvatskoj i svakako onaj najvažniji – posjet pape Ivana Pavla II. 1994. godine, prvi od tri. U Zagrebu je papa dao snažnu podršku politici Franje Tuđmana u zaustavljanju rata u BiH, ali je uputio ekumenske poruke Srbima te ih pozvao na uključivanje u mirovni proces. Sam kraj poglavlja posvećen je Bihaću te pozivima Bošnjaka da se u duhu Washingotnskog sporazuma Hrvatska uključi u spas za taj okruženi gradić. Šušak je kazao kako bi za to bilo potrebno probiti koridor 20-30 kilometara širok. Tuđman je plan načelno prihvatio, za pokret hrvatskih vojnih snaga trebao je, ističe Granić, i blagoslov SAD-a koji je u tom trenutku „pokazao crveno svjetlo“.
Glavna tema četvrtog poglavlja pod naslovom Da, predsjedniče, ovo je pravi trenutak za vojnu operaciju je operacija „Oluja“, odnosno ono što joj je prethodilo i ono što je nakon nje slijedilo. Pregovori s lokalnim pobunjenim Srbima započeli su odmah nakon dolaska mirovnih snaga UN-a 1992. no nisu rezultirali većim uspjesima. Tek u prosincu 1994. potpisan je Gospodarski sporazum koji je omogućio promet autocestom Zagreb-Lipovac-Beograd. No pobunjeni Srbi nisu htjeli ni razgovarati o bilo kakvom obliku reintegracije okupiranih prostora u Republiku Hrvatsku. Čak je i kontaktna skupina predvođena američkim veleposlanikom Galbraithom i ruskim Kerestadžijancom predložila Plan Z-4 koji je predviđao visoku autonomiju Srba u Krajini u slučaju reintegracije. Ni tu opciju „države u državi“ kako navodi Granić Srbi nisu prihvatili.
Taj Plan bio je velika kušnja i za hrvatsku politiku te mu je trebalo oprezno postupiti. Granić detaljno opisuje zakulisne događaje i stav Franje Tuđmana koji mu u tim trenucima govori „Dobro, Mate, prihvaćamo pregovore, ali ovakav ili sličan plan nikada nećemo prihvatiti.“ Isto tako opisuje iznenađenje kod hrvatskog tima i samog predsjednika kada su Srbi odbili Plan Z-4 uzeti u ruke. Međunarodni faktori, predvođeni SAD-om gubili su strpljenje s pobunjenim Srbima kojima podršku više nije davao niti Slobodan Milošević. Ubrzo je uslijedilo oslobađanje većeg dijela okupiranih krajeva Hrvatske u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“.
Granić se prisjeća 30. travnja 1995. i sastanka VONS-a u Uredu predsjednika na kojemu je donesena konačna odluka o deblokadi autoputa Zagreb-Lipovac kao odgovor na provokacije pobunjenih Srba koji nisu poštivali Gospodarski sporazum. Granić u ovim momentima osim same operacije opisuje vlastite aktivnosti u tim momentima – prije operacije “Bljesak” trebalo je obavijestiti diplomatski zbor o razlozima njezina pokretanja kao i sve ministre vanjskih poslova prijateljskih država, osim toga trebao se pobrinuti da ne bi došlo do nekakve negativne reakcije UN-a, EU-a, SAD-a ili Rusije. Nakon operacije „Bljesak“ uslijedile su pripreme za „Oluju“.
Svijet je u ljeto 1995. potresao zločin bosanskih Srba u Srebrenici te su pod svaku cijenu htjeli spriječiti još jedan takav događaj kakav je prijetio Bihaću, Goraždu i Žepču. Bošnjaci su bili na koljenima. Granić opisuje dolazak njihovog najvećeg saveznika, turskog predsjednika Demirela, Tuđmanu na Brijune. Granić navodi Demirelovo razmišljanje kako Bošnjaci u BiH mogu opstati jedino u prijateljstvu i suradnji s Hrvatima. Granića je osobno molio da Hrvatska vojno pomogne Bošnjacima. Rezultat tih razgovora bila je Splitska deklaracija koja je 22. srpnja 1995. potpisana između Hrvata i Bošnjaka. Neposredno nakon potpisivanja počela je operacija „Ljeto ’95“ u BiH, a uskoro i „Oluja“.
Granić je od Tuđmana dobio nalog da procjeni moguće reakcije međunarodne zajednice na tako široku vojnu operaciju hrvatskih snaga. „Predsjedniče, ako operacija bude brza, a to znači od sedam do deset dana, te ako bude čista, što znači da poštujemo Ženevske konvencije i međunarodno humanitarno pravo, tada ćemo proći samo s priopćenjem predsjedatelja Vijeća sigurnosti UN-a, bez rezolucije. Operacija se sjajno uklapa u američku mirovnu inicijativu za BiH.“, odgovorio mu je Mate Granić.
Nakon uspješno provedene operacije „Oluja“, Mate Granić se susreo s visokim predstavnicima Ujedinjenih naroda. Dio je bio zadovoljan, dio suzdržan, a dio nezadovoljan hrvatskom operacijom. Među ovom posljednjom skupinom Granić je posebno istaknuo Carla Bildta koji je snažno protestirao. O svojim saznanjima koja je iznio i u knjizi Granić je svjedočio i u Haagu kao svjedok obrane na suđenju Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Na koncu Mate Granić opisuje zločine koji su počinjeni nakon „Oluje“ na oslobođenim područjima ističući kako su hrvatski sudovi procesuirali 3000 počinitelja oko 4000 kaznenih djela. Poglavlje zaključuje misao kako je „Olujom“ međunarodni položaj Hrvatske dodatno ojačan.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
