Obrana hrvatskog neba – ratni Antonovi na nebu iznad istočne Slavonije (2. dio)

Na istoku Hrvatske u listopadu 1991. u okviru Operativne zone Osijek osnovan je prvi Samostalni zrakoplovni vod Osijek. Djelovao je s uzletišta u Đakovu, a osnovni cilj njegova osnutka bio je zračna potpora Vukovaru, borbena i humanitarna. Početkom listopada 1991. Vukovar je ostao bez svog spasonosnog „kukuruznog puta“, kroz Marince i Bogdanovce do slobodnog hrvatskog teritorija te je trebalo pronaći druge načine dostave pomoći. Ideju grupe zrakoplovaca iz Đakova, pilota i padobranaca, da se osnuje zrakoplovna grupa poduprli su zapovjednik Operativne zone Osijek general Karl Gorinšek i pukovnik Mile Dedaković Jastreb (koji otprilike u to vrijeme postaje zapovjednik Operativne grupe Vukovar – Vinkovci – Županja) također i pilot po struci koji je itekako shvatio važnost osnutka jedne takve postrojbe. Kasnije je komunikaciju sa zrakoplovcima preuzeo Branko Borković, zapovjednik obrane Vukovara.

Kao idejni osnivač Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek navodi se Marko Živković ujedno i njegov zapovjednik, a uz njega je važnu ulogu imao i Mirko Vukušić. Obojica su bili piloti. Vukušić je bio zamjenik zapovjednika i osoba zadužena za proračunske tablice, izračune, GPS-navigaciju, putanje bombi i slične radnje. Uz njih je u Vodu sinkrono djelovalo još 30-ak ljudi (pilota, padobranaca, majstora-tehničara, oružara, elektroničara…). Vod je koristio sportske i privredne zrakoplove poput Antonova (An-2), M-18 („dromadera“), Cessne, Utve-75 te aviona „Piper Super-cub“, sveukupno prema izvješću zapovjednika Voda imali su sedam zrakoplova i dva motorna zmaja „apollo cx“. Kao uzletišta i mjesta izrade bombi te opremanja sanduka koristili su se prostorom na Gajgerovoj pustari, Ivan Dvoru i Strossmayerovcu.

Civilne zrakoplove trebalo je prilagoditi novim okolnostima, za letove iznad neprijateljskih položaja. Prebojali su ih maskirnim bojama, a dok su bili na zemlji zrakoplov bi presvukli maskirnim mrežama da se još više smanji mogućnost njihova otkrivanja tijekom preleta neprijateljskih zrakoplova.

Uz suprotstavljanje malenih, klipnih, zrakoplova (koje su branitelji zvali „Joe“) jugoslavenskim MiG-ovima, drugi važni nedostatak zrakoplovnog voda bila je navigacijska tehnika. Nabavili su je i platili sami u inozemstvu. Koristili su GPS uređaj Garmin-100 koji im je itekako dobro služio za snalaženje u noćnim letovima. Unošenjem koordinata ciljnog mjesta dobila se njegova pozicija, udaljenost i trajanje leta do njega. Također je pokazivao brzinu zrakoplova koja je bila izuzetno bitna zbog smanjenja mogućnosti radarskog otkrivanja leta. U tome smislu bilo je bitno i na kojoj visini lete.

Komunikacija „sa zemljom“ bila je svedena na minimum. Sve što se trebalo znati vezano za pravac leta, koridore za izbacivanje tereta, sve šifre i vrijeme komuniciranja dogovaralo se putem „paket-radija“ jer se klasična radio-veza izbjegavala zbog prisluškivanja. Korištenje paket-radija temeljilo se na tadašnjoj digitalnoj tehnologiji uz određenu enkripciju i dešifriranje te uz različite brzine prijenosa malih paketa znakova/informacija, a što je suprotnoj neprijateljskoj strani zvučalo kao još jedan šum/krčanje na vezi.

Treća bitna prepreka u djelovanju ovog hrvatskog zrakoplovnog voda bila je nedostatak borbenih sredstava odnosno bombi. Snalažljivi pripadnici Voda, u koje se ubrajao i avio-tehničar Željko Radoš, tomu su doskočili. Od plinskih boca, hidrofora i bojlera imali su gotovo tijelo bombe koje su doradili te punili eksplozivom, upaljačem te različitim metalnim otpatcima. S obzirom na težinu bombe (oko 150 kg) četvorica su bila potrebna za unos u zrakoplov, a iz zrakoplova su ih izbacivali padobranci na ciljno mjesto. Zahvaljujući preciznim izračunima, bombe – „bojleri“ precizno su pogađale neprijateljske ciljeve. Toliko precizno da su smatrali da i Amerikanci pomažu hrvatskim zrakoplovcima. Osim konkretnog učinka bombardiranja, izuzetno je bio važan i njegov psihološki učinak kako na neprijatelja tako i na hrvatske branitelje kojima je svaka pomoć bila dobrodošla.

Jedan od prvih borbenih zadataka izveden je uspješno početkom listopada 1991. godine.

            „Zadatak ovog leta bio je bombardiranje područja Lušca. […] U vrijeme kada je bomba trebala pasti, „zemaljska ekipa“ je pažljivo osluškivala. Ugledali su bljesak i čuli prvo jednu, a zatim još pet detonacija. Po tome su znali kako je sve prošlo kako treba. Očekujući rezultat akcije, nazvali su Dedakovića i Gorinšeka, no oni još nisu znali kakav je učinak imalo bombardiranje, pa su svi morali čekati na reakciju iz Vukovara. Prva poruka koju su preko kutije dobili bila je: „Vi ste ludi!“ (Dedaković, 226).

Osim u vojnom smislu, dobrobit korištenja zrakoplova bila je i u dostavi sanduka s humanitarnom pa čak i vojnom pomoći (slali su protutenkovske projektile, razne mine, pješačku municiju i sl.). U njemu su bili spremljeni paketi sanitetskog materijala, krvni pripravci i lijekovi, ali i cigarete koje su u rijetkim trenutcima mira olakšavale ljudima preživljavanje u nehumanim i ratnim uvjetima. Uz sve to slale su se i boce s kisikom. Ponekad je čitav teret od nekoliko sanduka i boca s kisikom te pripadajućim padobranima iznosio i do 1000 kilograma. Doktorica Vesna Bosanac navodi da su samo dva takva sanduka, „darovi s neba“ kako su ih nazivali, uspjela doći do bolnice, dok su u nekoliko navrata pali i u ruke pripadnika agresorske vojske. Ljeti 2020., 29 godina nakon što su bačeni, jedan je mladi Vukovarac pronašao ostatke jednog takvog sanduka na Lušcu u mulju rječice Vuke. Sanduk bi, nakon što ga se dovede u primjereno stanje, trebao biti izložen u prostoru Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru.

Nakon pogibije četvorice pripadnika Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek 2. prosinca 1991. zaustavljeni su letovi iznad istočne Slavonije te je Samostalni zrakoplovni vod Osijek premješten na miholjačko područje. Demobilizirani su u svibnju 1992. godine.

„Gradeći mrežu za slonove, oni su zaboravili da kroz nju miševi prolaze bez teškoće.“ Marko Živković,  studeni 1991. (Rajtar, 198)

Prvi dio članka vidi na poveznici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.