Domovinski rat Izdvojeno

Planinska satnija Velebit: protiv neprijatelja i lošeg vremena

Planinska satnija Velebit vjerojatno je skupina ljudi za koju nikada ne biste pretpostavili da će postati ključni ne samo u nadzoru i obrani Velebita, nego i u specijalističkoj obuci Hrvatske vojske i policije. Ovi dragovoljci život prije rata posvetili su istraživanju planina i špilja, odnosno prirodne raznolikosti sve dok nisu bili pozvani u obranu Hrvatske.

 

Osnivanje

Alpinisti, planinari, gorski spasioci, speleolozi. To su zanimanja koja su najviše bila zastupljena u Planinskoj satniji Velebit. Ovi civili bili su prije rata nezaustavljivi – penjanja po Himalaji i Mount Everestu bilo je nešto što im nije bilo strano, a poznavali su i svaki kut hrvatskih planina. Upravo to znanje dovelo ih je do okupljanja u jednu cjelinu i do ključne uloge rata, barem što se tiče planina koje su u sebi skrivale ljepote, ali i mnogo oštrine.

Ideja osnivanja posebne satnije niknula je u travnju 1991. u prostorijama Hrvatskog planinarskog saveza, a idejni začetnik se među ostalim smatra Jerko Kirigin, poznati hrvatski alpinist. Kirigin je inače od 1971. godine bio voditelj mreže meteoroloških postaja u Državnom hidrometeorološkom zavodu, član Planinarskog društva Sveučilišta „Velebit“ od 1958. Ostao je zabilježen u povijesti kao vođa prve hrvatske alpinističke ekspedicije na Grenland 1971. godine te ekspedicije na Ande između 1974. i 1975. godine. Osim toga, bio je sudionik i ekspedicija na Popocatepetl u Meksiku, Alpamayo u Peruu, Saint Elias na Aljasci, Ruwenzori u Ugandi, kao i na Kilimandžaro i Himalaju. Obišao je Norvešku, Italiju, Francusku, Austriju, planine nacionalnih parkova SAD-a, Makedoniju, Crnu Goru, Sloveniju i naravno hrvatske vrhove.

Impresivna Kiriginova biografija dovoljno svjedoči o profesionalnosti i ozbiljnosti sudionika ove satnije koja je formalno osnovana u jesen 1991. godine pod insignijom planinskog runolista. Najstariji član satnije bio je ’32. godište, a najmlađi ’73. godište.

Ispočetka satnija je djelovala kao samostalna postrojba Zbora narodne garde, a 1992. godine prenamijenjena je u specijalnu postrojbu Glavnog stožera Hrvatske vojske.

 

Opremanje

U početku, satnija se morala samostalno organizirati, što je uključivalo prikupljanje cijele opreme – od uniformi, pancirki, kaciga, kompasa, posuđa. Oni koji su u početku trebali ići na Velebit uvjetovano je da moraju imati vlastitu zimsku opremu koja se sastojala od vreća, cipela za snijeg i led, skija, karimata, dereza i ostalog. Veliki dio opreme pripadnici satnije uspjeli su prikupiti uz pomoć prijatelja, tvrtki i dijaspore.

Kasnije u opremanju satnije pomaže policija koja je imala jaču logistiku nego vojska, pa satnija dobiva i ozbiljnije naoružanje.

 

Prvi zadatci

Profesionalci i ljubitelji Velebita poznavali su svaki kutak ove prirodne ljepote, stoga ne čudi kako su prvi zadatci satnije bili izviđanje i prikupljanje podataka o neprijateljskim položajima. Poseban zadatak odnosio se i na obranu središnjeg grebena južnog Velebita na potezu od Golovrha do Svetog brda.

Krajem 1991. i početkom 1992. godine, satnija je izvela nekoliko diverzija. Najučinkovitija bila je granatiranje topničkih i tenkovskih položaja kod sela Medak iz kojega su neprijatelji izvršavali topničku paljbu prema Gospiću. U rujnu 1991. godine Srbi su pokrenuli napade na okolna sela u Lici. Iako su Srbi potisnuti, okolna naselja bila su u ugrozi. Srpanj 1991. godine vidio je aktivne napade Srba svim sredstvima, a u kolovozu je zarobljeno i ubijeno pet branitelja i jedan civil. Kako bi se spasilo što više stanovnika nakon okupacije Lovinca, 15 članova Planinske satnije Velebit te 13 dodatnih alpinista angažirano je kako bi pomogli u ekstrakciji ljudstva preko Velebita. Velebit je u tom trenu bio jedina veza s ostatkom Hrvatske usprkos činjenici što je poduhvat obuhvaćao 10 sati pješačenja i spašavanje čak i nepokretnih civila od neprijateljskih paljbi.

