Operacija Vihor – glinsko i petrinjsko Pokuplje u prosincu 1991. godine

U rujnu i listopadu 1991. srpski teritorijalci i postrojbe Jugoslavenske narodne armije na Banovini ovladale su gradovima Kostajnicom i Petrinjom, te područjem općine Glina, do rijeke Kupe. Uspješnom obranom i bitkom kod Farkašića zaustavljen je prodor srpskih snaga u petrinjskom Pokuplju.

Mjesec studeni proći će u rovovskim borbama i pokušajima hrvatske strane da se manjim akcijama potisnu neprijateljske snage. Hrvatska vojska osnovala je u obrambene svrhe Operativnu grupu za Sisak i Banovinu koja je potom podređena 3. operativnoj zoni Zagreb.

Lokalne srpske snage bile su ustrojene u odrede Teritorijalne obrane, a od studenog 1991. u brigade. Srpski pobunjenici djelovali su u okviru 2. i 3. operativne zone Banija i Kordun da bi sredinom listopada bili podređeni 1. operativnoj grupi JNA.

Operativna grupa na Banovini raspolagala je u prosincu 1991. s 389. raketno artiljerijskom brigadom, 17. partizanskom brigadom, 622. motoriziranom brigadom, 592. motoriziranom brigadom (Kumanovo/Makedonija), 6. mješovitim protuoklopnim artiljerijskim pukom, 6. mješovitim artiljerijskim pukom, 1. oklopnim bataljunom 51. mehanizirane brigade (Pančevo) te postrojbama i općinskim štabovima Teritorijalne obrane. Pančevački bataljun s tenkovima M-84 bio je izravno pod zapovjedništvom 1. OG kao interventna pričuva. Prva (glinska) teritorijalna brigada pod vodstvom potpukovnika Marka Vrcelja uspostavila je borbeni poredak duž rijeke Kupe i Gline. Kumanovska brigada držala je pak položaje s desne strane rijeke Gline, između gradova Gline i Petrinje.

Treća operativna zona Zagreb imala je kao najjačeg nositelja obrane Banovine 2. A brigadu ZNG (Gromovi), a već krajem listopada osnovana je oklopno-mehanizirana bojna brigade. Nužnost napadnog djelovanja kojim bi se poboljšao ukupan položaj HV-a na ovom bojištu pretpostavljao je forsiranje rijeke Kupe. Pokušaj prelaska Kupe i proboja srpske linije već je bilo pokušano 28. listopada preko mosta kod Slatine Pokupske. Zapovjedništvo za Banovinu odlučilo je prikupiti više postrojbi i izvesti napad na tri smjera od Zaloja do Glinske Poljane, pri čemu je jedan od dva glavna pravca trebao biti preko sela Gračanice i Stankovca.

Za izvedbu operacije su određene: 2. A brigada „Gromovi”, 100. brigada, 102. brigada, 120. brigada, 144. brigada, 145. brigada, 153. brigada (bivša 10. brigada TO), 36. inženjerijsko-pontonirski bataljun „Dabar”, 57. samostalni bataljun (Sisak), 74. samostalni bataljun (Petrinja), 78. samostalni bataljun (Glina), Riječna ratna flotila i snage obrane Sunje. Novozagrebačka 102. brigada bila je tek par dana ranije uvježbana za prelazak vodene prepreke. Pontonirski bataljun pripremio je sredstva za prijevoz ljudstva i oklopnih vozila preko Kupe kod sela Šišinec. U selu Gornje Jame dan prije operacije srpski pobunjenici poubijali su preostale hrvatske civile te jednog civila srpske nacionalnosti koji se usprotivio zločincima.

Operacija „Vihor“ počela je rano ujutro 12. prosinca prelaskom Kupe pripadnika Posebne jedinice policije PU Sisak „Osa“ i izvidničko-diverzantske skupine glinskog bataljuna. Prešavši na protivničku stranu uspeli su se na brdo Patrolnicu te u dvije skupine krenuli prema selima Stankovac i Gračanica, a istovremeno je uništena prometnica prema selu Zaloj rušenjem drvenog mosta.

Na desnoj strani napada trebala se aktivirati 10. velikogorička brigada, a prema Glinskoj poljani „Gromovi“ potpomognuti drugim postrojbama. Suočeni s hrvatskim snagama glinski teritorijalci 3. čete 3. bataljuna 1. brigade TO pokušali su pružiti otpor. Sisački specijalci slomili su otpor u jednoj od kuća u Gračanici. Za to vrijeme preko Kupe prebacivana su borbena sredstva. Djelovanjem tenka uništena je posljednja otporna točka (kuća) u Gračanici i zarobljeno nekoliko teritorijalaca.

