Dana 28. listopada 1991. godine osnovan je 76. samostalni bataljun Hrvatske vojske Pakrac. Bio je domicilna postrojba na pakračko-lipičkom ratištu. Osnovan je u jeku najžešćih sukoba na tom dijelu ratišta. Međutim, organiziranje obrane na području Pakraca počinje još u siječnju 1991. kada je u Badljevini osnovan Dobrovoljački nenaoružani odred koji je tada brojao 52 pripadnika. Osnivanje Dobrovoljačkih nenaoružanih odreda intenziviralo se nakon neuspjelog srpskog pokušaja osvajanja grada početkom ožujka 1991. godine. Poznato je da je u lipnju 1991. osnovan Dobrovoljački nenaoružani odred u Prekopakri koji je brojao 252 pripadnika.
Kako su se sukobi u Hrvatskoj intenzivirali i kako su je situacija u Pakracu postala sve teža, u srpnju skupina Pakračana predvođeni Stjepanom Šircem u potrazi za pomoći odlaze u Bjelovar. Tamo se susreću sa Zdravkom Mamićem i njegovim ocem iz radne organizacije „Česma“. Na tom sastanku je dogovoreno da će Mamići kamionima tvrtke blokirati vojarne JNA u Bjelovaru u slučaju da jedinice pokušaju opet intervenirati u Pakracu, kao što je bio slučaj početkom ožujka. Također, preko Mamića je dogovoren i sastanak s visokim predstavnicima iz Ministarstva obrane s ciljem pribavljanja oružja i organiziranja vojne jedinice na pakračkom području. Krajem srpnja nakon sastanka s predstavnicima Ministarstva obrane osnovan je dobrovoljački odred ZNG-a sa zapovjednikom Stjepanom Šircem, koji je pravno priključen 56. bataljunu ZNG-a iz Kutine. Nakon otvorenog napada na Pakrac i Lipik 19. kolovoza 1991. godine, u drugoj polovici kolovoza Stjepan Širac poziva dragovoljce u Prekopakru i ustrojava samostalnu satniju ZNG-a Pakrac, koja je imala pet vodova:
I. vod u Lipiku sa zapovjednikom Marijanom Žunčićem,
II. vod na području južnog, zapadnog i središnjeg dijela Prekopakre sa zapovjednik Markom Martinelijem,
III. vod na području sjevernog dijela Prekopakre, Matkovca i Krndije sa zapovjednikom Ivicom Bogovićem
IV. vod na području Badljevine sa zapovjednik Božidarom Lujancem,
V. vod na području Poljane sa zapovjednikom Slavkom Gamaufom
i tehničku grupu za izgradnju oklopnjaka u Matkovcu.
Samostalna satnija ZNG-a pružala je otpor pobunjenim Srbima u koji su sve više stezali obruč oko Pakraca. Posebno se ističe akcija evakuacije psihijatrijske bolnice u Pakracu 29. rujna 1991. kada je gotovo 300 bolesnika pod okriljem noći izvučeno iz Pakraca. Tih dana na obronke južno, istočno i sjeveroistočno od Pakraca i Lipika stiže i banjalučki korpus JNA te se počinje ozbiljnije vojno organizirati obrana Pakraca i Lipika. Prvo se 15. listopada 1991. osniva Štab Teritorijalne obrane općine Pakrac, za čijeg je načelnika imenovan Antun Brkljačić. Malo manje od dva tjedna kasnije, Brkljačić i Željko Špelić – Jura, pomoćnik povjerenika za poslove obrane općine Pakrac sazivaju sastanak na kojem je osnovan 76. samostalni bataljun Pakrac.
Za zapovjednika je imenovan Stjepan Klasnić, za zamjenika Marijan Kulhavi – Foka, za logistiku Marko Matijašević, za vezu Miroslav Fila, a za administraciju Boris Šoštarić. Bataljun je formiran na temelju zatečene situacije na terenu te je bio puno veći od običnog bataljuna. Naime, prvotna ideja je bila da se osnuje brigada, međutim zbog nedostatka oružja odlučno je da će biti osnovan bataljun. Imao je čak pet satnija, dvije više nego uobičajeno i prateću satniju. Treba napomenuti da su satnije zbog uvjeta na terenu bile gotovo samostalne.
I. satnija branila je područje od Dobrovca, preko Lipika do ciglane u Filipovcu, a njezini zapovjednici bili su Berislav Ivošević, Ibrahim Abushaala – Gadafi, Blaško Skender i Rudolf Keč.
I. satnija branila je područje od Filipovca do velikog mosta u Pakracu, a zapovjednici su bili Drago Skalnik i Zdenko Skalnik.
III. satnija branila je područje od velikog mosta u Pakracu do Male Krndije, a zapovjednici su bili Stipe Hodak i Antun Fričer – Tukša.
