Iz prošlosti Domovine Izdvojeno

Otpor kulturnoj agresiji na Hrvatsku i Hrvatsko proljeće

U vremenu nakon završetka Drugog svjetskog rata se pristupilo umjetnom ujednačavanju i stapanju nacionalnih kultura s naglašenom tendencijom nametanja srpske kulture kao okosnice integracijskih procesa. To se posebno iskazalo na području književnosti i jezika. Inicirana je i izrada zajedničke povijesti književnosti i zajedničke povijesti umjetnosti. Bio je značajan Novosadski dogovor jezičnih stručnjaka iz 1954. kojim se utvrđuje da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, te da im je književni jezik jedinstven, iako ima dva izgovora, ijekavski i ekavski. Obje su varijante proglašene potpuno ravnopravnima.

Unatoč proklamiranoj ravnopravnosti, srpski jezični izražaj uveden je u službeno dopisivanje saveznih državnih organa, radija i televizije, filmskih žurnala te partijskih organizacija. Time je hrvatski jezični izraz doveden u neravnopravan položaj, te sveden gotovo na lokalno narječje.

Matica hrvatska uz Društvo književnika Hrvatske, postala je žarište otpora partijskoj politici na planu jezika i sveukupne kulture. Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske i još 16 znanstvenih i kulturnih institucija Hrvatske, objavile su Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Tom deklaracijom se utvrđuje neravnopravan položaj jer se putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije provodi nametanje državnog jezika, a ta se uloga daje srpskom jeziku. Traži se da savezni Ustav osigura jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog.

Deklaraciji se zamjerala neopravdana kritika državnog sistema. Na posebnoj sjednici SK SKH, pod pritiskom samog Tita i dijela partijskih čelnika Hrvatske, Deklaracija je osuđena kao neprijateljski čin i zatražena je odgovornost članova SK koji su sudjelovali u njezinu donošenju ili su je potpisali. Osuđena je kao atak na „bratstvo i jedinstvo“.

Partijski unitaristički udar na kulturne institucije Hrvatske nije mogao zaustaviti nacionalno buđenje u širim razmjerima. Matica hrvatska se uspjela održati, te je postala pokretačem stvaranja kolektivne baze za budući opći otpor daljnjem nacionalnom potlačivanju Hrvatske.

HRVATSKI NACIONALNI POKRET

Nova strujanja u Hrvatskoj

Uklanjanjem Aleksandra Rankovića i njegove grupe umanjena je moć saveznog političkog vrha u državnom središtu. Pojavljuju se prvi nagovještaji neformalne opozicije. Sve više se govorilo o potrebi novih oblika društvenog života i stvaranja slobodnog samoupravnog društva.

U Hrvatskoj se pojavljuje pokret za nacionalnu afirmaciju, najprije u redovima inteligencije, iskazan u borbi za hrvatski književni jezik. Na izmaku 60-ih i početkom 70-ih u Hrvatskoj se razbuktao demokratski i nacionalni pokret koji je zauzeo široke razmjere. Na istaknute dužnosti dolaze mlađi partijski kadrovi (Mika Tripalo, Savka Dabčević-Kučar i dr.). u to vrijeme započinje i široko gibanje u redovima studentske omladine. Snage mlade generacije ulazile su u borbu za opću demokratizaciju društvenog života i za hrvatski nacionalni suverenitet.

Borba CK SKH za promjene gospodarskog sustava značila je i borbu za slobodniji politički život i kulturno stvaralaštvo. Tako su se oblikovali elementi hrvatskog nacionalnog programa. Mnogi časopisi Matice hrvatske – Kolo, Kritika, Dubrovnik, Hrvatski književni list i dr. donosili su priloge u kojima je kritički analiziran položaj Hrvatske i upozoravano na gušenje njezina nacionalnog identiteta. Tako su u Hrvatskoj nastala dva središta nacionalnog pokreta: CK SKH i Matica hrvatska.

Pored Hrvatske, u borbu za novi gospodarski i politički sustav ulazila je i Slovenija (cestna afera).

S obzirom na to da nisu mogli istupiti protiv Tita i Kardelja, unitaristi su se odlučili za napad na hrvatsko rukovodstvo. Beogradski tisak donosio je napise o stanju u Hrvatskoj, u kojima se upozoravalo na stalno jačanje hrvatskog nacionalizma pa i separatizma. CK SKH, uz pristanak Tita, odlučio je obračunati se s unitarističko-centralističkim snagama. Zato je u siječnju 1970. održana Deseta sjednica CK SKH, na kojoj je izvršen taj obračun.

Deseta sjednica CK SKH – reforma federacije

Deseta sjednica CK SKH održavala se u vrlo napetoj atmosferi. Sve je upućivalo na zaključak da je otvoreno hrvatsko nacionalno pitanje.

