Naraštaji koji dolaze, povjesničari i istraživači ocijenit će njezinu ulogu u Domovinskom ratu. Jedno je međutim sigurno: ime Tigrovi zlatnim će slovima biti upisano u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
Ustrojavanje 1. gardijske brigade Zbora narodne garde (ZNG) započelo je 15. svibnja 1991. godine u Zagrebu. Stvarno je ispisivanje ratne povijesti kao i podrijetlo njezina legendarnog imena Tigrovi starije od tog datuma. Ljudi koji su postali okosnicom zapovjednog i borbenog sastava 1. gardijske brigade svoja su prva borbena iskustva stjecali kao redarstvenici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, dragovoljno pristupivši u sastav Jedinice za posebne zadatke Rakitje 1990 godine, a već su ih tada zvali Tigrovima iz Rakitja.
Sabor Republike Hrvatske dana 18. travnja 1991. godine donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima Republike Hrvatske kojim se, uz postojeće sastavnice, uvodi Zbor narodne garde kao redarstvena služba Ministarstva unutarnjih poslova. Time je stvorena zakonska osnova za organiziranje Zbora narodne garde kao profesionalne oružane formacije vojnog ustroja namijenjene provedbi obrambeno-redarstvenih zadaća kojom je, u operativnom smislu, rukovodilo Ministarstvo obrane. Dana 28. svibnja 1991. godine na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu postrojbe Zbora narodne garde u svečanom su postroju prisegnule pred predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom i predstavile se hrvatskoj javnosti. Dio Jedinice za posebne zadatke iz Rakitja prerastao je u 1. brigadu Zbora narodne garde, s ponosom noseći ime Tigrovi.
Slijedi ustrojavanje Zapovjedništva Brigade i pješačkih bojni koje se popunjavaju ljudstvom. Okosnicu čine dragovoljci, sposobni i čestiti mladići iz svih krajeva Hrvatske i iseljeništva. Prvim je zapovjednikom Brigade imenovan Josip Lucić, a njegovim zamjenikom Marijan Mareković.
Do kraja 1991. godine ustrojeno je šest pješačkih bojni, Oklopno-mehanizirana bojna i pristožerne rodovske postrojbe. Ustroj 1. pješačke bojne Tuškanac započeo je sredinom svibnja 1991. godine u Zagrebu. U sastavu 1. brigade Zbora narodne garde nalazila se do 27. kolovoza, kada se, temeljem zapovijedi ministra obrane, izdvaja i ustrojava pod nazivom Zaštitna bojna Zapovjedništva Zbora narodne garde. Iz nje će se poslije razviti prva postrojba Vojne policije u Republici Hrvatskoj, 66. bojna Vojne policije. Kako ne bi ostala umanjena za jednu bojnu, u 1. brigadi Zbora narodne garde u rujnu iste godine započinje ustrojavanje 1. pješačke bojne Vrapče koja je dobila kodni naziv Ćuk i domicilno je smještena u zagrebačku vojarnu “Senjak”. 2. pješačka bojna Rakitje ustrojena je pod kodnim nazivom Kos u svibnju 1991. godine, u već povijesnoj bazi Rakitje. Glavninu te bojne činili su pripadnici Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH koji su već od prije ondje bazirali. 3. pješačka bojna Pionirski grad, poznata pod imenom Žune, ustrojena je također u svibnju 1991. u bazi Pionirski grad u zagrebačkom naselju Dubrava. Većinu pripadnika činili su pripadnici specijalnih jedinica policije koji su prethodno završili obuku u obučnom središtu Valbandon kod Pule.
4. pješačka bojna Kumrovec počela se ustrojavati u lipnju 1991. godine pod kodnim imenom Gavrani. U srpnju je premještena u bazu Petruševec u Zagrebu gdje ostaje do kompletnog preseljenja Brigade u zagrebačku vojarnu “Croatia”. 5. pješačka bojna Vinica ustrojena je u srpnju 1991. iz formacije Nastavnog centra za obuku jedinica za posebne namjene MUP-a u Vinici kod Varaždina i dobila je kodni naziv Oblak. U sklopu novog preustroja oružanih snaga Hrvatske vojske koncem 1992. godine ta se bojna transformira u 7. gardijsku motorizirano-tenkovsku brigadu s postojećim časničkim, dočasničkim i vojničkim kadrom. Ustrojavanje 6. pješačke bojne Tomislavac započinje u kolovozu 1991. u bazi Petruševec, a nastavlja se u Tomislavovu domu na Sljemenu. Bojna dobiva kodni naziv Orao.
