Povratak života u potpuno razrušeni grad – Pakrac na liniji razdvajanja

Strašan potres koji je pogodio Banovinu 29. prosinca 2020. godine odnio je 7 života te prouzročio znatne materijalne štete.

Ovakva katastrofa u Hrvatskoj nije viđena od vremena Domovinskog rata. Međutim, i nakon ratnih sukoba i nakon prirodnih katastrofa slijedi period obnove i normalizacije života koji je spor i mukotrpan.

Jedan od gradova koji je najviše stradao u Domovinskom ratu svakako je Pakrac. Tijekom rata na području bivše općine Pakrac (područje današnjih gradova Pakraca i Lipika) uništeno je ili oštećeno 8100 stanova ili oko 76% stanova. U slučaju potresa na Banovini, trenutno je vrlo teško procijeniti opseg oštećenja, s obzirom da procjena još nije gotova. Međutim, do 21. veljače 2021. u 8:00 sati, prijavljeno je 37 482 oštećena stambena objekta u Sisačko-moslavačkoj županiji od ukupno 93 712 stanova koliko ih je bilo prema popisu stanovništva iz 2011. godine, što iznosi 40%. Naravno, ovakva usporedba je nezahvalna jer nije cijelo područje Sisačko-moslavačke županije pogođeno potresom, ali nažalost ne postoje informacije o oštećenim objektima po gradovima i općinama.

Pakrac je u trenutku potpisivanja Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992. bio gotovo potpuno razrušen grad u kojem je bila isključivo policija i vojska. S obzirom da je grad bio podijeljen na slobodni i okupirani dio i da ratna opasnost nije u potpunosti nestala, civili su se u slobodni dio počeli vraćati tijekom proljeća i ljeta 1992. godine. U Banovini je velik dio civila ipak ostao pa takvog velikog vala povratka nije bilo pa se vrlo brzo moglo pristupiti normalizaciji života. Ono što je najviše odbijalo ljude od povratka je opasnost od ponovih potresa ili ratnih djelovanja. U Banovini je samo u prvih mjesec dana zabilježeno 83 potresa magnitude jače od 3. Dok su Banovini prijetili i još uvijek prijete potresi, u Pakracu je prijetila opasnost od srpskih terorista i zaostalih minsko-eksplozivnih naprava.

Tako je u Pakracu od ožujka 1992. godine do početka Operacije “Bljesak” u terorističkim napadima pobunjenika poginulo 17 osoba, ranjeno je 58 osoba, dok je 12 osoba oteto. Uz to, nebrojno otvaranje vatre na automobile na cesti Pakrac-Požega i na sam grad u večernjim satima, također je utjecalo na sigurnosnu situaciju u gradu.

U Banovinu su gotovo odmah nakon potresa došli volonteri i djelatnici hitnih službi te su u pravilu dobro prihvaćeni. U Pakrac su u lipnju 1992. došli pripadnici UNPROFOR-a iz Kanade, Argentine, Nepala i Jordana. Odnos pripadnika UNPROFOR-a i domicilnog stanovništva bio je izuzetno složen. Kanađani su favorizirali Srbe, dok je s Hrvatima dolazilo do fizičkih sukoba, čak i do međusobnog uperivanja oružja. Argentinci su bili najomiljeniji među Hrvatima jer su jedini od prisutnih snaga UNPROFOR-a shvaćali prirodu i pozadinu ovog rata. Jordanci i Nepalci jednostavno nisu bili dorasli zadatku. U njihovim jedinicama bilježen je neprofesionalizam, ali i nerazumijevanje i nezainteresiranost za genezu Domovinskog rata.

Osim UNPROFOR-a u Pakrac su dolazili i volonteri iz različitih dijelova svijeta, njih ovo 250 iz 22 zemlje svijeta. Prva skupina došla je u srpnju 1993. s idejom oživljavanja civilnog života u Pakracu. I dok je dio Pakračana prihvatio volontere kao jedne od njih, dio je bio sumnjičav prema njima zbog čestog prelaska linije razgraničenja.

Prije obnove obiteljskih kuća u ratu razrušenom Pakracu, trebalo je pristupiti obnovi potpuno devastirane javne infrastrukture. Prvi i najveći problem bila je vodovodna voda. Naime, Pakrac se vodom opskrbljuje iz vodozahvata Šumetlica, koji je bio na okupiranom teritoriju. Pobunjenici su Pakracu vodu zatvorili već krajem kolovoza 1991. godine što je na koncu uzrokovalo i smrt pacijenta na odjelu dijalize u pakračkoj bolnici. Pristupilo se kopanju novih bunara te je Lipik spojen na vodovod u prosincu 1992. godine, a Pakrac u siječnju 1993. Dakle, čitavu 1992. godinu Pakračani i Lipičani proveli su bez vodovodne vode.

