Kriza koja je tresla Monarhiju doživjela je svoj vrhunac 1918. godine. Završetkom Prvog svjetskog rata došlo je do propasti dotad snažnih i velikih carstava, među njima i Austro-Ugarske Monarhije. Dalmacija, Istra i Boka kotorska koje su se našle u austrijskom dijelu Monarhije te Hrvatska, Vojna krajina i Slavonija koje su bile pod ugarskom nadležnošću sada su konačno imale priliku za teritorijalno ujedinjenje i samostalnost. No, još od početka Prvog svjetskog rata vodeći ljudi hrvatske politike smatrali su da se krahom Monarhije, malobrojni hrvatski narod neće moći održati u samostalnoj državi te da u budućnosti valja planirati neku širu integraciju. Ante Trumbić, Frano Supilo i Ivan Meštrović stoga osnivaju Jugoslavenski odbor sa slovenskim i bosanskohercegovačkim političarima još 1915. godine s ciljem ujedinjenja u zajedničku državu Slovenaca, Hrvata i Srba.
Hrvatskoj je ovakav prirodni savez odgovarao između ostalog zbog opasnosti od talijanskih pretenzija na istočnu jadransku obalu te je općenito vladala opravdana bojazan od ponovnog komadanja hrvatskog teritorija. Naime, Londonskim ugovor iz 1915. godine, tajnim sporazumom između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, zemlje Antante privoljele su Italiju na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući im teritorije njenih dojučerašnjih saveznika. Prema tom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na područje oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije dok bi preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije. Hrvatski su političari vrlo brzo raskrinkali tajni ugovor.
Prvi pravni akt oko ujedinjenja donesen je 3. ožujka 1918. nazvan Zagrebačka rezolucija, koja zahtjeva narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima uređenu državu. Početkom listopada 1918. u Zagrebu su se sastali izaslanici Slovenaca, Hrvata i Srba iz austrougarskih zemalja (današnje Slovenije, Hrvatske, BiH i Vojvodine) i osnovali Narodno vijeće, političko predstavništvo tih naroda s programom ujedinjenja svih Slovenaca, Hrvata i Srba u neovisnu i demokratsku državu. Sve su narodne stranke i grupe prepustile Narodnom vijeću da ih zastupa. Dana 29. listopada 1918. Hrvatski sabor raskida sve državnopravne veze s Austro-Ugarskom te proglašava Dalmaciju, Slavoniju, Hrvatsku i Rijeku neovisnima te proglašava njihovo pristupanje u zajedničku državu svih južnih Slavena u dotadašnjoj Monarhiji; Državu SHS.
Sad, kad su se svi Slaveni iz bivše Monarhije ujedinili, došao je trenutak koji se već neko vrijeme razmatrao u južnoslavenskim krugovima, a to je sjedinjenje Austro-Ugarskih Slavena s Kraljevinom Srbijom. Prvi korak povezivanja Države SHS s Kraljevinom Srbijom održan je u Ženevi od 6.- 9. studenog. Tada je Nikola Pašić, predsjednik vlade Kraljevine Srbije, uputio notu vladama sila Antante kojom priznaje Državu SHS. Tad je potpisana Ženevska deklaracija kojom je, između ostalog, dogovorena potpuna ravnopravnost dvaju dijelova nove države u nastanku te potpuni dvojni suverenitet, čime se direktno u startu sprječavala srpska dominacija. Nedugo nakon toga, Pašić, koji se nije mogao zadovoljiti činjenicom da Srbi neće imati prevlast, opozvao je svoj potpis i dobro procijenivši da će hrvatski političari najviše inzistirati na ravnopravnosti, odlučio pregovore nastaviti s povoljnijim partnerom – Svetozarom Pribičevićem, vođom hrvatskih Srba.
Iz današnje perspektive povijesno gledano, ocjena tadašnjih hrvatskih političara bila je više nego točna da se hrvatski narod trebao integrirati u zajednicu južno slavenskih naroda te da taj trenutak u povijesti, kad se raspala Monarhija, nikako nije bio pravi za stvaranje samostalne države Hrvatske. Hrvatski narod je apsolutno trebao ući u Državu SHS. Međutim, mišljenja su podijeljena oko događaja koji su uslijedili – pristup Kraljevini SHS.
FOTO: Wiki
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
- Matkovic H.; Povijest Jugoslavije, drugo izdanje, Naklada Pavičić, Zagreb 2003.