Ovaj ustroj funkcionirao je do prosinca 1992. kada 1. brigada Zbora narodne garde postaje 1. gardijska motorizirana brigada. Umjesto navedenih šest pješačkih bojni ustrojene su tri motorizirane bojne, ukinuta je Samostalna satnija Vojne policije te su ustrojeni Protuoklopni topničko-raketni divizijun, Topničko-raketni divizijun i podstožerne postrojbe: Izvidnička satnija, Logistička satnija, Satnija veze, Vod za elektroničko djelovanje, Izvidnički vod, Vod RBKO, Inženjerijska satnija. Do kraja rata izvršena su još dva preustroja i to u rujnu 1993. i u travnju 1994. godine. Brigadom su tijekom Domovinskog rata nakon Josipa Lucića zapovijedali Marijan Mareković, Eduard Butjer i Jozo Milićević.
Odmah nakon ustrojavanja prvih pješačkih bojni, u prvoj fazi svojega borbenog djelovanja, Tigrovi izvršavaju složene zadaće: osiguranje predsjednika Republike, Vlade, Sabora, Hrvatske televizije, Kriznog stožera, Zapovjedništva ZNG-a, blokadnih punktova u blizini objekata bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA). Uspješno su proveli akcije u Pakracu, Dvoru na Uni te na Plitvicama.
Tijekom ljeta 1991. godine intenziviraju se oružane aktivnosti pobunjenih Srba. Jugoslavenska narodna armija ne samo da se prema Hrvatskoj odnosi prijetvorno, potpomažući srpske pobunjenike i razne paravojne skupine iz Srbije, nego prelazi u otvorenu agresiju. Nacionalna sigurnost i teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske ozbiljno su ugrožene. Intenzitet oružanih sukoba sve je veći, a neprijateljske postrojbe sve su masovnije. U pojedinim dijelovima Hrvatske formiraju se velika bojišta. Pripadnici 1. gardijske brigade tijekom 1991. godine sudjeluju u borbama na Istočnoslavonskom, Zapadnoslavonskom, Ličkom i Banovinsko-pokupskom bojištu.
Odmah nakon ustrojavanja, dijelovi 1. brigade Zbora narodne garde upućuju se u istočnu Slavoniju, na šire područje Vukovara, gdje formiraju baze Zbora narodne garde u Principovcu, Opatovcu i Čakovcima. Zadaća pripadnika 1. brigade bila je priprema obrane, uspostava nadzornih točaka na cestovnim prijelazima i naseljenim mjestima te sprečavanje ulaska postrojbi JNA iz Srbije na državni teritorij Republike Hrvatske. Dijelovi postrojbe drže položaje i vode borbe u Čakovcima gdje su prvi put raketirani; Iloku, gdje su uništili prvi neprijateljski tenk; Ilači, Bapskoj, Šarengradu, Erdutu, Dalju, Aljmašu, Tenji, Đeletovcima; sudjeluju u obrani Vukovara i Borovog naselja i pokušaju deblokade prometnice Vinkovci – Vukovar radi evakuacije najtežih ranjenika iz Vukovarske bolnice.
Na Ličkom bojištu pripadnici Tigrova, držeći položaje na Ljubovu, u lipnju 1991. sudjeluju u osiguranju strateški važnih komunikacija, sprečavanju neprijateljske vojske u pokušaju zaposjedanja toga dijela Like te u održavanju nadzora nad širim područjem Plitvica. Jedna borbena skupina sudjeluje u obrambenim djelovanjima na području Otočca.
Dok se dio ljudstva i dalje nalazio na Istočnoslavonskom bojištu, dio je pripadnika 1. brigade u srpnju 1991. godine upućen na Banovinsko-pokupsko bojište gdje sudjeluje u borbama na području Petrinje, Hrvatske Kostajnice i Pokupskog. Na petrinjskom području Tigrovi djeluju u Kraljevčanima, Hrastovici, Dragotincima, Peckima i samom gradu. Ondje su prisilili na slijetanje neprijateljski helikopter i zarobili trojicu neprijateljskih oficira. U borbama za Hrvatsku Kostajnicu i Petrinju pripadnici 1. brigade sudjeluju do njihova pada, 13. odnosno 21. rujna 1991. godine. Nakon pada Hrvatske Kostajnice većina je branitelja zarobljena i odvedena u srpski koncentracijski logor Manjača u Bosni i Hercegovini.
Krajem ljeta 1991. godine, 1. brigada Zbora narodne garde na području zapadne Slavonije sudjeluje u borbama na Novogradiškom i Novljanskom bojištu. Ušavši u borbu s jakim oklopno-mehaniziranim postrojbama Banjalučkog i Varaždinskog korpusa JNA koje su imale topničku i zračnu potporu, Tigrovi su, zajedno s ostalim postrojbama, uspjeli zaustaviti neprijateljski napad, ograničiti širenje bojišta na području zapadne Slavonije i obraniti Novu Gradišku i Novsku.