Do 9 sati 1. bojna 102. brigade ušla je u Stankovac, a zatim je i 2. bojna počela prelazak. Treća bojna nije prešla rijeku jer nije ovladano mostom na ušću Gline u Kupu.

Na smjeru prema Glinskoj Poljani „Gromovi“ su uspješno potisnuli borce 592. motorizirane brigade osvojivši područje sve do crkve sv. Katarine pa se neprijatelj morao povući iz Glinske Poljane. Na tom smjeru napada pripadnici petrinjskog bataljuna i 145. brigade ovladali su 14. prosinca Šestanj brdom.

Po primitku vijesti o napadu potpukovnik Vrcelj uspostavio je vezu sa 3. bataljunom u Zaloju i 2. bataljunom u Maloj Solini. Vrcelj je obavijestio nadređena zapovjedništva dok je istodobno pokrenuta mobilizacija teritorijalaca i „Šiltova“ Siniše Martića „Šilta“. Inženjerija glinske brigade izvela je protutenkovsko zaprečivanje putova. Preživjeli teritorijalci su se uz gubitke u minskom polju povukli prema Zaloju i Glini.

Presudna pomoć stigla je u vidu starješina iz 1. OG predvođenih pukovnikom Mirkom Rakovićem, kao i starješina iz 3. operativne zone Banija i Kordun. Iz vojnog skladišta Javornik poslane su veće količine pješačkog i artiljerijskog streljiva. Hrvatske snage bile su na dometu brigadne artiljerije TO Glina i protuoklopnih topova 592. motorizirane brigade.

Okupivši do slijedećeg jutra, 13. prosinca, potrebne snage za protuudar, potpukovnik Vrcelj je odredio dvije grupacije za napad, jednu od Zaloja prema Gračanici, a drugu od Male Soline prema Stankovcu. U protunapadu koji je pokrenut u 9 sati, sudjelovao je i zarobljeni tenk kojeg je skupina boraca predvođena vodnikom Vladom Jaglićem zarobila prethodnog dana usmrtivši posadu “Gromova”.

Snažno granatiranje navedenih sela i mjesta prijelaza dovelo je do pomutnje u redovima 102. brigade na što je također utjecala pojava i djelovanje tenkova M-84. Nedovoljan broj desantnih čamaca te odlazak skele i plivajućeg transportera, primoralo je hrvatske vojnike da pri velikoj hladnoći pokušaju preplivati rijeku. Istovremeno je zapovjednik oklopne bojne zapovjedio da se onesposobe tenkovi i transporteri. Borbe su okončane do 16 sati, a srpske su postrojbe zarobile napuštena borbena vozila. Dio tenkova koji su ostali uronjeni u Kupu izvučeni su u srpnju 1992. u nazočnosti nigerijskog bataljuna UNPROFOR-a i dovezeni u Glinu.

Operacija je pokazala više nedostataka, u prvom redu neusklađenost postrojbi u borbenom djelovanju, nepokretanje postrojbi u napad (smijenjen zapovjednik velikogoričke brigade), a napose nedovoljna obučenost i opremljenost 102. brigade za tako zahtjevnu operaciju u teškim vremenskim uvjetima. Izostanak zaposjedanja Stankovačkog brda olakšao je srpskim snagama brz protuudar, uz snažno artiljerijsko i tenkovsko djelovanje.    

Najviše poginulih, njih 13 bilo je u 102. brigadi uz 17 ranjenih i veći broj ozlijeđenih boraca; izgubljena je posada tenka oklopne bojne „Gromova“ te još dvojica pripadnika brigade, ukupno šest pripadnika 2. brigade; dva vojnika 78. bataljuna Glina i jedan policajac sisačkih „Osa“. Po jedan pripadnik 144. i 153. brigade smrtno su stradali od topničke vatre.

Glinski teritorijalci imali su 19 poginulih boraca, nekoliko ranjenih i zarobljenih dok je 592. motorizirana brigada imala najmanje četiri poginula uz devet ranjenih i šest zarobljenih vojnika.

Operacija Vihor nije uspjela postići strateški uspjeh i poraz srpskih postrojbi na Banovini, već je završila neuspješno, s nemalim gubicima. Na petrinjskom području polučila je određen uspjeh i postignuti su taktički pomaci na bojištu. Operacija je pokazala važnost uvježbanosti i usklađenosti postrojbi u većim borbenim djelovanjima, a napose ulogu borbom prokušanih postrojbi u proboju neprijateljskih linija.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.