Struja je uvedena u studenom 1992. godine, dok je javna rasvjeta u potpunosti profunkcionirala tek tijekom 1994. Iako se velik dio domaćinstava u Pakracu grije na drva, velik problem bio je i devastacija plinske mreže. Iako je ona krenula ubrzano pa je već do kraja 1992. provedena plinifikacija na slobodnom teritoriju s lijeve strane Pakre, u potpunosti je provedena tek u ožujku 1995. kada je plin uveden svim prijeratnim korisnicima na slobodnom teritoriju. Isto je bilo i s telefonskim linijama, dio prijeratnih korisnika dobio ih je već 1992., dok su svi prijeratni priključeni tek 1994. godine.

Ostali sadržaji koji se mogu nazvati nužnima za normalan život otvarali su se sporadično. Prva trgovina otvorena je već u veljači 1992. godine,  tržnica je proradila 27. kolovoza iste godine,  benzinska crpka u Lipiku i banka u Pakracu otvorene su lipnju 1992. godine,  sud je proradio u svibnju 1993.,  a pošta tek u listopadu 1994. godine.  Također, u Lipiku je 29. travnja 1994. godine obnovljen i prvi turistički objekt, Hotel Lipa s 50 ležajeva. Prometna povezanost također je bila problematična. Iako je već u listopadu 1992. otvorena željeznička pruga Banova Jaruga – Virovitica, daljnje prometno povezivanje bilo je problematično. Tek je u srpnju 1994. uspostavljena autobusna linija između Lipika i Pakraca i Požege, sjedišta županije kojoj su ova dva grada pripala upravnom podjelom 1993. godine. Linija je prometovala jednom tjedno, a od Pakraca do Kamenske autobus su pratila vozila MUP-a i UNPROFOR-a zbog straha od terorističkih napada. Linija je ukinuta već u listopadu iste godine zbog neisplativosti. Na Banovini je ja javna infrastruktura vrlo brzo vraćena u normalu jer ni oštećenja nisu bila toliko velika.

Što se tiče samo obnove stambenih objekata, ona je financirana iz različitih izvora, najčešće stranih zaklada i organizacija. Međutim, do početka Operacije “Bljesak” nije se krenulo s organiziranom obnovom. Ono što se obnavljalo, obnavljalo se na svoju ruku, međutim niti to nije uzelo maha jer je stalno postojala opasnost od novog napada. Škole su posebna priča u Pakracu. Školsku godinu 1991./1992. pakrački su školarci završili gdje i kako je tko stigao, dok su se prosvjetni radnici svojski potrudili da školska godina 1992./1993. započne u školskim klupama koliko god one možda neadekvatne bile.

Obnova školskih zgrada financirana je iz raznih dobrotvornih udruženja, a ni nastavnici se nisu libili zasukati rukave prilikom otklanjanja manjih oštećenja. Posebno zanimljiva priča je obnova nove osnovne škole u Pakracu koja je financirana od strane BBC-a, a sama obnova zabilježena je u emisiji Challenge Aneeka.

Iako je nastava na Banovini počela s malom odgodom u pojedinim školama, i ovdje vidimo napor da se djeca vrate u školske klupe. Pakračka bolnica potpuno je devastirana tijekom 1991. i do 1995. nije potpuno obnovljena, ali su pojedinačni dispanzeri kontinuirano otvarani ne bi li Pakračani imali barem djelomičnu zdravstvenu skrb. Posebna je priča je gospodarstvo, već tijekom 1992. pokrenuta je proizvodnja u velikim industrijama ovoga kraja: Studencu, Industriji stakla, Papuku i Moderni. Nažalost, samo su Studenac i Industrija stakla zadržali proizvodnju do današnjih dana, dok su Papuk i Moderna ubrzo propali. Nadamo se da ovakvih posljedica neće biti na Banovini.

Cilj ovog teksta nije mjerenje kome je bilo teže ili minimiziranje patnji koje su prošli jedni i drugi. Ovo je samo podsjetnik na teška vremena u kojima se hrvatski narod našao relativno nedavno. Ljubav prema rodnom gradu i nadljudski napori koji su stvorili privid normalizacije života u Pakracu trebaju biti glavna pokretačka snaga stanovništva Banovine. Međutim, brzina obnove ipak uvelike ovisi i o materijalnim sredstvima, koja su u Pakrac sporo ili nikako dolazila, a ako su i došla, zapelo bi u izvedbi. Ovo je također podsjetnik da je sve te nedaće hrvatski narod u Pakracu prebrodio. Iako nije imun na šire društvene, demografske i ekonomske probleme, on se razvija i počinje poprimati izgled koji je imao prije Domovinskog rata. Nadamo se da će barem jednaku sudbinu imati i Banovina, ali po mogućnosti da njezina obnova i oporavak teče puno brže nego u Pakracu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.