Postavljena je teza da se radi o novom revolucionarnom koraku u razvoju socijalizma, a da tome glavni otpor pružaju dogmatske birokratsko-unitarističko-centralističke snage. Iz toga je proizlazilo da CK SKH ne promiče hrvatski nacionalizam, već se bori za nastavak društvene reforme. Zato će CK SKH pojačati aktivnost za ostvarenje društvene reforme i povesti idejnu i političku borbu protiv unitarističkih i centralističkih snaga jer su one protivnici socijalističkog samoupravljanja.

Matica hrvatska i njezina glasila podržale su zaključke Desete sjednice CK SKH. S jedne strane pojačan je pritisak Hrvatske da ubrza društvene reforme i izvrši reformu Federacije, ali je s druge strane još više porasla kritika rukovodstva SKH i njegove politike utvrđene odlukama Desete sjednice. S treće strane ta je sjednica potaknula jači zamah hrvatskog nacionalnog pokreta.

1970. godine Tito je najavio formiranje Ustavne komisije na čelu s Kardeljem. Zadatak joj je bio predložiti reformu federacije. Prijedlog: Federacija zadržava samo 3 funkcije: vanjsku politiku, narodnu obranu i jedinstvenost društvenog uređenja. Izvorni suverenitet treba pripasti republikama, koje su definirane kao države, a pokrajine trebaju dobiti autonomnost vrlo blizu suverenosti.

Velika Titova moć pridonijela je da su sva vodstva republika i pokrajina podržala predložene promjene. Jedini otpor je dolazio iz redova srpskih intelektualaca, koji su reformni zahvat Federacije protumačili kao razaranje Srpske republike i osamostaljenje pokrajina.

Zamah hrvatskog nacionalnog pokreta i njegov slom

Rasprave o reformi Federacije osnažile su nacionalni pokret u Hrvatskoj. Od proljeća 1971. taj je pokret dobio nove snage i novi polet. Cijelu Hrvatsku zahvatio je nacionalni zanos, pa nastaje prvi masovni narodni pokret nazvan Hrvatsko proljeće. Uz CK SKH i Maticu hrvatsku razvilo se i treće političko središte; studentski pokret.

U ljeto 1971. završena je reforma federacije, a u CK SKH započinje rascjep. Jedna grupa oko Vladimira Bakarića tražila je zaustavljanje masovne nacionalne euforije i onemogućavanje djelovanja političkih središta izvan Partije. Veći dio CK to nije prihvatio već je tražio širu demokratizaciju društva, izgrađivanje nacionalne države i prijenos saveznog kapitala u ruke proizvođača.

Matica hrvatska nastavila je sa svojom aktivnošću, iskazujući se na neki način gotovo kao oporbena stranka. Pristaše masovnog pokreta preuzeli su novinsku kuću Vjesnik, zatim radio i televiziju. Priklonio im se i Savez boraca Hrvatske, te predsjednik Sabora i predsjednik Hrvatske vlade. Glavni je cilj bio konstruiranje države Hrvatske u postojećem jugoslavenskom okviru. Uznemirili su se krugovi u saveznim organima i u JNA, pa i dio političke elite u Sloveniji. Kardelj je od Tita tražio intervenciju u Hrvatskoj, pa se tako Hrvatska našla u teškoj poziciji kad je Tito nakon više godina podržavanja CK SKH odlučio zaustaviti proces nacionalnog preporoda u Hrvatskoj.

Tijekom općeg studentskog štrajka, započetog 22. studenog 1971. Tito je pozvao rukovodstvo Hrvatske u Karađorđevo. Otkazao je svoju podršku hrvatskom vodstvu i osudio njegovu politiku. Održana je i sjednica Predsjedništva SKJ, na kojoj je osuđeno hrvatsko partijsko rukovodstvo kao odgovorno za stanje u Hrvatskoj i za jačanje nacionalnog pokreta. Nakon tog sastanka partijski rukovoditelji iz Hrvatske podnijeli su ostavke. Započelo je i smjenjivanje svih onih koji su sudjelovali u nacionalnom pokretu. Mnogi su izvedeni pred sud i osuđeni na višegodišnju robiju. Zabranjena je Matica hrvatska i obustavljeni njezini časopisi, zabranjena je svaka kritička javna riječ.

Kardelj je odlučno odbijao pokušaje pristaša centralizma, unitarizma i velikodržavnog hegemonizma, pa je novi Ustav iz 1974. uvažio i ozakonio sve one promjene izvršene amandmanima na prethodni Ustav. Ojačan je suverenitet republika i autonomnih pokrajina. Utvrđeno je pravo svakog naroda na samoodređenje i čak pravo na odcjepljenje.

 

FOTO: Historiografija.hr

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Marijana Dangubic

Rođena 1.9.1992.u Dubrovniku. Magistrica je politologije, smjer nacionalna sigurnost i medjunarodni odnosi. Voli druzenja s prijateljima, čokoladu i putovanja. Od rujna 2018. aktivna članica udruge Rast i novinarka na portalu braniteljski.hr