Domovinski rat Povijest

Obljetnica VRO “Oluja”: Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja

Napisao/la Ivana Njavro

Nakon četverogodišnje okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija, života hrvatskog naroda u izbjeglištvu te brojnih neuspješnih pregovora i inicijativa, hrvatski državni vrh više nije dvojio o tome da neće doći do mirne reintegracije okupiranih područja te je na sastanku na Brijunima 31. srpnja 1995. donesena konačna odluka o pokretanju oslobodilačke operacije „Oluja“.

Temeljna je zamisao operacije bila:

  • istodobnim napadom u više smjerova (31 pravac) probiti obranu pobunjenih Srba;
  • osloboditi cjelokupno okupirano područje sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine;
  • izbiti na međunarodno priznate granice RH s BiH;
  • istodobno obraniti istočnu Slavoniju i krajnji jug Hrvatske
  • spriječiti srpsko osvajanje zaštićene zone Bihaća.

Ključne su zadaće u prvoj fazi operacije bile ovladavanje prilazima Kninu, prijevojima na Velebitu i Ljubovu te proboj na smjeru napada 1. GBR (Glibodol – Plitvice–Tržačka Raštela) i 2. GBR (Gora–Banski Grabovac–Obljaj). Nakon proboja prve crte obrane pobunjenih Srba, u drugoj fazi operacije trebalo je uvesti svježe snage i nastaviti napad prema državnoj granici RH s BiH.

Smjerovi i ciljevi napada

Na glavnom smjeru napada s Dinare u pravcu Knina udarnu su snagu činile 4. i 7. gardijska brigada. S Velebita su u pravcu Knina djelovale postrojbe 9. gardijske brigade i Specijalne postrojbe MUP-a potpomognute 1. hrvatskim gardijskim zdrugom. Sjevernije, s područja Kapele preko Slunja i Plitvica, udarna je snaga bila 1. gardijska brigada. Za zauzimanje Ljubova i neutraliziranje neprijateljske zračne baze u Udbini bila je zadužena 9. gardijska brigada. Te su zadaće težišno bile u zoni odgovornosti ZP-a Split i ZP-a Gospić.

Zadaća ZP-a Split bila je razbiti snage 7. korpusa SVK-a i osloboditi okupirano područje sjeverne Dalmacije. Snage su bile podijeljene u četiri operativne grupe – Zadar, Šibenik, Sjever i Sinj, s tim da je glavna snaga bio OG Sjever s 4. i 7. gardijskom brigadom HV-a, koje su već sa operacijom Ljeto ’95 stvorile preduvjete da s vrhova Dinare krenu prema Kninu. Glavni napad snaga planiran je na pravcima Bosansko Grahovo–Knin, Jasenice–Muškovci i Uniški doci–Uništa–Kijevo. Planirano je i presijecanje komunikacija Knin–Gračac i Obrovac–Gračac s ciljem okruženja i oslobođenja Knina.

Zadaća ZP-a Gospić bilo je razbijanje obrane Ličkog korpusa SVK-a, presijecanje srpskih snaga u širem području Plitvičkih jezera te na crti Kapela Korenička–Tržačka Raštela spajanje sa snagama 5. korpusa Armije BiH. U drugoj fazi trebalo je osloboditi cjelokupno područje Like i izbiti na državnu granicu s BiH.

Između zbornih područja Gospić i Split svoju su zonu odgovornosti na Velebitu imale snage Specijalne policije MUP-a RH sa zadaćom ovladavanja područjem Mali Golić–Sv. Rok–Gračac–Prezid, presijecanja ceste Medak–Gračac, zauzimanja glavnog čvorišta veze srpskih snaga radiorelejnog objekta Ćelavac te stavljanja pod nadzor prometnice Jasenica–Zaton–Muškovci–Prezid. U nastavku operacije trebale su se spojiti sa snagama HV-a i izvršiti prodor prema granici RH s BiH u području Donjeg Lapca. Snage Specijalne policije na početne su položaje, kako bi se što više približile srpskim položajima, uvedene i raspoređene pješice u najvećoj tajnosti, sa svom logističkom i medicinskom potporom.

Zadaća ZP-a Karlovac bila je razbiti obranu 21. korpusa SVK-a i neutralizirati srpske topničko-raketne sustave te tako onemogućiti razaranje gradova i industrijskih kapaciteta u svojoj zoni odgovornosti; oslobađanje šireg područja Ogulina, Karlovca i Korduna te sprečavanje mogućeg protuudara srpskih snaga u međurječju Korane i Mrežnice. Na području Plaškog plan je bio dvostrukim obuhvatom okružiti mjesto i ovladati crtom Primišlje–Obljajac–Veliki Pištenik. Nakon izvršenja tih zadaća, u suradnji s dijelom snaga ZP-a Zagreb i ZP-a Gospić, trebalo je osloboditi cijeli Kordun i izbiti na državnu granicu s BiH. Udarna snaga u pravcu Petrinje, gdje je neprijatelj pružao žestok otpor, i dalje prema Glini bila je 2. gardijska brigada.