Upravo ova akcija spašavanja bila je dokaz Hrvatskoj vojsci kako je satnija ključna u ratu te kako upravo satnija održava stratešku liniju obrane – sami Velebit koji stoji nad srednjom Dalmacijom. Riječima prvog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, Antona Tusa: „Velebit je bio uključen u sve naše planove za kasnije operacije oslobađanja. Bez Velebita ne bi mogli obraniti Karlobag, Gospić, ni druge dijelove Like. Bili smo svjesni strateškog značenja Velebita i tako smo i postavili stvar…Istočni dio Like i zapadni dio Velebita bio je pod našom kontrolom“.

Prvo službeno okupljanje Planinske satnije Velebit organizirano je u listopadu 1991. godine u Domu sportova. Ovom okupljanju prisustvovalo je 40-ak ljudi, a kriteriji odabira bili su iznimno strogi – osim što osnivači nisu htjeli uzeti nekoga koga ne znaju, zainteresirani civili morali su dokazati kako imaju dovoljno iskustva i profesionalizma kako ne bi išli na štetu same satnije. Satnija se odijelila u dvije skupine – jedna skupina okupljala je speleologe, a druga alpiniste. Kirigin je bio na čelu satnije, dok je Ivan Host bio njegov zamjenik i zapovjednik alpinista. Đuro Sekelj Knor određen je kao zapovjednik speleologa.

„Zašto smo se tako podijelili? Iako nas veže ista ljubav prema planinama, alpinisti i speleolozi su u biti dvije dosta različite skupine. Jedni su u prirodi, jedni su na svijetlu dana, a drugi istražuju špilje i stijene. I već samim time između nas postoje prilične razlike u mentalitetu, poimanjima, čak i u prehrani. To smo znali i zato se ustrojili kako treba; alpinisti su bili u jednoj grupi, a špiljari u drugoj. Jest, držali smo liniju na istim položajima i tako se mijenjali. Ali na jednom položaju uvijek je bila jedna skupina, a na drugom druga. Tako smo ustrojili dvije borbene skupine, koje su odlično surađivale. Možda ne bi bilo tako da smo bili pomiješani ili na istom mjestu, ali ovako je funkcioniralo fantastično!“, izjavio je Ivan Host za knjigu Planinska satnija Velebit.

U studenom 1991. godine satnija se dijeli u dvije smjenske grupe – jedna zauzima položaje na Velebitu, dok je druga čekala u Zagrebu. Na Velebitu vlada prava zima, stoga je za bazu odabran Planinarski dom u NP Paklenica sa točkama na Buljmi (veza između Like i Jadranskog mora) i Ivinim vodicama (prema Svetom brdu). Nakon temeljitog izviđanja područja, grupe su se smjestile. Zahvaljujući hladnoći, Srbi su napustili područje. Vrijeme je bilo kišovito uz puno vjetra, temperatura ispod ništice, mećave, magle. Usprkos surovim uvjetima, satnija je kontrolirala južni greben.

Godina 1992. protekla je i u alpinističkim obukama pripadnika specijalne policije MUP-a koje su kasnije preuzele položaje na Velebitu, a naposlijetku to sprovele i u oslobodilačke akcije. Ne samo to, i sami članovi satnije počeli su od kraja 1991. aktivnije trenirati rukovanje oružjem i bombama. Prva polovica 1992. protekla je u intenzivnim motrenjima neprijateljskih položaja, ophodnje planine i najvažnije – preživljavanjem same satnije uz nedostatak topline i teškom opskrbom hranom. Ipak, sve se isplatilo kada su u travnju 1992. godine na vrh Sveto brdo postavili hrvatski barjak koji je bio vidljiv neprijateljima u Lici. Druga polovica 1992. godine donosi demobilizaciju u kojoj se policija smjenjuje sa satnijom te grade skloništa. Satnija je u ovom periodu stavljena u pričuvu te se posvećuju obuci specijalne policije koja na Velebitu ostaje do 1995. godine. Dolazak specijalne policije bio je uvod u akciju „Poskok“, koja je pak bila uvertira za ključnu operaciju „Maslenica“ početkom 1993. godine kojom je oslobođen dio zadarskog zaleđa i Velebita, što je ujedino značilo povezivanje sjevera i juga. „Maslenica“ je ujedinila kopnenu vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo te je pokazala nadmoć i jedinstvo. Nakon te akcije, satnija je službeno ponovno mobilizirana te su joj dodijeljene nove vojne zadaće nakon čega u trećem mjesecu izbijaju otvoreni sukobi sa neprijateljem. Uspješno zadržavajući položaj na Tulovim gredama, obranjen je Novigrad i osiguran je prometni pravac preko pontonskog mosta. Uspostavlja se i osmatračnica na Skradelovcu između Velike i Male Bobije gdje su pripadnici satnije mogli promatrati Obrovac i promet koji teče kroz ovaj grad. Pripadnici satnije preživjeli su upravo na ovoj poziciji tenkovski napad i žestoku razmjenu vatre. Zahvaljujući iskusnoj procjeni po slušnim i vidnim signalima, mogli su predvidjeti kada će neprijatelj otvoriti vatru te su na vrijeme zauzimali zaštitu.

