Spomen obilježje masovne grobnice Nova ulica u Vukovaru
U proljeće 1840. godine škotski povjesničar Thomas Carlyle održao je seriju javnih predavanja na temelju kojih je nastala knjiga „O herojima, obožavanju heroja i herojskom u povijesti“ s glavnom premisom kako se sva povijest svijeta može opisati kroz biografiju ‘velikih’ ljudi te oblikuje teoriju ‘velikog čovjeka’. Neosporno, ta se teorija potvrđuje biografijama i svjedočanstvima vukovarskih branitelja koji su branili Vukovar i vukovarsku gradsku četvrt Sajmište te koji su hrabrom i odlučnom borbom oslabili srbijanske snage što je nesumnjivo utjecalo na kasniji tijek Domovinskog rata.
Upravo u razdoblju od 14. do 16. rujna obilježava se stradanje vukovarske gradske četvrti Sajmište, a pri Upravi za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja, samo iz rujna 1991. godine traga se za još posmrtnim ostacima 10 hrvatskih branitelja i civila nestalih s područja gradske četvrti Sajmište.
***
Unatoč tome što se već od svibnja 1991. godine lokalno, naoružano srpsko stanovništvo na širem okruženju grada Vukovara sukobljava s hrvatskom policijom, do sukoba JNA i pridruženih joj, naoružanih lokalnih srpskih snaga sa hrvatskim, tada znatno inferiornijim, snagama dolazi 24. kolovoza 1991. godine. Međutim, do sredine rujna, ne bilježe se veći uspjesi srpskih snaga u samom gradu. Ipak, 2. rujna okupiraju selo Berak kako bi uspješno nadzirali prometnicu Negoslavci – Orolik, a gotovo istovjetnu sudbinu doživljavaju sela u zaleđu Vinkovaca i Vukovara – Svinjarevci, Tompojevci, Tordinci, Antin, Korođ, Jankovci te Sotin, Marinci i Cerić do kraja listopada spomenute godine. Počevši od sredine rujna 1991. godine, kada neprijateljske postrojbe uspijevaju u odvajanju Vukovara od Vinkovaca, stanje u samom gradu postaje sve teže.
Dakle sredinom rujna, točnije 14. rujna 1991. godine, jedna od ključnih, žarišnih točki postaje vukovarska gradska četvrt Sajmište upravo radi činjenice kako se na prostoru Sajmišta nalazila vojarna JNA naziva „18. slavonske udarne brigade“ u čijem se sastavu do tada nalazila nevelika inženjerijska postrojba u sastavu 12. mtbr JNA koja se pak od ljeta 1991. godine postupno jača pristiglim oklopništvom i dobrovoljcima s područja Srbije. Pod izlikom „deblokiranja“ vojarne, JNA, osnažena zrakoplovstvom i drugim, lokalnim odredima teritorijalne obrane i dobrovoljačkim odredima iz Srbije, 14. rujna 1991. godine napada grad iz svih pravaca. Iz Negoslavaca Sajmište napadaju dijelovi 453. mbr, izbijaju do Radničkog naselja te vežu snage Petrova gora i jedinicama koje su se nalazile u samoj Vojarni. Prodorom je JNA deblokirala Vojarnu, a istodobno su dijelovi 51. mbr i bataljun 1. pgmbr iz Trpinje i Borova Sela napali Borovo Naselje. Dan kasnije, 15. rujna, hrvatski su branitelji vratili sve izgubljene položaje osim na Sajmištu gdje se nalazila vojarna JNA. Jedno od ključnih obilježja same četvrti Sajmište upravo je konfiguracija terena – gusti raspored ulica u kojoj su se odvijale teške borbe pa se karakterističnim upravo za taj dio nalazilo kako bi jednu stranu ulice držali hrvatski branitelji, a drugu pripadnici agresorskih postrojbi.
Prema tome, ključni se tragovi etničkog čišćenja počinjenog na Sajmištu sredinom rujna nalaze upravo u mjestu Negoslavci, udaljenome nešto manje od 6 km od Sajmišta, a u kojemu je (prema zadnjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1991. godine) prebivalo 95% osoba srpske narodnosti (1.594 od ukupno 1.682 stanovnika). Dakle, velikosrpski ekstremizam koji se sa sjeverne strane Vukovara očitovao iz Borova (sela), s južne se očituje iz Negoslavaca kao, također, mjesta s homogenim srpskim stanovništvom. O Negoslavcima kao referentnoj točki srpskih ekstremista govori i činjenica kako su upravo Negoslavci, kao najpogodnija točka za napade na Vukovar, bili odabrani za smještaj komande Operativne grupe Jug.