Za oslobađanje Banovine zadužene su bile postrojbe Zbornog područja Zagreb i Zbornog područja Bjelovar. Postrojbe 3. i 5. gardijske brigade za to su vrijeme bile u stanju pripravnosti na krajnjem istoku Hrvatske u slučaju eventualnih neprijateljskih pokreta te pod zapovijedanjem ZP-a Osijek.

ZP Osijek imao je obrambenu zadaću kodnog naziva „Feniks“, čiji je cilj bio onemogućiti prodor srpskih snaga na pravcima Šid–Županja i Ernestinovo–Čepin te stvoriti preduvjete za prelazak u napadno djelovanje na pravcu Borinačka kosa–Bobotski kanal–Trpinja.

Zadaća Južnog bojišta bila je organizacija obrambene operacije krajnjeg juga Hrvatske, kodnog imena „Maestral“, prema Hercegovačkom korpusu VRS-a i snagama Vojske Jugoslavije (VJ).

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo tijekom „Oluje“ pružalo je zrakoplovnu potporu snagama HKoV-a na pravcima napada, osiguravalo protuzračnu obranu teritorija Hrvatske, obavljalo izvidničke letove, prevozilo kopnene snage u cilju njihova manevra i evakuiralo ranjenike. U „Oluji“ su bili angažirani njegovi cjelokupni ljudski i materijalni resursi, a djelovalo se sa svih aerodroma i uzletišta u Hrvatskoj. Udari HRZ-a bili su prvotno usmjereni na utvrđene srpske vojne objekte i položaje na dominantnim kotama, središta veze, zapovjedna mjesta, skladišta, topništvo i oklopništvo srpskih postrojbi, a poslije je uglavnom pružalo paljbenu potporu hrvatskim snagama u napadnim djelovanjima.

HRM „Oluju“ je provela u povišenom stupnju bojne spremnosti, pripremljena za aktivnu pomorsku obranu s težištem na protubrodskoj, protupodmorničkoj i protuminskoj borbi. Pomorska obrana na sjevernom i srednjem Jadranu provedena je prema zapovijedi Turs-95, a na južnom Jadranu u sklopu obrambene operacije „Maestral“ u sastavu Južnog bojišta. Prvog je dana operacije prodor postrojbi Hrvatske vojske po dubini iznosio pet do petnaest kilometara, a neprijateljska su uporišta dovedena u okruženje ili poluokruženje.

Mirovne snage UN-a koje su bile razmještene uz bojišnicu (UNCRO) unaprijed su obaviještene da će operacija početi.

Rezultati i značaj VRO „Oluja“

Oluja je počela 4. kolovoza 1995. godine, u 5 sati ujutro, kada je najveći dio Hrvatske vojske zajedno s policijskim specijalcima krenuo u napad na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu, koja je bila duga 630 kilometara. Za obranu su se brinuli Zborno područje Osijek i Južno bojište. Prije samog napada, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo napalo je neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta. Istovremeno se topovima i raketama jako tuklo po prednjoj crti i dubini srpskih snaga.

Hrvatski predsjednik Tuđman javno je pozvao vojnike Srpske vojske krajine (SVK) da se predaju i zajamčio im da će dobiti amnestiju prema hrvatskim zakonima. Svi koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod kuće i dočekaju hrvatsku vlast.

U samo 84 sata vojno-redarstvene operacije „Oluja“, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika, ostvareni su svi ranije navedeni ciljevi po planiranim točkama napada te je time oslobođeno više od 10 000 četvornih kilometara dotad okupiranog područja. Bila je to, u taktičkom i strateškom smislu, vojna operacija koju će zahvaljujući njezinoj originalnosti i uspješnosti izučavati brojni vojni analitičari i vojne škole.

Osim toga, „Olujom“ je okončana i srpska opsada Bihaća koja je trajala 1201 dan. Omogućila je u rujnu i listopadu 1995. nastavak napadnih operacija HV-a i HVO-a te Armije BiH – „Maestral“ i „Južni potez“, koje su, pod pritiskom međunarodne zajednice, u konačnici rezultirale sklapanjem Daytonskog sporazuma 21. studenog 1995. (potpisanog u Parizu 14. prosinca 1995. godine).

Nažalost, u borbenim su djelovanjima tijekom „Oluje“ poginula 204 hrvatska vojnika i policajca, 1100 ih je ranjeno – 572 teže i 528 lakše, a dvoje se vode nestalima.

Kao spomen na pobjedonosnu „Oluju“ i nesebičnu žrtvu hrvatskih branitelja tijekom Domovinskog rata, u Hrvatskoj se svake godine 5. kolovoza slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja.

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Grad Knin

REFERENCE:

  1. Marijan, D. Oluja. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata; 2009.