Nakon prvog dijela o obrani Dubrovnika, u ovom članku donosimo nastavak događanja na južnom bojištu.
Organiziranje obrane i pomoći
Padom naselja oko Dubrovnika postavila se linija obrane na potezu od Sustjepana Jadranskom magistralom preko Gruža i Starog grada do Srđa i hotela Belvedere na istočnom ulazu u grad. Uz dragovoljce i pripadnike ZNG-a, snage obrane uključivale su pripadnike dubrovačke temeljne, prometne i specijalne policije.
Već krajem listopada počinju prvi valovi granata na staru jezgru. Pogođena je crkva sv. Ignacija, palača Sponza, gradski zvonik i franjevački samostan. Snimci zauzimanja naselja oko Dubrovnika i opsada grada obišli su svjetske medije. U strahu od kulturnog genocida i samog iživljavanja nad zarobljenim stanovništvom, u grad su stigli promatrači međunarodne zajednice. U nekoliko su navrata posredovali u uspostavi primirja koje je JNA redovito prekidala novim napadima na Dubrovnik. U opkoljenom gradu, bez dostave električne energije i vode, u zatočeništvu se našlo oko 50 000 stanovnika i izbjeglica iz Dubrovačkog primorja, Rijeke dubrovačke, Župe i Konavala.
Ovdje nikako ne smijemo zaboraviti da su u ovim teškim trenucima gliseri Odreda naoružanih brodova uspješno probijali pomorsku blokadu i iscrpljenom stanovništvu opkoljenog grada dostavljali male, ali neophodne količine lijekova, hrane, prve pomoći i ostalih sredstava potrebnih za preživljavanje. Odred naoružanih brodova bio je dragovoljačka postrojba koja je djelovala od rujna 1991. Taj junački Odred bio je jedan od najvažnijih činitelja uspješne obrane Dubrovnika. Osnivač i ratni zapovjednik Odreda bio je pukovnik Aljoša Nikolić. Ipak, te male količine s vremenom nisu bile dovoljne da bi zadovoljile potrebe brojnog stanovništa.
Istovremeno ovim događajima, u Zagrebu se organizira akcija „Libertas“. Zamisao je bila okupljanje što većeg broja brodova koji bi probili blokadu i uplovili u dubrovačku luku Gruž u svrhu dostavljanja humanitarne pomoći. Krajem listopada konvoj kreće iz Rijeke na svoj put prema Dubrovniku. Akcija je izazvala ogromno oduševljenje u Hrvatskoj te se tijekom plovidbe samoinicijativno priključilo mnoštvo turističkih brodovova, koča, jedrenjaka, remorkera i ostalih manjih plovila iz svih krajeva naše obale. Kolika je bila želja da se pomogne sunarodnjacima najbolje pokazuje poruka s jednog od jedrenjaka iz „Libertasa“, odaslana u eter i prenesena preko hrvatskih radio postaja, a glasila je:
Da Hvar ima timun, došli bismo s cijelim otokom!
Konvoj „Libertas“ uspješno je ušao u grad 31. listopada 1991. godine. Reakciju koju je ova akcija izazvala kod zarobljenog stanovništva teško je prenijeti na papir. Stanovništvu je vraćena nada i vjera u deblokadu grada. Shvatili su da ih Hrvatska nije zaboravila i da se samo zajedničkim snagama možemo obraniti od neprijatelja.
Kulturocid
Blagdan sv. Nikole 1991. ostat će crnim slovima zapisan u dubrovačkoj i hrvatskoj povijesti. Naime, tog 6. prosinca grad će pretrpjeti najteže granatiranje u svojoj povijesti. Unatoč upozorenjima međunarodne zajednice, unatoč vidljivim i propisno postavljenim bijelim barjacima na povijesne, gradske zidine i ostale spomenike, u 05:50 započeo je snažni topnički napad na grad u izvedbi snaga JNA te srpskih i crnogorskih rezervista.
Brutalnom agresijom napadač je pokušao razoriti staru gradsku jezgru s ciljem omalovažavanja i brisanja hrvatske povijesti i kulture. Gradske zidine, koje čuvaju grad od 13. stoljeća, duge skoro 2 000 metara, okićene kulama sa sviju strana svijeta, bile su trn u oku agresoru. Samo na Stari grad taj je dan palo oko 1 000 granata različitog kalibra. Oštećene su palača Sponza, crkva sv. Vlaha, Stradun, gradske zidine, luka i hoteli, franjevački i dominikanski samostan, a 6 objekata potpuno izje gorjelo. Poginulo je 19 ljudi, dok je više od 600 Dubrovčana ranjeno. Ovom žrtvom Dubrovnik je Hrvatskoj osigurao potporu međunarodne zajednice te osudu velikosrpske politike. Slike grada u plamenu obišle su svijet i izazvale zgražanje javnosti nad sprkim i crnogorskim kulturocidom.
Bitka za Srđ
Utvrda Imperial zbog svog je položaja na brdu Srđ iznad starog grada ipak imala najveću važnost. Osim svoje prvenstveno obrambene uloge, utvrda Imperial imala je veliku psihološku ulogu u podizanju morala građana Dubrovnika koji su bili pod višemjesečnom opsadom. 1810-ih su je izgradili Francuzi, a do 1991. nikad nije bila napadnuta. Na dan napada na staru jezgru grada, 6. prosinca, započela je i bitka za Srđ.
Obrambeni položaji Srđa izgledali su tako da se u zapadnom krilu utvrde Imperial nalazilo oko 12 branitelja iz Dubrovnika, a u središnjem tridesetak pripadnika 4. gardijske brigade. Pomoć braniteljima Srđa davali su pripadnici PZO i vodovi IX. bojne HOS-a iz Splita. Agresor je, kako smo naveli prije, napadao topništvom svih kalibara, uz pomoć dvije grupe pješadije iz sastava 3. bataljuna Trebinjske brigade, oko 20 vojnika iz pravca utvrde Strinčjera i 20 s istočne strane iz pravca sela Bosanka. Hrvatski branitelj iz tvrđave su otvorili pješačku i minobacačku vatru te uspjeli pogoditi neprijateljski tenk.
Ipak, napadači su se uspjeli probiti do tvrđave. Kad su došli, iznenadili su se jer nije bilo nijednog hrvatskog vojnika! Naime, branitelji Srđa povukli su se u podzemne hodnike, maknuvši se sa svih vidljivih položaja u dubinu dva do tri kata. Nakon toga počela je snažna minobacačka vatra s hrvatskih položaja na Lapadu. Snage JNA i paravojnih postrojbi iscrpljene su se povukle oko 15 sati te je pokušaj zauzimanja Srđa propao. Topnički napad JNA na Dubrovnik, uključujući Stari grad, trajao je čitavo vrijeme dok je JNA pokušavala zauzeti Srđ, odnosno oko deset i pol sati.
Bitka za Srđ se smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Tog dana, 6. prosinca 1991. godine, Dubrovnik su na prvim crtama obrane branila i uspješno obranila točno 163 branitelja, po čemu će dubrovačka 163. brigada HV-a kasnije dobiti svoju oznaku broja 163. Ovim nisu prestali pokušaji osvajanja dubrovačkog područja. Konačna deblokada ostvarit će se godinu dana kasnije operacijama “Tigar”, “Oslobođena zemlja”, “Čagalj” i “Konavle”.
