U tekstu će se u kratkim crtama prikazati uloga grada Pakraca u srpskoj pobuni u Hrvatskoj, odnosno njegovu ulogu u početcima pobune u drugoj polovini 1990. godine, kada je predstavljao jedno od kriznih žarišta u Hrvatskoj, što je najvećim dijelom bilo posljedica vrlo radikalnog ali i vrlo angažiranog ogranka Srpske demokratske stranke na tom području. S obzirom na to da je tema vrlo opširna i nemoguće ju je prikazati u nekoliko kartica teksta, tekst donosi nekoliko važnih momenata i dokumenata koji vrlo slikovito dočaravaju situaciju u Pakracu i na pakračkom području u navedenom razdoblju.
Smještena u središnjem dijelu zapadne Slavonije, općina Pakrac bila je uoči početka rata jedina općina na tome području u kojoj su Srbi činili relativnu većinu stanovništva (njihov udio iznosio je 46 posto), dok su Hrvati činili 36 posto ukupnog stanovništva, u kojem su još bili zastupljeni i brojni Talijani i Česi, te Jugoslaveni koji su činili 5 posto stanovništva. Slična je situacija bila i u samom gradu Pakracu u kojem je postotak srpskog stanovništva bio 43 posto dok je Hrvata bilo 37 posto.
Na slobodnim višestranačkim izborima održanima u proljeće 1990. godine na čelo pakračke općine izabrani su kandidati SKH-SDP i Socijalističkog saveza-Saveza socijalista (SS). Bila je to posljedica nesudjelovanja na izborima u pakračkoj općini Hrvatske demokratske zajednice (čije osnivanje i rad su tijekom predizborne kampanje bili onemogućeni) i Srpske demokratske stranke. Ogranci ovih stranaka u Pakracu su osnovani nekoliko mjeseci kasnije nakon čega dolazi do raslojavanja odbornika u Skupštini općine Pakrac na dva bloka – hrvatski i srpski.
Jedan od prvih osnovanih ogranaka SDS-a u zapadnoj Slavoniji bio je upravo pakrački. I prije njegova osnivanja najavljeno je da se radi o ogranku stranke koja će imati posebnu ulogu i čelništvo u zapadnoslavonskom SDS-u. O njegovoj važnosti za čitavu regiju svjedoči činjenica da je osnivačkoj skupštini prisustvovalo 10.000 ljudi iz pakračke i susjednih slavonskih općina, s Banovine, te iz dijelova Bosne i Hercegovine kao i predstavnici Srpske pravoslavne crkve, a govore su održali tadašnji čelnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj poput Jovana Raškovića, Jovana Opačića, Dušana Zelembabe. Na čelo pakračkog SDS-a izabran je Veljko Džakula, koji ubrzo postaje lider pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji, a kasnije i jedan od istaknutih političara u Republici Srpskoj Krajini.
Uz etničku strukturu stanovništva, kao još jedan od čimbenika koji su doprinijeli važnosti Pakraca za velikosrpski pokret u zapadnoj Slavoniji, bilo je i sjedište Slavonske eparhije. Osim povijesne tradicije eparhije, dodatno ulogu u jačanju srpskog pokreta odigrao je njezin episkop Lukijan Pantelić, koji je od kraja 80-ih godina nastupao s ekstremističkih velikosrpskih pozicija, odigravši time aktivnu ulogu u mobiliziranju lokalnog srpskog stanovništva za oružanu pobunu i sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku, te djelujući u koordinaciji s pakračkim SDS-om.
Prvi incident u organizaciji SDS-a se dogodio već prilikom osnivanja pakračkog HDZ-a u drugoj polovini kolovoza 1990., kada je nekoliko stotina Srba povicima i bacanjem kamenja prekidalo osnivačku skupštinu te je policija spriječila fizički obračun. Prema izvještaju JNA, okupljeni Srbi bili su naoružani pištoljima, ručnim bombama i noževima.
