Dobro je znati Domovinski rat

Obrana Dubrovnika 1991.-1992. (I.dio)

dubrovnik

Propaganda protiv Hrvatske

Dubrovnik, grad smješten na jugu Hrvatske, s dobro očuvanom povijesnom gradskom jezgrom koja je uvrštena na popis UNESCO-ve svjetske baštine, demilitariziran je 1971. godine. Budući da otad tu nije boravila JNA, u gradu 1991. nije bilo nijedne vojarne. Zbog toga je na početku otvorene agresije na RH Dubrovnik bio pošteđen napada.

Ipak, nakon osamostaljenja Hrvatske, u jesen 1991. srpsko stanovništvo Dubrovnika i okolice, tvrdeći da im je ugrožena opstojnost, osniva ogranak Srpske demokratske stranke (SDS). Počelo je organiziranje skupova i mitinga u svrhu podrške Srbima u dubrovačkom području. Na tim mitinzima prisustovali su Radovan Karadžić, Božidar Vučurević, Jovan Rašković, Jovan Pejović i ostali srpski političari iz vrha SDS-a. U svojim su govorima, između ostalog, jasno iskazivali želju i zamisao da se od Dubrovnika napravi nova Dubrovačka Republika koja bi bila marionetska država uskoro nastale Velike Srbije.

U međuvremenu, u Crnoj Gori se, uz potporu vlasti, provodi huškačka kampanja “Rat za mir”. Započinje snažna propaganda protiv Hrvata provođena lažnim informacijama da se u okolici Dubrovnika skuplja hrvatska nacionalistička vojska koja broji više od 30 000 vojnika i stranih plaćenika, a koja za cilj ima napad na Crnu Goru i osvajanje Boke kotorske, posebno ističući tobožu ustašku želju za Bokom. Podsjećam da je Boka kotorska do 1918. (ulazak Hrvatske u Kraljevstvo SHS, op.a.) bila u sastavu Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Republika Hrvatska nikad nije pokazala pretenzije prema tom teritoriju koji je, spletom nes(p)retnih okolnosti, izgubila.

Bivši crnogorski ministar vanjskih poslova Nikola Samardžić svjedočio je u Haagu protiv Pavla Strugara, generala JNA 1991. godine. Samardžić je rekao da je 1. listopada 1991. godine, kao ministar vanjskih poslova, sudjelovao na sastanku vlade i predsjedništva Crne Gore na kojem je, uz druge generale, bio i Strugar.

Strugar je rekao da smo napadnuti, da 30 000 ustaša ide prema Boki kotorskoj i da se moramo braniti, što će učiniti JNA uz minimalne gubitke. Međutim, nisam mogao vidjeti nikakav napad Hrvatske na Crnu Goru. Na sastanku je bio podijeljen neki papir MUP-a o izgredima na granici, ali po mojoj ocjeni to nije bila ratna prijetnja. Već je idućeg dana postalo očito da ustaše ne napadaju Boku kotorsku, već da su naše jedinice prodrle u Hrvatsku. Bio je to početak kampanje za osvajanje teritorija Dubrovnika. – rekao je Samardžić.

Cilj velikosrpske agresije
Napad na Dubrovnik i okolicu bio je predviđen u dvije faze u trajanju najviše 72 sata . U prvoj fazi cilj je bio izbiti na Jadransku obalu i presjeći Jadransku magistralu te na taj način prometno izolirati i blokirati Dubrovnik. Prometnom blokadom i opsadom Dubrovnika namjera je bila stvaranje protuteže blokiranim vojarnama u dubini Hrvatske i susjednoj Dolini Neretve, koje se u jesen 1991. uspješnim akcijama osvajaju, te izbijanje neprijatelja na potez Ston-Pelješac. Druga faza za cilj je imala potpuno razbiti i razoružati snage obrane Dubrovnika i juga Hrvatske, koji će biti polazna točka za kasnija napadna djelovanja prema zapadnoj Hercegovini i srednjoj Dalmaciji.