Blokadom i osvajanjem vojarni u Zagrebu, Dubokom Jarku, Velikoj Buni, Bjelovaru i Varaždinu, 1. brigada dolazi do veće količine naoružanja i streljiva. To je omogućilo da se, uz šest pješačkih bojni, ustroji i oklopna bojna.
U jesen 1991., 1. brigada Zbora narodne garde uspješno izvodi prvu napadnu operaciju Hrvatske vojske nazvanu Orkan ‘91. Od konca listopada 1991. do 3. siječnja 1992. godine, kada stupa na snagu sporazum o prekidu vatre potpisan u Sarajevu, oslobođena su zapadnoslavonska sela: Bair, Brezovac, Popovac, Livađani, Gornje i Donje Kričke, Korita, Jagma i Donja Subocka.
U travnju 1992., 1. brigada odlazi na Južno bojište gdje preuzima položaje na pravcu neprijateljskog napredovanja prema Neretvi. Tigrovi u teškim i iscrpljujućim borbama krajem travnja 1992. slamaju neprijateljsku ofenzivu i kreću u protunapad te oslobađaju Ston, Slano i Čepikuće. Djelujući zajedno s 4. brigadom Zbora narodne garde, dijelom 2. brigade Zbora narodne garde, 163. brigadom Hrvatske vojske i ostalim postrojbama Hrvatske vojske, u razdoblju od travnja do listopada izvode napadne operacije: Oslobođena zemlja, Tigar i Konavle. Deblokiran je opkoljeni Dubrovnik, a razbijena se neprijateljska vojska povlači u Trebinje. Noću s 20. na 21. listopada 1992. godine 1. brigada izvodi desant na Cavtat kojim je jug Hrvatske konačno oslobođen. U šest mjeseci ratovanja uspjelo se ovladati prostorom od zaljeva Bistrina do Konavala, a za 20 000 prognanika omogućen je povratak kućama. U oslobađanju Juga Hrvatske Tigrovi su dali nemjerljiv doprinos a svoje živote položilo je 106 pripadnika postrojbe.
Tijekom 1993., 1. brigada Zbora narodne garde preustrojava se u 1. gardijsku motoriziranu brigadu (1. gmtbr) i vrši se njezino intenzivno popunjavanje. Od 22. do 27. siječnja hrvatske vojno-redarstvene postrojbe munjevitom akcijom, poznatom pod nazivom Maslenica, oslobađaju zadarsko zaleđe. Radi ojačanja snaga na širem području Zadra i Maslenice, na taj prostor se 03.02.1993 upućuje 2.pješačka bojna 1. gardijske brigade ojačana topništvom,postrojbom veze, PZO-a i logistike iz 1.gbr. Zapovjednik 2.bojne 1.gardijske brigade Damir Tomljanović – Gavran na terenu je obnašao i dužnost zapovjednika 1. sektora, IZM Zadar – ZP Split (područje odgovornosti bojišnice: Benkovac, Obrovac i Gračac), od 17. ožujka 1993 godine,do pogibije 17.02.1994 godine.Na položajima u zadarskom području pripadnici 1. gardijske brigade ostaju do sredine mjeseca lipnja 1994 godine.
Na Karlovačko-ogulinskom bojištu tijekom 1993. godine zona odgovornosti 1. gardijske brigade bila je šire područje grada Karlovca u smjeru Turnja i Duge Rese te područje Generalskog Stola s obje strane rijeke Mrežnice. Napadnom su operacijom na području Male Kapele neprijateljske snage odbačene po dubini u smjeru Plaškog i uspostavljena je nova crta obrane. Od srpnja 1993. do siječnja 1994. godine za obranu ovog područja formira se Operativna grupa – 1 čiju okosnicu čine pripadnici i zapovjedno osoblje 1. gardijske brigade.
Vrijeme do početka povijesnih operacija i konačnog oslobođenja Domovine, Brigada je iskoristila za popunu, intenzivnu obuku i uvježbavanje. U rujnu 1994. godine postrojba je izvela vrlo zahtjevnu vježbu Lonja 94, na temu Brigada u napadu uz nasilni prelazak rijeke.
Tigrovi su pobjedničku 1995. godinu dočekali spremni za povijesne zadaće. U operaciji Bljesak sudjeluje ojačana pješačka bojna, oslobađajući na svojem pravcu djelovanja sela Roždanik, Gornji i Donji Rajić, Lađevac, Borovac i Bodegraj te se na ulazu u Okučane spaja s 3. gardijskom brigadom. Tom je operacijom oslobođen do tada okupirani prostor zapadne Slavonije, od Starog Grabovca na zapadu do Nove Gradiške na istoku i od Psunja na sjeveru do Stare Gradiške na jugu.