Na Velebit 1992. godine dolaze i Tigrovi kojima satnija pomaže u što bržoj prilagodbi terenu svojim informacijama i savjetima. Tigrovi, ojačani 133. brigadom iz Otočca i Domobranskom bojnom zaduženi su za obranu Tulovih greda koja je bila iznimno izazovna zbog vremenskih uvjeta. Tulove grede naposlijetku su obranjene krajem ožujka 1993. godine. Iako se činilo da je to kraj, ipak su napadi bili intenzivni te se u nekim trenutcima činilo da će ipak pasti u neprijateljske ruke. Ipak, finalno, Tulove grede ostale su u ponosnim rukama Tigrova i Planinske satnije. Ljeto 1993. godine Planinska satnija provodi u osmatranju područjem pod paljbom neprijateljskog topništva.

Druga polovica 1993. godine smatra se najaktivnijim razdobljem djelovanja satnije. Nakon propalog Erdutskog sporazuma kojim je trebao biti postignut dogovor kako Srbi neće ometati postavljanje pontonskog mosta, Srbi u kolovozu vrše teške paljbe koje su potrajale sve do kraja godine.  Hrvatske snage uspješno su uzvraćale paljbu na neprijateljsku vojsku prvenstveno jer su imali vrijedne informacije o pozicijama pobunjenih Srba zahvaljujući kvalitetnom i temeljitom izviđanju Planinske satnije. Njihovo izviđanje donijelo je vrijedne informacije poput pozicije, opremljenosti, ljudstva, smjerovima kretanja i navikama neprijatelja. Planinska satnija redovito je predavala pisane izvještaje u kojima su bili iznijeti svi detalji svakog pojedinog dana za svakog neprijatelja koji je satniji bio vidljiv. Sukobi polako jenjavaju dolaskom zime u kojoj su satnija i Tigrovi bili puno spremniji nego neprijatelji.

Situacija na Velebitu se smiruje do ožujka 1994. godine kada se ponovno aktivno kreće u bombardiranje pontonskog mosta. Nakon potpisivanja Zagrebačkog sporazuma i njegove kninske ratifikacije, a u cilju normalizacije života u velebitskom i podvelebitskom području, Hrvatskoj vojsci je naređeno povlačenje s Tulovih greda. Planinska satnija na ljeto 1994. doživljava demobilizaciju dolaskom Termita. 10-ak pripadnika satnije ostalo je djelovati na Velebitu kako bi održavali alpinističku obuku HV-u i specijalnoj policiji.

Dragutin Baruškin – Rus, Jerko Kirigin i Darko Berljak neki su od instruktora koji su zajedno s Termitima sudjelovali u „Oluji“, pomažući kako su znali i umjeli. Vojno-redarstvena operacija Oluja ujedno je i zadnja operacija službenog postojanja Planinske satnije. U studenom 1995. godine dolazi zapovijed za brisanje satnije iz sastava Hrvatske vojske, što je finalno sprovedeno krajem siječnja 1996. godine, usprkos neslaganju samih članova satnije.

Iako je satnija raspuštena, glavne aktivnosti njezinih članova nisu jer od kraja rata pa sve do danas upravo članovi ove satnije aktivno rade na obuci vojske i policije u vještinama i preživljavanju u visinskim i špiljskim uvjetima. Doprinos Planinske satnije nemjerljiv je – da se skupina profesionalaca i civila nije aktivno uključila rat i položila svo znanje pred Hrvatsku vojsku i policiju, upitno je koliko bi Velebit doista ostao u hrvatskim rukama.

 

NASLOVNA FOTO – Šulj, Tomislav. Planinska satnija Velebit = Velebit Mountain Company. Zagreb: Despot infinitus; Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2018.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Šulj, Tomislav. Planinska satnija Velebit = Velebit Mountain Company. Zagreb: Despot infinitus; Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2018.

O autoru

Leona Slatković Harčević

Mag.edu.hist, diplomirala na temu „Koncepti u nastavi povijesti: Analiza teme Domovinskog rata u srednjoškolskim udžbenicima“. Poseban interes u povijesti nalazi u temama zatočeništva i mučenja te načinima poučavanja istih u osnovnim i srednjim školama.