Novosti

Pomoćni biskup Šaško: Lustracija, pročišćavanje, u tijeku je i danas u Hrvatskoj, no pitanje je što se pročišćava

U sklopu skupa zajedništva “Zajedno do pobjede” održana je misa za domovinu u zagrebačkoj katedrali. Prenosimo tekst homilije u cijelosti. 

Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodio je u subotu, 2. svibnja 2015., u Zagrebačkoj katedrali misu za domovinu, na kojoj su se okupili i brojni hrvatski branitelji kojima je Šaško poručio kako su sa sobom donijeli radost i čežnju za hrvatskim zajedništvom. Tekst njegove homilije donosimo u cijelosti:

“Jedna od najsnažnijih slika kojom Isus govori o svome zajedništvu s nama slika je povezanosti trsa i loze. Isus za sebe kaže da je „istinski trs“, što upućuje na zaključak da postoji i onaj koji nije istinski; koji je nevjerodostojan i lažan. Trs i loza srašteni su životnom snagom i životnim sokovima. Znamo da čovjek nije izvor života, nego mu je život darovan i neprestano ga pokušava jačati, napajati se novom snagom. Ali, ponekad izabiremo privid izvora života, prijevaru koja ne može ni hraniti ni jačati ni podupirati život.

Bilo koja stvarnost koju unosimo u svoj život, a koju zapravo stavljamo umjesto Boga, kao zamjenu za Boga, jest neistinit izvor. Tomu nasuprot Bog je istinit. U Evanđelju po Ivanu snažno je naglašeno da se po istini susrećemo sa živim Bogom. On je u naše biće, u naše živote usadio istinu.

Danas kada se spominjemo svojih mrtvih koji su prinijeli živote za našu slobodu, dublje možemo shvatiti da istina izražava vječnost i nezaborav. Starogrčka kultura i jezik pokazuju da je istina nešto što niječe zaborav. Grčki pojam aletheia izražava negaciju mitske rijeke Lete, koja je uvodila u Elizejske poljane, u hadsku zemlju zaborava.

I latinska riječ za istinu – veritas – povezana je s otajstvom, s onim što pobuđuje strah i poštovanje (jedna je od izvedenica povezanih s tom latinskom riječi upravo reverentia, ‘poštovanje’). I hebrejski spisi, govoreći o istini (emet), upućuju na temelj na kojemu se može graditi, temelj koji je čvrst snagom odnosa između Boga i njegova naroda.

Govoriti, dakle, o istinskome trsu, s kojim smo povezani poput loze, znači živjeti nadu da ljudski život i naša djela izmiču zaboravu povijesti, ako su izgrađena na temelju koji pripada Bogu. Stoga se od vremena do vremena trebamo pitati što je od onoga što činimo vrijedno pamćenja i spomena; što ima takvu vrijednost da nadilazi prolaznost.

Iskustvo nam govori da ima puno velikih događaja kojima životnost nije i ne može biti zabilježena u ljetopisima i statistikama. Od njih najčešće ostaje površinski trag, jer događaji svoju najveću životnost imaju u životima ljudi.

Govorim nam to, dok smo okupljeni u ovome iznimnom zajedništvu, okruženi svjedocima velikih događaja naše vjerničke i narodne povijesti.

Dragi hrvatski branitelji, ovamo ste donijeli svježinu slavonskih polja na kojima se i ovoga svibnja pokušavaju izdići mekane žitne vlati da barem malo zaštite ranjivost istine; donijeli ste slani šum Jadranskoga mora, da ne nestane širine pogleda ni okusa radosti; donijeli ste sjenovitost borova i toplinu kamena, da ne klonemo od umora; zaljuljali ste valove svih naših rijeka koje se u ovakvim spomenima žele ogledati u vukovarskom Dunavu ili u Savi koja je ipak potekla uzvodno.

Štoviše, ona je večeras nabujala do mjere da je stvorila korito zagrebačkom Savskom ulicom te donijela ljude i osjećaje, glasove i pitanja iz šatora u koji stane svako srce ispunjeno brigom za Hrvatsku; iz kojega se čuje tako često zatirana istina.

No, prije svega drugoga, braćo i sestre, večeras ste donijeli sa sobom radost i čežnju za hrvatskim zajedništvom; osjetili ste da nam upravo zajedništvo nedostaje. To je taj osjećaj, slutnja, istinitost koju u sebi nose hrvatski branitelji; danas, kao i onda kada se golim životima trebala braniti domovina.

