Večeras u 21 sat na prvom programu HRT-a biti će premijerno prikazan dokumentarni film „Zasjeda u Borovu Selu“. Redatelj filma je Miljenko Manjkas, dok scenarij potpisuje povjesničar Borna Marinić koji nam je u kratkom razgovoru najavio svoj najnoviji uradak.
Možete li nam ukratko predstaviti Film? Tko su Vam bili sugovornici i kojim ste ih kriterijem birali?
Film nastoji ispričati nikad do kraja ispričanu priču o događaju s početka Domovinskog rata koja je potresla cijelu Hrvatsku. Dvanaest mladih ljudi izgubilo je život u jednom popodnevu u zasjedi koja je bila pomno planirana. U filmu su, pored povjesničara dr. sc. Ante Nazora, koji je događaj kontekstualizirao, izjave dali svjedoci vremena, ljudi koji su usko vezani uz akciju, od tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske Vice Vukojevića preko doktora Mladena Karlića koji je spašavao ranjenike do samih policajaca koji su sudjelovali u akciji. Kako bih pokrio akciju iz više aspekata intervjuirao sam pripadnike Posebne jedinice policije PU Osijek koji su se u selo pokušavali probiti iz smjera Dalja kao i policajce koji su u selo pokušali ući iz smjera Vukovara. Naravno fokus filma je na priči pripadnika Posebne jedinice policije Vinkovci koji su ušli u selo i bili dočekani u zasjedi u njegovom središtu. Kako su u selo ulazili u tri skupine (tri automobila, prvi autobus, drugi autobus) odlučio sam da u filmu izjavu da barem jedan od policajca iz svake skupine. Moram istaknuti kako je izbor sugovornika ključan kada je u pitanju dokumentarni film te kako sam zaista zadovoljan odabirom. Svaki od njih dio je mozaika u spomen na dvanaest stradalih policajaca.
S kojim ste se poteškoćama susretali u radu na filmu?
Tema zasjede u Borovu Selu nije nikada do kraja istražena. Iako je istraga vođena i sa razine tadašnjeg Sekretarijata unutrašnjih poslova SFRJ, ali i Ministarstva unutarnjih poslova RH mnogo je toga ostalo nedorečeno. Takva situacija, nas povjesničare, stavlja u vrlo nezahvalnu poziciju. Iz tog razloga početi se baviti ovom temom bio je pravi izazov i kada pogledam godinu dana unatrag saznao sam mnoge stvari s kojima se hrvatska javnost nije do ovog filma nikada upoznala. Osim neistraženosti, bio je problem naći i odabrati relevantne sugovornike. Nakon što sam ih pronašao uslijedili su razgovori s njima. Oni su često bili vrlo emotivno iscrpljujući, kako za kazivača, tako i za mene. Kazivači su ponovno proživljavali traumatične događaje koje su proživjeli no moram priznati kako mi je tu kao povjesničaru puno pomoglo višegodišnje iskustvo bavljenja metodom usmene povijesti, ali i dobra priprema. Pored svega, moram istaknuti, kako zasjeda nije snimljena pa je bilo zahtjevno pronaći odgovarajuće arhivske snimke. No Miljenko Manjkas i ja uspjeli smo sve „pokriti“ i nadam se da će film dočarati gledatelju kako je izgledala zasjeda.
Jeste li radeći na filmu spoznali neke nove detalje o akciji koji nisu bili poznati od ranije?
Kao što sam istaknuo, ovo je tema koja je gotovo neistražena. Jedan kolega je diplomirao na tu temu, no do njegovog rada nisam uspio doći tako da sam krenuo praktički od nule. Moram priznati da mi je na početku puno pomoglo da pohvatam konce to što sam u početku rada na filmu mnogo razgovarao s Vicom Vukojevićem, tadašnjim pomoćnikom ministra unutarnjih poslova. On je prvi visoki dužnosnik koji je stigao u Vukovar, a kasnije mu je i povjereno da vodi istragu o tragičnom događaju. Svoja saznanja je podijelio sa mnom, ali i priznao kako je istraga završila u „slijepoj ulici“, a da sve što je dokumentirao više ne može pronaći u arhivi MUP-a. Međutim to me nije obeshrabrilo nego sam prihvatio izazov. Mnogi detalji u filmu novost su za hrvatsku javnost i svakako će se otvoriti neka pitanja, na koja možda u filmu nisam uspio dati precizne odgovore.
Vodili ste dakle niz razgovora, bilo je vrlo emotivnih trenutaka, koji su vas se detalji najviše dojmili?
Najviše me se svakako dojmila ta hrabrost „malog čovjeka“ koju su u sebi nosili policajci koji su krenuli tog podneva 2. svibnja 1991. iz Vukovara i Vinkovaca u Borovo Selo. Svaki od njih, nosi svoju životnu priču, svaki je imao svoje ideale, a dvanaestorica su za njih položila svoj život. Njihova motiviranost bila je nevjerojatna. Jedan od mladića koji je trebao ostati na straži u Vukovaru, nikako nije htio prihvatiti takvu odluku svojeg zapovjednika. Bio je uporan, pa čak i nasrtljiv u svojoj želji da ode u Borovo spasiti dvojicu noć ranije zarobljenih kolega. Zapovjednik je na kraju popustio te drugog kolegu poslao na stražu, a taj je mladić tog dana u Borovu položio svoj život na oltar Domovine. Njegovo ime je Zdenko Perica iz Nuštra kraj Vinkovaca. Također, posebno emotivna je i priča Davora Bijadera koji je čudom preživio zasjedu, a kako je ostao živ nije znao niti dr. Juraj Njavro nekoliko dana kasnije kada se Bijader probudio iz kome. Tu je važnu ulogu odigrao doktor Mladen Karlić, tada šef hitne službe Medicinskog centra Vinkovci, koji je kao mladić spašavao naše ranjene policajce iako mu je i samom prijetila smrt.
Za kraj, koju poruku ste htjeli poslati ovim filmom?
Pa poruka ovog filma je ustvari pouka budućim generacijama da je rat veliko zlo u kojem se događaju strašni, često nezamislivi događaji. Jedan od sugovornika kazao je „Rat je najveće ljudsko zlo i rat nikome nije nikada donio ništa dobro. Nikome, a ni neće u budućnosti.“ i te njegove riječi potpisujem. Osim toga, ovaj film je spomenik dvanaestorici mladih ljudi čiji su životi izgubljeni u tragičnom događaju kakav u tom trenutku nije bio zamisliv u hrvatskoj javnosti koja je uskoro nakon njega shvatila što se sprema s druge strane.
NASLOVNA FOTO – Kazimir Levaković
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
