Usporedno s početkom otvorenog rata u zapadnoj Slavoniji pobunjeni Srbi na ovom su području proglasili Srpsku autonomnu oblast Zapadna Slavonija. Kao i ostale „srpske oblasti“ koje su pobunjeni Srbi osnovali na hrvatskom teritoriju, krajem 1991. godine SAO Zapadna Slavonija postaje dijelom Republike Srpske Krajine, paradržave osnovane na okupiranom dijelu Republike Hrvatske, s konačnim planom da ovi teritoriji postanu dijelom proširene srpske države. Tijekom rata, pobunjeni Srbi u zapadnoj Slavoniji planirali su okupirati velik dio zapadne Slavonije. Primjerice, prilikom proglašenja SAO zapadne Slavonije navedeno je da će ona obuhvaćati područje Okučana, Novske, Pakraca, Slavonske Požege, Daruvara, Grubišnog Polja, Virovitice, Bjelovara, Orahovice, Našica i Đakova „kao i mjesto Jasenovac, nekad i danas najveće srpsko stratište i svetilište“. Prema nekim planovima trebala je obuhvaćati gotovo 4.000 km².
Zahvaljujući uspješnom otporu branitelja pojedinih gradova i sela na planiranom području SAO Zapadne Slavonije, te zatim i uspješnim oslobodilačkim operacijama hrvatskih snaga na ovome području u jesen i zimu 1991. godine, SAO Zapadna Slavonija u konačnici je svedena na 508 km² na kojima je, usprkos stalnim ambicijama njezinih čelnika o proširenju na slobodni dio hrvatskog teritorija, egzistirala do potpunog oslobođenja zapadne Slavonije koje je provedeno operacijom Bljesak početkom svibnja 1995. godine.
Nakon osnivanja SAO Zapadne Slavonije osnovane su i oružane snage pobunjenih Srba na ovome području – Teritorijalna obrana SAO Zapadne Slavonije. Pritom je važno napomenuti da je rad na osnivanju, organizaciji i obuci oružanih snaga pobunjenih Srba na ovom području trajao mjesecima ranije, pri čemu su ključnu ulogu igrali pojedini oficiri JNA i Srpska demokratska stranka, odnosno njezini ogranci u zapadnoj Slavoniji. Rad na oružanim snagama pobunjenih zapadnoslavonskih Srba intenzivirao se nakon „pakračkih događaja“ u kojima su se sukobile snage hrvatske policije s pobunjenim policajcima srpske nacionalnosti iz pakračke policijske postaje te pripadnicima pakračkog SDS-a i lokalnim pobunjenim Srbima.
Snage TO SAO ZS okupaciju teritorija provodile su u suradnji s JNA da bi zatim i, Odlukom tijela vlasti pobunjenih zapadnoslavonskih Srba, jedinice TO SAO ZS, u listopadu 1991. bile uključene u sastav Oružanih snaga SFRJ. Kao i na ostalim dijelovima Hrvatske, i na zapadnoslavonskom bojištu ratovale su razne paravojne dobrovoljačke jedinice iz Srbije.
Manji dio dokumentacije srpskih oružanih snaga u zapadnoj Slavoniji je sačuvan te pojedini dokumenti svjedoče o njihovoj organizaciji i načinu ratovanja. Među njima su i dva dokumenta iz 1991. godine (jedan je nedatiran ali po generalijama u dokumentu razvidno je iz kojeg je razdoblja) koje donosimo u daljnjem tekstu i kojima zapravo nije potrebno puno dodati, sami govore za sebe i svjedoče na koji način je funkcionirala vlast na okupiranim područjima, odnosno da je jedan od mehanizama provedbe navedenog projekta okupacije i zatim priključena okupiranih teritorija srpskoj državi, bilo etničko čišćenje nesrpskog stanovništva. Tijekom 1991. godine ono je uspješno provedeno i na okupiranom području ostao je živjeti tek malen broj Hrvata, koji su uslijed povremenog maltretiranja, zastrašivanja ili ubojstava (posebice nakon srpskih poraza u pojedinim oslobodilačkim akcijama i operacijama hrvatske vojske), bili prisiljen bježati na slobodni hrvatski teritorij.
Drugi dokument također svjedoči da o načinu ratovanja dijela srpskih jedinica, te da su ubojstva, mučenja, silovanja i pljačka, primarno usmjereni protiv hrvatskog (i ostalo nesrpskog stanovništva koje se također uključilo u obranu od velikosrpske agresije na području zapadne Slavonije), toliko uzeli maha da nisu mimoišli niti srpsko stanovništvo. „Zaštita Srba u Hrvatskoj od novoustrojene hrvatske države“, podsjetimo, bila je najvažniji argument za srpsku pobunu i agresiju.
Zanimljivo je također napomenuti da u jednom od dokumenata možemo iščitati da je zločinima na pakračkom području zgrožen upravo komandant Općinskog štaba TO Pakrac, koji je, kako možemo vidjeti u prvom dokumentu, bio upravo na čelu pakračkog (općinskog) Štaba TO, koji je sredinom rujna 1991. zapovijedio uhićenje i zarobljavanje pripadnika hrvatskih snaga ali i svih ostalih potencijalnih neistomišljenika, kao i protjerivanje civila – žena, djece i starijih osoba s pakračkog područja. Najvjerojatnije se radilo o Jovi Vezmaru, nekadašnjem zapovjedniku Policijske postaje Pakrac, koji je bio na čelu Općinskog štaba teritorijalne obrane Pakrac.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
- Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Teritorijalna obrana Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija 1991.-1992. godine, kut. 1.