Svoj ‘Skup zajedništva’ kao vjernici ste željeli započeti u ovoj prvostolnici, prepunoj spomena na ljude čiji su životi ostavili vidljive brazde vječnosti, koji su bili srašteni s Kristom, s Duhom Svetim Životvorcem i Gospodarom vremena i vječnosti koji nam se objavio kao ljubav, kao milosrdni Otac.

Došli ste čuti živu Riječ i biti dionicima žrtve Isusa Krista koji svojim učenicima i nama govori: Ostanite u meni i ja u vama… bez mene ne možete učiniti ništa. Bez Krista ne možemo ostvariti ništa vrijedno, jer vrijednost daje Bog; vrijednost se vidi u svjetlu vječnosti i Božje istine. Ostati u Kristu daje svjetlo vječnosti i djela prodiru onkraj prolaznosti.

Evanđelje nas upućuje i na to da postoji loza koja je povezana s istinskim trsom, ali ne donosi plodove. To je prisutnost koja ne želi crpiti snagu; koja nastoji sačuvati stanovitu neutralnost i živjeti privid. U takvome je stavu vidljiv razlog besplodnih inicijativa: ravnodušnost, neuključenost, stajanje po strani koje se na kraju pretvara u neosjetljivost i bezosjećajnost.

Isus kaže da njegov Otac takvu lozu siječe, a onu koja donosi plod čisti, stvara bolje uvjete, da bi donijela više roda. Odstranjivanje loze, rezidba i čišćenje u ovome su Evanđelju usko povezani. Središnja je slika pročišćavanje, kao proces koji dovodi do veće snage i do obilja plodova.

Dobro nam je poznato da u našemu duhovnom životu, u našemu življenju vjere, ima trenutaka koji traže skidanje naslaga, micanje suvišnoga, ogoljelost koja otkriva bitno i toliko vrijedno da sjaji vječnošću.

Slično je sa životom naroda. Postoje nosivi trenutci pročišćavanja i osvjetljavanja. Takvi će se trenutci, osobito na osobnoj razini, često zvati katarzom, ili pak, osobito na društvenoj razini, lustracijom. (Kada apostol Ivan u Evanđelju opisuje čišćenje koje vrši Otac-Vinogradar koristi riječ kathaírei.) To što čini vinogradar nema svrhu u samome odstranjivanju nekih dijelova, nego u stvaranja preduvjeta za novi život. U središtu su vrijednosti, plodovi, koji ne mogu biti doneseni u zagušenosti, u neprohodnosti, u tami i u pogrješnome iscrpljivanju snage.

U svjetlu Evanđelja je jasno da postoji nešto što treba odstraniti, što ne donosi željeni plod; što odražava prihvaćanje umiranja, a time i širenje ‘kulture smrti’. Osim toga, postoji i ono što treba oplemenjivati, poboljšavati, da bi se vidjelo što je uistinu važno i vrijedno; čemu treba posvetiti više pozornosti i pažnje.

Lako je primijetiti da proces pročišćavanja i osvjetljavanja ne prestaje. On traje i onda kada se o njemu govori i onda kada se zabranjuje govoriti; kada se čini primjerenim ili ga se drži nedopustivim. Taj je proces živ u svakome osobnom i društvenom tkivu. Ostaje pitanje što se odstranjuje i što se stavlja pod svjetlo ili, bolje, kakvo se svjetlo koristi.

Lustracija, pročišćavanje je, dakle, u tijeku i danas u Hrvatskoj. No, što se pročišćava; koje je to stablo koje se čisti i koje plodove ubire, do kojih se želi doći?

Hrvatski branitelji, za koje se često čuje govoriti da su obranili istinske vrijednosti hrvatskoga društva, ne prestaju govoriti te nam večeras imaju nešto reći. Od svibnja prošle godine do danas, a naročito od listopada, iz svoga šatora, upozoravaju nas da na hrvatskome stablu niču čudni plodovi, još čudnijih oblika; neki su bezokusni, neki bezbojni, neki gorki, a neki truli…

Tu i tamo se čuje i riječ ‘lustracija’ koja se brzo proglasi neprovedivom, nepotrebnom, nepravednom, dok se istodobno lustracija provodi, ali u suprotnome smjeru. Obojena i zasljepljujuća svjetla su uperena iznad hrvatskih branitelja, o kojima se govori rječnikom uvrjeda, dok se istodobno govorom o povlasticama žele ocrniti u vlastitom narodu; preispituju se njihove rane, kako one na razini metafore, tako i one tjelesne. Osvjetljavaju se njihovi životni i ratni putovi, odvaguju njihove riječi; pročišćuju se njihovi životi do neshvatljivih optužaba da su teret društvu i da su čak i protiv domovine za koju su bili i jesu spremni sve darovati. Namjerno se stvara dojam kako nije jasno što traže; kako ne znaju artikulirati zahtjeve i ciljeve, kako nisu dorasli političkomu trenutku. Jako svjetlo nad njima, pojedincima, ne dopušta vidjeti ostale probleme.

