Olovno karlovačko proljeće 1992. godine – 10. travnja ubijena djevojčica Jelena Prebeg

Stupanjem na snagu Sarajevskog primirja početkom siječnja 1992. na čitavom hrvatskom ratištu dolazi do prestanka oružanih borbi i početka provedbe Vanceova plana na okupiranim područjima, što je predviđalo odlazak postrojbi JNA, raspuštanje snaga pobunjenih Srba i razmještanje zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR). Vrijeme do dolaska UNPROFOR-a neprijatelj je iskoristio za dovršetak pljačke i uništavanja društvene i privatne imovine na Kordunu, pri čemu su vršeni i zločini nad preostalim nesrpskim stanovništvom.

Grad Karlovac nakon ratne 1991. ostao je u blizini neprijateljskih položaja i na dometu njegove artiljerije s druge strane Kupe i Korane. Do proljeća 1992. primirje je prekidano iz pješačkog naoružanja duž linije razdvajanja. Oružje i tehnika 9. motorizirane brigade (mtbr) JNA (Zaječar) koja je pod dolasku iz Srbije, 1991. napadala Karlovac predano je postrojbama 2. kordunaške brigade TO (2. brTO) Vojnić kojom je zapovijedao pukovnik Boško Potkonjak. Brigada je bila je sastavu novoformirane 8. operativne grupe JNA kojom je zapovijedao general-major Mile Mrkšić te je koncem veljače 1992. preuzela zonu odgovornosti od 9. mtbr. Prema podacima iz siječnja 1992. brigada je posjedovala 16 minobacača 120 mm, 11 topova B-1 76 mm, 5 topova ZIS 76 mm i 6 lansera raketa 128 mm, a 9. mtbr 12 komada haubica 122 mm, 19 minobacača 120 mm te 6 topova T-12 100 mm. Načelnik artiljerije u 2. brTO bio je kapetan Gojko Vugdragović, a zapovjednik mješovitog artiljerijskog divizijuna kapetan Nikola Štakor.

Koncem ožujka karlovački tisak bilježi sve češće srpske provokacije iz pješačkog oružja da bi u travnju i svibnju 1992. napadi prerasli u artiljerijske udare po gradu i okolnim naseljima. Uvečer 4. travnja, dan uoči dolaska kolone vozila s pripadnicima francuskog bataljuna UNPROFOR-a, na prolasku prema ciljanom razmještaju u Lici, srpska artiljerija napala je rubne dijelove grada. Smrtonosni učinak imao je napad na Karlovac oko 14,30h 10. travnja 1992. u kojem je ubijeno jedno dijete, a sedmero je osoba ranjeno; granate su pale u sam centar grada, oko autobusnog kolodvora. Minobacačkom granatom ubijena je djevojčica Jelena Prebeg, ne dočekavši svoj sedmi rođendan (rođena je 16. travnja 1985).

Srpski minobacači  gađat će centar grada 23. travnja s više desetaka granata 120 mm. Još žešći napadi nastavljeni su u svibnju. Šestog svibnja 1992. ispaljeno je preko 300 granata u višesatnom djelovanju iz tenkova, topova i minobacača. Ponovni napadi srpske artiljerije s Korduna po svim dijelovima grada, pa i višecijevnim raketnim bacačima, izvršeni su sredinom svibnja 1992., uz ranjavanja nekolicine civila i branitelja. U jednom od tih napada, 12. svibnja, poginuo je Stjepan-Stevo Mejašić, vozač saniteta topništva 4. operativne zone Karlovac, a istodobno su ranjeni zapovjednici postrojbi HV-a Marijan Bastijančić i Hinko Bendar. U ratnom dnevniku Komande 8. OG tog dana navedeno je: „tukli smo po rejonu Karlovac (2 punjenja iz VBR-a)“. Karlovačka gradska Skupština obratila se Musi Bamaiyu, nigerijskom brigadnom generalu zapovjedniku UNPROFOR-a za sektor Sjever, izražavajući ogorčenje zbog teških kršenja primirja.

Povlačenje teškog naoružanja s obje strane provedeno je tek u srpnju 1992. kada su zaštitne snage UN-a u cijelosti preuzele kontrolu nad linijom razdvajanja. Karlovac i naselja uz liniju bojišta dobila su, na neko vrijeme, predah od ratnih neizvjesnosti i razaranja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.