Sporazumima o vojnoj suradnji koje su 1994. i 1995. godine potpisale Hrvatska i Bosna i Hercegovina, omogućen je postrojbama Hrvatske vojske manevarski prostor za provedbu vojno-redarstvenih operacija na prostoru susjedne države. Pripadnici 1. gardijske brigade sudjelovali su u provedbi operacija Skok 2 i Ljeto ‘95. U operaciji Skok 2, u djelovanju s 1. hrvatskim gardijskim zdrugom, Tigrovi sudjeluju u zaposjedanju strateški važnih i dominantnih položaja Mali i Veliki Šator i Runjevica, na 1600 do 1800 m nadmorske visine. Zadaće u operaciji Ljeto ‘95 pripadnici 1. gardijske brigade izvršavaju na livanjskom području. Trebalo je zauzeti strateške položaje Vrhovi i masive planine Staretine te odbaciti neprijatelja po dubini. Akcija je započela 25. srpnja 1995. godine. Dana 28. srpnja Tigrovi izlaze na zadanu cestovnu komunikaciju Halapić – Glamoč te se na području Gradine spajaju sa snagama 1. hrvatskog gardijskog zdruga.
Izvođenjem operacije Ljeto ‘95 počele su pripreme za konačno oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske. Osvojen je južni greben Dinare i stvoreni su uvjeti da se naše snage kroz Livanjsko polje približe Kninu, središtu srpske pobune u Hrvatskoj. Operacijom Ljeto ‘95 srpskoj su krajinskoj vojsci poremećeni planovi obrane Knina. Istodobno je oslabljena i u krajnjem ishodu razbijena ofenziva bosanskih Srba u zapadnoj Bosni s težištem osvajanja Bihaća, zaštićene zone UN-a.
Za operaciju Oluja 1. gardijska brigada borbeno je angažirana u cjelokupnom sastavu, dakle sve raspoloživo ljudstvo i borbena tehnika. Djelovala je u sklopu Zbornog područja Gospić sa zadaćom da na pravcu Glibodol – Lička Jesenica – Saborsko – Plitvice presiječe tzv. Krajinu na dva dijela, izbije na državnu granicu i kod Tržačkih Raštela se spoji s 5. korpusom Armije BiH. Zadaća je u potpunosti izvršena 6. kolovoza 1995. godine. Konačno su oslobođeni do tada okupirani hrvatski krajevi, a zapadna Bosna prestala je biti u neprijateljskom okruženju. Idućeg dana nastavljeno je napredovanje Tigrova. Oslobođeni su Slunj, Veljun i Vrginmost (Gvozd). Od početka Oluje, postrojbe 1. gardijske brigade na svim su pravcima napada prešle put od 400 km. Kod Topuskog se dana 8. kolovoza 1995. spajaju snage 1. i 2. gardijske brigade Hrvatske vojske. Tako su Tigrovi okončali svoju borbenu zadaću u oslobodilačkoj operaciji Oluja.
U rujnu 1995. godine pripadnici 1. gardijske brigade sudjeluju u provođenju operacije Una 95. Tigrovi forsiraju rijeku Unu kod Bosanskog Novog, odbacuju neprijatelja i stvaraju desantnu osnovicu. Neprijatelju su naneseni gubici u ljudstvu i tehnici, ali su daljnje vojne operacije Hrvatske vojske na tom dijelu bojišta bile obustavljene.
Tijekom Domovinskog rata ime Tigrova gradilo je oko jedanaest tisuća pripadnika. Rame uz rame, zajedno s Hrvatima, u toj su se brigadi borili i Bošnjaci, Slovenci, Albanci, Ukrajinci, Rusini, Srbi, Česi… U zagrebačkoj vojarni “Croatia” podignut je spomenik u znak sjećanja na 367 poginulih pripadnika. Nepoznata je sudbina šest nestalih; 191 Tigar prošao je torture neprijateljskih logora, a u izravnim je borbama ranjeno 1711 pripadnika.
U 1. gardijsku brigadu dragovoljno je pristupilo sto četrdeset pet žena. Četiri od njih dale su život za domovinu Hrvatsku.
Postrojba je iznjedrila niz generala Hrvatske vojske (Josip Lucić, Marijan Mareković, Ante Gotovina, Jozo Milićević, Ivan Korade, Ivan Kapular, Mate Ostović, Tomo Medved, Darko Rukavina, Josip Stojković, Zdravko Jakop).
Za ratne uspjehe 1. brigada i njezini pripadnici dobili su brojna priznanja i pohvale: od predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, ministra obrane, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, zapovjednika zbornih područja.
Naraštaji koji dolaze, povjesničari i istraživači ocijenit će njezinu ulogu u Domovinskom ratu. Jedno je međutim sigurno: ime Tigrovi zlatnim će slovima biti upisano u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
http://www.tigrovi-urv1gbr.com/