A oni skoro dvjesto dana borave na cesti i osjećaju kako se režu grane koje su sposobne nositi dragocjene plodove i pokazivati istinske hrvatske vrijednosti, izrasle na stablu kršćanske kulture.
Smijemo li se zapitati: Nije li provedena; ne provodi li se lustracija nad hrvatskim braniteljima i vrijednostima za koje su se žrtvovali?

Jer, gdje se to danas očituju plodovi koje su oni donijeli na stablu obrane Hrvatske, počevši od spremnosti na žrtvu, nesebičnost, solidarnost, slogu, vjernost

Smijemo li se pitati za koje je to vrijednosti danas netko u Hrvatskoj spreman biti dvjesto dana izložen onomu čemu su oni izloženi; i to ne ponajprije radi sebe? Slobodno iskreno u tišini duše izrecimo koje su to vrijednosti.

Dragi branitelji, danas pred nas stavljate zajedništvo, upozoravajući na to da do podjela dovode najprije neistine. Zatim neistine rađaju strah. To nam govori i Sveto pismo već na prvim stranicama. Laž je čovjeka dovela do odvajanja od Boga, a zatim se javio strah.

Danas, nažalost, također čujemo kako se ljudi sve više boje; u narod se uvlači strah. To je jedan od plodova odvojenosti od istine. A hrvatski branitelji očitovali su suprotnost neistinama i strahu. Baš su to dvije poluge kojima vladaju totalitarizmi raznih predznaka. Osim toga, na svim visinama hrvatskoga stabla susrećemo plodove koji su nagriženi trulošću i otrovom one ideologije koja je hranila komunistički režim.

Hrvatski su branitelji osvijetlili neistine i dali istini da se razgrana, pročišćujući tamu prošlosti i unoseći svježinu do debla hrvatske radosti. No, s vremenom su shvaćali da se lustracija perfidno primijenila na njih. Zato su sada zabrinuti, dok promatraju Hrvatsku kojoj se zemlja rasprodaje, iz koje odlaze mladi, koja se udaljava od Hrvata izvan domovine, koja se nedovoljno brine za obitelji i dopušta da blijede vrijednosti koje su ulijevale oduševljenje i čuvale nadu.

U razgovoru s braniteljima čujem rečenicu koju nam je danas uputio Ivan apostol u svojoj poslanici: Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom. Ona mi je često podloga za ispit savjesti. Hrvatski su branitelji svjedočili djelom i istinom. Koliko to činimo mi ostali?

Večerašnji skup zajedništva pratit će mnogi i prema njemu usmjeravati reflektore, objektive kamera, mikrofone, pokušat će se dati političke analize ili pak jednostavno – ignorirati.

I sada, dok vam upućujem ove riječi, potičem vas da vidite onkraj pojedinih ljudi, da budemo zagledani u znakove vječnosti, a ono što ostaje važno na našemu zemaljskom putu za dobro domovine, pokušajte pronaći u pogledima najboljih među nama, a to su upravo ljudi koji su za nas darovali svoje živote i zdravlje; to su roditelji poginulih, prešućenih, silovanih, ponižavanih.

Pokušajte doprijeti do ljudi koji su susreli nasilje i smrt, a ipak žive blagost ljubavi; do njihovih sklopljenih naboranih ruku koje su spremne zagrliti i neprijatelja; do suza koje pripadaju našoj odgovornosti, da ne padnu na neosjetljivo tlo, nego da zalijevaju stablo hrvatske nade. Ja sam među braniteljima susreo takve ljude i takvu Hrvatsku.

I koliko god netko pokušava reći da ne razumije što zapravo branitelji žele mora znati da njihov spomen ostaje jer ostaju njihova djela i istina koja pročišćuje. Oni koji to ne prepoznaju, već su prepušteni zaboravu. Ostat će tek mali usputni suhi list u spomenici. Jer u ovome zajedništvu ljudi bez nogu pokazuju kako Hrvatska može trčati; oni u crnini, kako Hrvatska vjeruje u sjaj uskrsnuća; oni koji su pogaženi, kako visoko dopire stijeg slobode. Braćo i sestre, dobro znamo da bez Krista ne možemo učiniti ništa. Molimo da i ovo zajedništvo, po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca, bude prožeto Duhom Svetim i da donese njegove plodove.”

 

Izvor: narod.hr

FOTO: braniteljski.hr

 

 

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.