IV. satnija branila je područje od sela Omanovac do sela Miljanovac, a zapovjednik je bio Marijan Čapek.
V. satnija sa zapovjedništvom u Poljani obuhvaćala je sela Gaj, Brezine, Brekinsku, Antunovac i Marino Selo, zapovjednik joj je bio Slavko Gamauf, a držala je liniju u Brezinama i Gaju te je korištena kao taktička pričuva
Prateća satnija pružala je paljbenu potporu te intervenirala na kritičkim dijelovima bojišta, a zapovjednik joj je bio Josip Huška – Gonzo.
Osim u 76. samostalnom bataljunu, domaći branitelji bili su i u redovima MUP-a. Općenito, u samim gradovima Pakracu i Lipiku, većina branitelja bili su pripadnici MUP-a, dok je vojska držala položaje u okolnim selima.
Spiritus movens obrane Pakraca Stjepan Širac nažalost nije dočekao osnivanje bataljuna, s obzirom da je poginuo 6. listopada u Batinjanima. Hrabrost i požrtvovnost zapovjednika bile su jedne od glavnih karakteristika 76. sb, a prije samostalne satnije ZNG-a Pakrac. Tome u prilog ide i činjenica da su među poginulim pakračkim i lipičkim braniteljima, osim zapovjednik samostalne satnije ZNG-a Stjepana Širca i mnogi drugi zapovjednici. Marijan Žunčić, zapovjednik 1. voda teško je ranjen 29. rujna te je od posljedica ranjavanja umro u Zagrebu 31. listopada 1991. Njegov nasljednik Zdravko Mance poginuo je 6. listopada, a Berislav Ivošević, koji je od 28. listopada bio zapovjednik satnije, poginuo je već sljedeći dan. Ibrahim Abushaala – Gadafi poginuo je prilikom neprijateljskog ulaska u Lipik 28. studenog. Blaško Skender teško je ranjen u listopadu u Kukunjevcu prije nego je preuzeo dužnost zapovjednika 1. satnije. Zapovjednik 2. voda samostalne satnije ZNG Marko Martineli ranjen je 6. listopada skupa sa Stjepanom Šircem, a zapovjednik 3. satnije 76. sb Stipe Hodak teško je ranjen 28. prosinca 1991. godine u operaciji „Alfa“. Zamjenik zapovjednika bataljuna Marijan Kulhavi – Foka pogiba dan kasnije, 29. prosinca u Pakračkim vinogradima.
Bataljun nakon ustrojavanja u početku sudjeluje u obrambenim akcijama, no s protokom vremena sve više sudjeluju u oslobađanju okupiranog teritorija. U oslobađanju Lipika početkom prosinca sudjeluje 1. satnija, dok u oslobađanju dijelova Pakraca 11. prosinca sudjeluju 2. i 3. satnija. Ipak, najviše djelovanja bataljun je imao krajem prosinca. Prvo je 4. satnija s drugim postrojbama ušla u jako srpsko uporište Dereze, a na sam Božić 1991. godine 2. i 3. satnija i ostale postrojbe HV-a ulaze u Kusonje. Navedene satnije sudjeluju i u akciji „Alfa“, koja je za zadaću imala oslobađanje privremeno okupiranih predjela istočno i jugoistočno od Pakraca – Vinograda, Gavrinice, Kraguja, Japage i Šeovice 27. i 28. prosinca. Nažalost, novooslobođeni prostori nisu ostali u hrvatskim rukama te su se hrvatske snage morale povući nakon velikih gubitaka. U akciji „Alfa“ hrvatske su snage imale 35 poginulih i 62 ranjena vojnika, a samo 3. satnija 76. sb imala je 7 poginulih i 38 ranjenih pripadnika.
Akcijom „Alfa“ završile su napadne akcije 76. sb te je upravo ova akcija bila najteža bitka njegovih pripadnika. Dolaskom UNPROFORA-a, pripadnici bataljuna demobilizirani su početkom srpnja 1992. godine. No već iste godine ustrojena je Domobranska bojna Pakraca, možemo reći sljedbenica 76. sb. Ona je postojala do 1994. kada se opet mijenja ustroj Hrvatske vojske. Tada je pakračka bojna postala jedna od bojni novooformljene daruvarske 52. domobranske pukovnije. Pakračka bojna 52. dp sudjeluje u operaciji „Bljesak“, kada njezini pripadnici, zajedno s pakračkom policijom ulaze u Vinograde, Gavrinicu, Kraguj, Japagu i Šeovicu, odnosno područja koja su zbog velikih gubitaka morali napustiti krajem prosinca 1991. godine. Pakrački i lipički branitelji su kao pripadnici 52. dp uspješno su sudjelovali u operaciji „Oluja“ držeći položaje prema BiH te kasnije u operaciji „Una“, a 52. dp je na koncu raspuštena u studenom 1996. godine.
NASLOVNA FOTO – TONI HNOJČIK
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