Unatoč dijelu manjka saznanja o osnivanju TO Negoslavci, ipak se može zaključiti kako se, u skladu s događanjima na području hrvatskoga Podunavlja, konkretni koraci odvijaju nakon borovskih događaja od 2. svibnja 1991. godine pa se prve barikade u Negoslavcima dižu početkom lipnja, a može se pretpostaviti kako su mobilizirani bili mještani Negoslavaca muškoga spola od 18 do 60 godina. Tijekom studenoga, TO Negoslavci brojio je 350 mještana dok se na mjestu zapovjednika TO Negoslavci nalazio Miloš Bibić (poznati lokalni “fudbaler“, https://www.portalnovosti.com/svaka-kuca-jedan-fudbaler). Uglavnom mještani, pripadnici TO Negoslavci išli su u napade na Vukovar gdje su u „akcijama čišćenjima“ ubijali civile na Sajmištu, Novoj ulici i Proleterskoj ulici zajedno s pripadnicima paravojnih formacija iz vukovarske gradske četvrti Petrove Gore, a koje su prokazivali njihovi dotadašnji susjedi.
Dio osoba usmrćen je na vlastitim ognjištima, dio je zatočen u podrumu kuće u ulici Svetozara Markovića 213 (danas Ulica SR Njemačke) odakle su dovođeni u štab TO Petrova gora u istoj ulici na ispitivanje. Dio je odveden u Negoslavce gdje je već oformljen niz privatnih zatvora – logora. Nakon što su korišteni kao svojevrsna „radna snaga“, odvedeni bi civili bivali usmrćeni te bačeni u masovne grobnice od kojih su, do danas, tri pronađene u okružju Negoslavaca dok se dio osoba i dalje vode kao nestale.
Prema dostupnim podatcima o ljudskim gubitcima na području Vukovara u razdoblju od 14. do 16. rujna 1991. godine ponovno se može zaključiti kako je gotovo isključiva svrha operacija JNA i pridruženih joj agresorskih postrojbi bilo etničko čišćenje, bez ikakvoga razlikovanja u odnosu na status branitelja i civila. Tako u samo tri dana brojimo najmanje 80 usmrćenih/nestalih osoba i to gotovo jednakom omjeru – branitelja i civila. Valja napomenuti i podatak o tome kako su najstarije usmrćene osobe bile ženskoga spola i to njih čak tri u dobi od 86 godina dok je najmlađa usmrćena osoba tek napunila 18 godina, a „akcije čišćenja“ Sajmišta od strane Negoslavčana i pripadnika paravojnih formacija iz vukovarske gradske četvrti Petrove Gore nastavljale su se i nakon 16. rujna.
Ukoliko se dalje sagleda struktura usmrćenih žrtava, dodatnu težinu daje i činjenica usmrćivanja osam bračnih parova Dugan, Jurić, Sučić, Barković, Gerovac, Luketić i Miličević (čiji su posmrtni ostaci ekshumirani na Novom groblju u Vukovaru) dok se supružnici Rukovanjski i dalje vode nestalima nakon što su zadnji put viđeni u Negoslavcima gdje su zatočeni kao svojevrsna radna snaga.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
1. Jurčević, J. (1993) Vukovarski otpor ratnoj agresiji Srbije 1991. Časopis za društvena istraživanja 2 (4-5)
2. Marijan, D. (2004) Bitka za Vukovar. Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Slavonski Brod: Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest
3. Marijan, D. (2012) Slom Titove armije. JNA i raspad Jugoslavije 1987—1992. Zagreb: Golden marketing.
4. Ružić, S. (2019) Stradanje nesrpskog civilnog stanovništva na okupiranom području bivše općine Vukovar (1992.-1998.), Scrinia Slavonica, 19 (1).
5. Sučić, S. i Živić, D. (2007) Značenje Vukovarske bitke u stvaranju i obrani hrvatske države. U: Živić, D. i Žebec, I. (ur.) Vukovar – hrvatska baština i perspektive razvoja. Zagreb-Vukovar: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
6. Evidencija o ekshumiranim, identificiranim i neidentificiranim posmrtnim ostacima iz pojedinačnih, masovnih i asanacijskih grobnica
7. Evidencija o osobama nestalim u Domovinskom ratu i evidencija smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa
