Domovinski rat Izdvojeno

“Pa daj čovječe, kako ćeš ti sad bez puške?!” Onako hladan i nasmijan odgovorio mi je: “Ja ću se snaći!” – rođen heroj Miroslav Međimurec

Na današnji dan 1964. godine rođen je jedan od heroja Domovinskog rata Miroslav Međimurec koji je u ratu bio pomoćnik zapovjednika 2. bojne 132. brigade za operativne poslove. Rođen u Suhopolju, u skromnoj i vrijednoj obitelji odrasta uz oca, majku i brata. O njegovom predratnom životu progovorila je njegova supruga Nataša.

            Prije nego je došao u Orahovicu, Miro je osnovnu školu završio u rodnom Suhopolju. Otac i majka zaista su puno radili ne bi li ga iškolovali. Pokojni otac bio mu je zidar, a majka, s druge strane, ljeti je išla po nadnicama. Nakon završene osnovne škole upisuje srednju, da bi zadnja dva razreda srednje upisao u Orahovici i to smjer suradnik u nastavi. U šesnaestoj godini dolazi u Orahovicu gdje ga i upoznajem. Išli smo u isti razred. Ljubica Bešlić bila nam je razrednica i od tada smo postali nerazdvojni. Nakon završene srednje škole, upisuje fakultet Općenarodne obrane i društvene samozaštite u Zagrebu te se nakon završenog fakulteta zapošljava u štabu Teritorijalne obrane u Orahovici. U 23. godini postaje otac, uvijek onako nasmijan i veseo. Volio je društvo, bio je odgovoran u svom poslu i zaista bio je da ga se takvog trebalo svijećom tražiti.

Početci Domovinskog rata na području bivše općine Orahovica, zatiču Miroslava u štabu Teritorijalne obrane, kada se sa svojim suradnicima i kolegama uključuje u organizaciju i obrambene zadatke, koji su uključivali formiranje borbenih položaja te organizaciju ljudstva, ali i postavljanje temelja za organizaciju većih borbenih jedinica, kao što je bila 2. bojna 132. brigade, do čijeg je osnivanja došlo u listopadu 1991. godine, na školskom igralištu u Čačincima.

Zapovjednik 2. bojne 132. brigade i Miroslav Međimurec u Ivanovcu 1992. godine

            Naime, postoji jedna anegdota vezana za te prve ratne dane. U to vrijeme bili smo u Čačincima gdje nam je jedno vrijeme bio i štab te nam je jedan dan došla jedna veća količina naoružanja, međutim, to su uglavnom bile stare puške, od milja zvane ”tandžare”, ali kad nemate naoružanja, svaka je puška dobrodošla. I u toj podijeli pušaka vodio sam evidenciju zaduženja, kad je na red došao jedan od branitelja, koji je dosta negodovao oko puške, koju je dobio. Bilo je tu i malo povišenih tonova, no, u tom trenutku prepiranja naišao je pokojni Miro, koji me je upitao: „Grga, u čemu je problem?!“ Ja sam mu na to odgovorio, da čovjek ne želi s takvim oružjem na položaj. Miro je u tom trenutku došao do njega i pitao: „U čemu je problem?!“, na što mu je ovaj nervozno odgovorio: „Kako da ja s ovakvom puškom idem u rov?!“. Miro onako smiren i staložen, kakav je uvijek bio, upitao je: „A kakvu bi vi pušku?!“ na što je gospodin odgovorio da nigdje ne želi bez automatske puške. U tom je trenutku Miro sa svog ramena skinuo svoju automatsku pušku i dao ju tom čovjeku. Na to sam ja upitao: „Pa daj čovječe, kako ćeš ti sad bez puške?!“ Onako hladan i nasmijan odgovorio mi je: „Ja ću se snaći!“. Ne mogu Vam opisati kakva je tada energija iz njega izvirala, koliko je hrabrosti i brige on pokazao u tom trenutku. Zaista, bio je ljudina i čovjek, na kojeg si se mogao u svakom trenutku osloniti.

Prisjetio se Ivan Grgurić svoga radnog kolege i velikog prijatelja.           Prosinac 1991. godine i operacija Papuk ’91 pred 2. bojnu postavila je nove zadatke. Početkom prosinca, na čelo 2. bojne stupaju novi zapovjednici te dolazi do konsolidacije u zapovjednom lancu.

Miroslav Međimurec u obilasku položaja na Salaj kanalu kod Ivanovca 1992. godine

            U tom se ratnom kaosu Miro pokazao kao pravi operativac, koji je jako dobro vladao situacijom na terenu. Nije postojao položaj snaga bojne za koji on nije znao, kao i punktove, rute patrola i straže ostalih cjelina orahovačkih obrambenih snaga. Zapovjedništvo bojne s punim povjerenjem moglo se osloniti na provedbu zadaća za koje je Miroslav bio zadužen i on ih je izvršavao u cijelosti i besprijekorno, bez obzira na vremenske i taktičke uvjete. Borbene položaje pripadnika bojne nadzirao je redovito, najčešće dva puta dnevno, osobno se angažirao i utjecao na poboljšanje kvalitete obrane. Često smo se zajedno zadržavali na pojedinim punktovima, djelujući tako ohrabrujuće za branitelje. Izuzetno racionalan, komunikativan, susretljiv, ni oko čega nije stvarao problem i uvijek je nastojao biti uzor i prvi.

Prisjetio se Goran Sokol, tada zamjenik zapovjednika 2. bojne 132. brigade svojih susreta i suradnje s pokojnim Miroslavom. Nakon operacije Papuk ’91, Miroslav s bojnom odlazi u Ivanovac, gdje se zadržava sve do svibnja 1992. godine, kada odlazi na svoj posljednji zadatak na područje Posavine.

            To su bili večernji sati – na vrata su mi pozvonili nekolicina muškaraca. Otvorila sam i od svih njih u onom mraku jedino se sjećam doktora Stanka Sikore, koji mi je rekao: „Nataša! Miroslav je zarobljen. Znam samo da ako ostane živ, ostat će bez noge!“. To je bila jedina informacija, koju sam ja tog dana dobila i narednih četrnaest dana nisam znala ništa.

S tugom se prisjećala Nataša tog kobnog 20. svibnja kada je u Posavini, predvodeći izvidnička djelovanja Hrvatske vojske, poginuo njezin suprug Miroslav.

Nikad neću zaboraviti tu scenu, kad sam dobio zadatak obavijestiti Mirinu obitelj o njegovoj pogibiji. To su najtragičniji trenutci, kad vam u jednom trenutku poginu petorica suboraca i sad trebate obavijestiti njihove obitelji o tome što se dogodilo. Dolazim pred kuću sa svojim nadređenim, gospodinom Barukčićem, gdje me je dočekao Natašin otac. Kao da ga sad gledam, gdje prekriženih ruku stoji naslonjen na auto, s upaljenom cigaretom u rukama, a u tom trenutku iz kuće izlazi njezina mama i počinje plakati, odnosno vrištati i tu meni Natašin otac, pokojni Veljko, kaže: „Ništa mi ne moraš reći. Gotovo je jel?!“, ja sam samo spustio glavu i onda je i on zaplakao. Meni je tih par trenutaka izgledalo kao vječnost, a za mene su to najtužniji trenutci Domovinskog rata!

Tonino Rađenović, pomoćnik zapovjednika za IPD 2. bojne 132. brigade

Pokop Miroslava Međimureca

           

Svoju dosljednost i domovinsku nastrojenost platio je životom.

Ono što nikako ne mogu preboljeti jest činjenica što su mi kćerke odrasle bez oca, no, znate kako Bog uzima dobre, a bio je stvarno divan i krasan suprug i otac.

Nataša Međimurec, supruga

Naslovna fotografija: Miroslav Međimurec i Ivan Grgurić, pomoćnici zapovjednika 2. bojne 132. brigade

Sugovornici: Nataša Međimurec, supruga pokojnog Miroslava
Ivan Grgurić, tada pomoćnik zapovjednika 2. bojne za logistiku
Goran Sokol, tada zamjenik zapovjednika 2. bojne 132. brigade
Tonino Rađenović, tada pomoćnik zapovjednika za IPD 2. bojne 132. brigade

Fotografije: Privatna arhiva (Ivan Grgurić i Tonino Rađenović)

O autoru

Dino Mataz

Dino Mataz

Magistar edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i povijesti. Autor više amaterskih dokumentarnih filmova te jednog proznog djela s tematikom Domovinskog rata te autor niza članaka objavljenih na Facebook stranici Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Zaposlen kao učitelj povijesti u OŠ Mikleuš.