Omjer snaga
Geografski položaj Dubrovnika iznimno je nepovoljan za organizaciju obrane. Smještaj grada na krajnjem jugu Hrvatske vrlo je nezgodan zbog nepovezanosti s ostatkom Hrvatske. Nadalje, dubrovačko zaleđe činila su mjesta s većinskim srpskim stanovništvom, kao Popovo polje i Trebinje, koji nisu blagonaklono gledali na osamostaljenje Hrvatske. Većina paravojnih jedinica koje su vršile agresiju na Dubrovnik doći će upravo iz dubrovačkog zaleđa.

Omjer snaga na početku sukoba bio je, razumljivo, nesrazmjeran. Oko 400 slabo naoružanih hrvatskih branitelja činili su jedva dvije satnije. Kasnije će se iz njih razviti čuvena 163. brigada HV-a – lavovi, pod zapovjedništvom pukovnika Ivana Varenine. Hrvatski branitelji raspolagali su slabo naoružanim lakim pješačkim oružjem, između ostalog i lovačkim puškama, i malim brojem topničkog naoružanja. Do prosinca 1991. sve više i više civila priključit će se obrani grada, pa će se broj branitelja popeti do 900. Također, ovdje treba istaknuti i značaj dolaska dobrovoljaca iz Omiša, Kaštela, Sinja, Ploča, Metkovića i Opuzena, koji su se kasnije priključili obrani dubrovačkog područja. Zapovjednu ulogu u obrani grada preuzeo je general Nojko Marinović, koji je napustio JNA i priključio se obrani Hrvatske.

Agresorska vojna sila sastojala se od 30 000 teško naoružanih vojnika, 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, stotinjak zrakoplova te Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) pod zapovjedništvom admirala Mile Kandića. Glavni zapovjednik napada na Dubrovnik i okolicu bio je od listopada 1991. potpukovnik Pavle Strugar. Ove su postrojbe bile popunjavane i ojačavane pripadnicima TO Trebinja te raznim četničkim dragovoljačkim postrojbama.

Početak općih napada
Iz mjesta Ivanica u rujnu 1991. počinju agresorske provokacije pucanjem prema mjestima s većinskim hrvatskim stanovništvom – Gornji i Donji Brgat. Istovremeno, počinje pomorska blokada Dubrovnika. Od 26. rujna kreću konstantni napadi na Župu dubrovačku i Konavle.

1. listopada započinje prvi opći napad na grad Dubrovačko primorje. Agresorske postrojbe napreduju iz pravca Ivanice prema Gornjem Brgatu te iz pravca sela Huma prema Osojniku. U svrhu prekida komunikacije s ostatkom Hrvatske, isti je dan napadnuto Slano. Istog jutra, zrakoplovi Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva raketirali su odašiljač na brdu Srđ iznad Dubrovnika te grad doveli u komunikacijsku blokadu, a u Komolcu je uništeno postrojenje trafostanice i stanice za opskrbu Dubrovnika vodom, pa su stanovnici Dubrovnika već prvog dana napada ostali bez električne energije i vode.

5. listopada pada Slano, čime je znatno otežana logistička potpora Dubrovniku. Nakon deset dana pada Cavtat, a 24. listopada neprijatelj ulazi i u Kupare te Srebreno. Do kraja studenog u ruke neprijatelja pada Zaton, do kojeg je put bio otvoren nakon pada Slanog, Mokošice, Nove Mokošice, Rožata, Komolca i Šumeta. Budući da je neprijatelj, s obzirom na svoju prednost u ljudstvu i naoružanju, mislio zauzeti dubrovačko područje u roku 2-3 dana, hrvatskim se braniteljima mora priznati junačka obrana juga Domovine. Padom posljednih prigradskih naselja Dubrovnik se našao u potpunom okruženju.

O autoru

Ivana Njavro

Rođena 25.09.1989.u Metkoviću, prvostupnica je filozofije i magistrica povijesti. Voli pse, kavu i psihološke trilere. Od 2014. djeluje na portalu kao novinarka i spisateljica članaka povijesne tematike. U rujnu 2018. postaje urednica portala braniteljski.hr.