Napad JNA na Banske dvore 7. listopada 1991. godine – štete na kulturnoj baštini Gornjeg grada

Napad na Banske dvore, tadašnje sjedište predsjednika Republike Hrvatske, izvršili su zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije (JNA) 7. listopada 1991. nešto iza 15 sati. Glavni cilj napada bio je atentat na prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji je toga dana imao sastanak s Antom Markovićem, predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća (SIV) i predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) Stjepanom Mesićem. Upravo je na taj datum završavala tromjesečna odgoda realizacije 25. lipnja donesene hrvatske odluke o samostalnosti i suverenosti (Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske). Odgoda je potpisana na Brijunima 7. srpnja 1991. uz posredovanje predstavnika Europske zajednice (Brijunski sporazum) s ciljem da se mirnim putem pokuša riješiti jugoslavensku krizu koja je već odnosila ljudske žrtve širom Hrvatske.

            Otprilike u isto vrijeme, u prvim danima listopada 1991., hrvatska obavještajna služba dolazi do informacija da će uslijediti opći napad na Zagreb, koji je prema pisanju tadašnjeg hrvatskog premijera Franje Gregorića spriječen intervencijom samog predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova. Također, 4. listopada, zrakoplovi JNA uspjeli su svojim djelovanjima oštetiti televizijski odašiljač na Medvednici te dolazi do kratkotrajnog prekida programa i dostupnosti informacija, a 6. listopada ratno zrakoplovstvo JNA napalo je zagrebačko predgrađe Lučko, civilne i vojne objekte, ubojnim sredstvima istovjetnim onima koja su korištena sutradan u napadu na Banske dvore i Gornji grad.

Sveukupna materijalna šteta bila izuzetna visoka, oko 70 milijuna tadašnjih HRD. Nastradalo je sedamdesetak stambenih objekata i građevina kulturno-povijesnog karaktera te razne druge umjetnine poput slika, namještaja i posuđa. Određene oštećene građevine, građene od 13. do 20. st., imaju povijesnu, kulturnu, arhitektonsku i urbanističku vrijednost, a među njima najviše je oštećenih građevina iz 18. st. Nekadašnji su vlasnici bili dobrostojeći građani i plemići.

Prve podatke o šteti na Gornjem gradu dao je već 8. listopada tadašnji Gradski zavod za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode grada Zagreba u Izvješću o evidenciji šteta na spomeniku kulture – Gornji grad. Oštećenja građevina razvrstali su na teška i lakša.

U mjesecu studenom 1991. Hrvatski je sabor donio Zakon o utvrđivanju ratne štete, a osnovana Državna komisija za utvrđivanje ratne štete imenovala je Posebnu središnju komisiju za popis i procjenu ratne štete na spomenicima kulture od 1991. do 1995. godine. Popis i procjena šteta na Gornjem gradu obavljeni su u proljeće 1994. godine, a sveukupna obrada dokumentacije izvršena je u studenom 1995. godine. Zaključak Komisije zadužene za grad Zagreb bio je da je, prema stupnjevanju jačine oštećenosti objekata, Gornji grad pretrpio štetu u kategorijama od 1. do 4. (od manjih površinskih oštećenja do teških oštećenja nosive konstrukcije).

Među 70-ak pogođenih i oštećenih zgrada na Gornjem gradu nalazile su se brojne palače kulturno-povijesnog karaktera (uz Banske dvore, odnosno palače Rauch i Sermage – Kulmer): palača Jelačić (Demetrova 7), palača Vojković – Oršić – Rauch (zgrada Hrvatskog povijesnog muzeja u Matoševoj 9), zgrada Hrvatskog sabora, palača (dvorac) obitelji Pongratz u Visokoj 22, Popov toranj u Opatičkoj 22, Starogradska vijećnica (kompleks građen od 17. do 19. st.), crkve sv. Marka i sv. Katarine te mnoge druge manje poznate kuće i palače nazvane po nekadašnjim vlasnicima (Levačić, Bedeković, Škrlec-Balbi, Halper, Bombelles, Amadeo,…).

Oštećene su i mnoge kulturne i znanstvene institucije  poput Muzeja grada Zagreba, spomenutog Hrvatskog povijesnog muzeja, Državnog arhiva Zagreba, Staroslavenskogg instituta i Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Lakša su oštećenja zadobili i Atelier Meštrović u Mletačkoj, zbirka glazbenih automata iz razdoblja 1814. – 1914. vlasnika Ivana Gerersdorfera u Demetrovoj te interijer salona Kugli Lentić u Visokoj ulici.

Uz nepokretnu kulturnu baštinu nastradala je i pokretna. Prema podacima Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba, u napadu su oštećene i mnogobrojne umjetničke slike u Banskim dvorima. Neke od njih datiraju iz razdoblja kasnog baroka (druga polovica 18. st.), zatim historicizma (prva polovica 19. st.),a ima ih i iz novijeg razdoblja odnosno iz 20. stoljeća. Radi se o djelima koja imaju uglavnom vrijednost nacionalne baštine. Neke od njih su nakon restauriranja vraćene u Banske dvore, a druge vlasnicima poput Hrvatskog povijesnog muzeja ili su preseljene u druge državne institucije, Hrvatski sabor ili Ured predsjednika RH. Oštećenja na slikama mahom su bila mehanička, kao posljedica udara mnogobrojnih gelera.

Iako uništavanje hrvatske nacionalne i kulturne baštine na Gornjem gradu nije bio glavni cilj napada JNA posljedice po nju su bile značajne. Na temelju dokumentacije može se zaključiti da je materijalna šteta na Gornjem gradu, a osobito na palačama Banskih dvora, bila velika bez obzira što nije došlo do oštećenja spomenika kulture najviših stupnjeva oštećenja (5. i 6. kategorije).

Obavijesti o počinjenom zločinu, i političkom i kulturnom, poslane su u svijet te je međunarodna zajednica mogla, u skladu sa svim dobivenim informacijama, pokušati djelovati na zaustavljanja rata u Hrvatskoj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.