U Pakracu su krajem rujna 1990. Srpska pravoslavna crkva i Eparhija slavonska organizirale obilježavanje 300. godišnjice doseljenja Srba u zapadnu Slavoniju. U Pakrac su ponovno stigli čelnici SDS-a Jovan Opačić i Dušan Zelembaba, što je, prema izvještaju organa bezbjednosti Komande Varaždinskog korpusa, navedenom skupu „dalo crkveno-politički karakter“. U izvještaju je također navedeno da je skup popratila već poznata ikonografija, s naglašenim četničkim prizvukom kao i da je „bilo dosta pojedinaca u šajkačama sa kokardama (ili slično tome), a masovno i javno su se od prisutne muzike naručivale pjesme riječima ‘za Šešeljeve četnike iz Šeovice’ ili Japage i Kraguja“ (poznata uporišta ekstremista tijekom rata), kao i da je bilo pucanja iz automatskog oružja.
Upravo u to vrijeme diljem Hrvatske odvijala se akcija oduzimanja naoružanja pričuvnog sastava policije potrebnog za naoružavanje novoustrojenih i ojačanih policijskih snaga, posebice u policijskim postajama u čiju se lojalnost hrvatskim vlastima sumnjalo, što je izazvalo nemire na područjima sjeverne Dalmacije i Like te Banovine. Na vijest da će se oduzeti dio naoružanja pakračke policijske postaje nekoliko stotina pripadnika SDS-a koji su sudjelovali u proslavi okružilo je policijsku postaju u Pakracu i spriječilo oduzimanje oružja. Oružje je odbio predati i zapovjednik postaje Jovo Vezmar kao i predsjednik pakračkog SDS-a Veljko Džakula. Očito, pobunjeni pakrački Srbi spremali su se za rat i pritom su računali na pakračku policiju kao i na njezino oružje te otvoreno odbijali poslušnost hrvatskim vlastima.
Prema izvještaju JNA o „bezbedonosnoj situaciji u općini Pakrac“ s početka listopada 1990. godine, građani srpske nacionalnosti naoružani su oružjem raznog porijekla, koje su nabavili raznim kanalima, a u mjestima Šeovica, Japaga i Kraguj organizirane su straže koje kontroliraju prometnice. Primjerice, obavještajnom radniku JNA koji je prikupljao podatke za izvješće jedan od stražara pokazao je ispod jakne vezano uz tijelo više komada eksploziva uz komentar „Vidi Taso, samo treba da krenemo“. Prema istom izvoru u Pakracu još nema direktnih međunacionalnih sukobljavanja ali se „zna tko u koju kafanu ulazi ili može da uđe“. SDS, kako je navedeno u izvještaju, bez obzira što nije sudjelovala na izborima, u Pakracu kotira kao najjača stranka, a odmah iza nje je HDZ. Baze SDS-a su mjesta oko Pakraca „Japaga, Kraguj, Šeovica, Bučje i kao najjače s. Kukunjevac“. Niz dokumenata iz tog razdoblja svjedoči da, iako je SKH-SDP osvojio izbore, stvarnu vlast, preko odbornika srpske nacionalnosti iz redova ove stranke na pakračkom području imao je SDS. Desetak dana ranije na sastanku pakračkog SDS-a zaključeno je da se krene s organiziranjem srpskih specijalnih jedinica na tom području.
Sve navedeno svjedoči da su pripreme za rat u Pakracu u drugoj polovini 1990. godine bile u punom jeku i u stopu su pratile Knin, koji je uoči početka rata predstavljao najveće krizno žarište, kojem su se polako pridružili i Banovina i zapadna Slavonija, ali i drugi dijelovi Hrvatske. SDS je u zapadnoj Slavoniji tijekom druge polovine 1990., a posebice prve polovine 1991. radio na ustrojavanju administrativno-teritorijalne cjeline koju bi činio prostor kompaktno nastanjen srpskim stanovništvom, a koji bi se protezao između rijeka Save i Drave. Hrvatski državni teritorij time bi bio presječen jer su općine koje su trebale biti dijelom buduće srpske autonomije u zapadnoj Slavoniji presijecale Hrvatsku od državne granice s Mađarskom do granice s BiH. Geopolitičku strategiju koja je tijekom druge polovine 1990. i prve polovine 1991. SDS provodio političkim (početkom ožujka 1991. napadom na policijsku postaju u Pakracu i oružanim) putem, u drugoj je polovini 1991. provodila JNA potpomognuta pobunjenim lokalnim srpskim stanovništvom. Zajedničko djelovanje SDS-a u zapadnoj Slavoniji i JNA potvrđuju i ratni planovi JNA koji su podrazumijevali vojno presijecanje Hrvatske na području između Save i Drave.
FOTO: Matica hrvatska; Vijenac 522
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
