Kako je i zašto uopće došlo do potpisivanja apela za mir odnosno do poticanja mirnog rješavanja političkih problema u tada još postojećoj Jugoslaviji, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu 17. i 18. siječnja 1991. godine?
Hrvatska je, kao uostalom i većina komunističkih istočnoeuropskih država, odlučila demokratskim putem završiti s takvim sustavom: na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima u proljeće 1990. izabrana je nova vlast, a u prosincu je donijeti i „božićni“ Ustav Republike Hrvatske kojim su zagarantirana prava svim manjinama ne izdvajajući niti jednu posebno po pravima. Međutim, jugoslavenskim odnosno beogradskim političkim i vojnim strukturama nije odgovarao ovakav razvoj događaja. Velikosrpska ideologija uzimala je sve veći zamah. Hrvatsku je trebalo skršiti u njezinim demokratskim nastojanjima, bilo tako što će ju se prisiliti na ostanak u Jugoslaviji, bilo tako što će joj biti dopušteno da kao „krnja“ Hrvatska izađe iz nje s ranije utvrđenim granicama na potezu od Virovitice, Karlovca i Karlobaga.
S tim je ciljem JNA manje –više otvoreno stala na stranu velikosrpske politike. Primjeri takve uzajamne materijalne i misaone suradnje su sljedeći događaji: tijekom svibnja 1990. (neposredno prije nego li će nakon izborne pobjede HDZ ustrojiti vlast u Hrvatskoj) JNA je protuzakonito oduzela naoružanje hrvatskoj Teritorijalnoj obrani i stavila ga pod svoj nadzor, a 9. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ,uz potporu generala Veljka Kadijevića i cjelokupnog vrha JNA, donosi- uz desetodnevni ultimatum za izvršenje –„Odluku o rasformiranju svih oružanih formacija koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima“ – misleći pri tom na legalne postrojbe u sastavu hrvatskog MUP-a dok su zapravo jedine nelegalne formacije bile postrojbe naoružanih pobunjenih Srba na području samoproglašene Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine.
Postavljanje tog ultimatuma izazvalo je bojazan hrvatskih građana što će biti nakon njegovog isteka. Svakako je potaknulo hrvatske žene i majke, u strahu za živote sinova na odsluženju vojnog roka u JNA, na organiziranje potpisivanja spomenutog mirovnog apela koji bi bio upućen na adrese Predsjedništva SFRJ te Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i generala Veljka Kadijevića. Autorica teksta apela bila je Josipa Milas Matutinović, a tekst glasi:
„Kako se sudbonosni 19. siječnja približava, mi majke vojnika u jedinicama JNA apeliramo da poštedite nevine živote naših sinova.
U ime čovječnosti ne dopustite prolijevanje krvi naših sinova!
U ime mira ne tjerajte naše sinove da pucaju u svoju braću, u svoje sestre, u svoje roditelje, usvoje prijatelje!
U ime slobode ne dopustite da se politički problemi rješavaju mrtvim tijelima naših sinova!
Saberite svoje snage u dijalogu i razumu! Budite savjesni prema našim i vašim mladim, nedužnim sinovima!“
Potpisivanje mirovne inicijative organizirano je uz potporu Radija 101. U svega dva dana, 17. i 18. siječnja 1991., inicijativu je potpisalo 64 000 Zagrepčana. Potpisi su kasno uvečer 18. siječnja uručeni hrvatskom članu Predsjedništva SFRJ Stjepanu Mesiću da ih preda navedenim adresatima.
Ovakvi ili slični hrvatski pozivi za mir zabilježeni su i ranije, no ovo je bio prvi pisani apel s ovakvim masovnim odazivom hrvatskih građana. Sukladno jačanju velikosrpske agresije i otvorenim oružanim napadima pobunjenih Srba mirovne se inicijative i udruge javljaju i kasnije širom Hrvatske Svi su apeli bili pacifistički pokušaji zaustavljanja bezumne agresije i upoznavanja svjetske javnosti s pokušajima uništenja hrvatske države.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
- Hrvatska policija u Domovinskom ratu, Zagreb 2011.
- HMDCDR, Videozapis 1735
- HMDCDR, Audiozapis 155
- Vjesnik, 20. siječnja 1991.
- Večernji list, 18. siječnja 1991.
