Jedna od neizbrisivih slika okupiranog Vukovara u studenom 1991. je i kolona srpskih vojnika i dobrovoljaca koji su pod četničkom zastavom s natpisom „Sloboda ili smrt“ koračali ulicama okupiranog i porušenog grada uz pjesmu „Bit će mesa, bit će mesa klat ćemo Hrvate“. Ova zlokobna pjesma nije nastala u tom hladnom mjesecu, na nožu i metku koji je pustošio ulicama grada, već naprotiv godinama ranije, u doba rasta političke i svake druge moći predsjednika Saveza komunista Socijalističke Republike Srbije, u mnoštvu njemu sklonih Srba diljem Jugoslavije. Upečatljiv dokaz tomu je dopis Organa bezbjednosti 32. varaždinskog korpusa JNA Odjeljenju bezbjednosti 5. vojne oblasti upućen 7. ožujka 1989. godine. U njemu se donosi između ostalog kratki prikaz neprimjerenog ponašanja jednog civila (rezervnog vojnog starješine) koji se dogodio u vojnoj ustanovi. Radilo se o istupu kojeg je prethodnog dana pred vojnicima JNA, zapravo gostima restorana Doma JNA u koprivničkom garnizonu počinio Dušan Milošević. Navedeni je vojnički pozdravio sve prisutne da bi potom zapjevao pjesmu „Slobodane pošalji nam salate klaćemo Hrvate“ i „Dok je Tito ratovao ženio se kralj“. Stoga je pozvana policija Općinskog sekretarijata unutarnjih poslova Koprivnica koja je privela pjevača. Premda je bio alkoholiziran, Milošević je već otprije bio „poznat po istim i sličnim istupanjima“.
Valja istaknuti širu povezanost vremena i prostora u kojoj se dogodio ovaj šovinistički i nimalo bezazleni ispad, tim više što nije bilo riječ o čovjeku s ruba društva, već aktivnom zaposleniku društvenih struktura Općine Koprivnica (Dušan Milošević bio je zaposlen u SO Koprivnica). Pod utjecajem Slobodana Miloševića i srbijanskog komunističkog vodstva u masovnim prosvjedima njemu odanog srpskog stanovništva vodstvo Autonomne pokrajine Vojvodine je 5. i 6. listopada 1988. primorano na odstupanje s vlasti, potom vodstvo SR Crne Gore 10. i 11. siječnja 1989., da bi dva mjeseca kasnije zastupnici Skupštine AP Kosovo, u uvjetima izvanrednog stanja, prihvatili amandmane na ustav Srbije.
Promjene u Ustavu Srbije konačno su proglašene 28. ožujka 1989. i njima je zapravo izveden udar na postojeći Ustav Jugoslavije. Ovakvo ponašanje među Srbima diljem Jugoslavije bilo je odraz agresivnog i oživljenog srpskog ultranacionalizma kojemu je centralizacija i unitarizacija jugoslavenske federacije bio najmanji, a ovladavanje navodnim srpskim teritorijima („zemljama“) i stvaranje proširene Srbije glavni i konačni cilj. Krvavi obračun s Hrvatima i Hrvatskom bio je, nakon ukidanja pokrajina i ovladavanja političkim ustanovama Crne Gore, jedno od mogućih rješenja, ukoliko bi hrvatsko vodstvo i hrvatski narod pružili primjereni otpor. Nije to bio tek program srpske inteligencije, već izraz neprikrivene mržnje koja se očitovala i u pjesmama mnogih pripadnika srpskog naroda diljem jugoslavenske federacije, pa i u Hrvatskoj.
Opisani ispad pripadnika srpske nacionalnosti u Podravini nije po sebi nevjerojatan jer je odavno zapaženo da se upravo na rubovima prostiranja onog naroda koji se teži povezati u jednu državnu cjelinu, rušeći pri tom uspostavljene granice i poretke, pojavljuju ekstremni pojedinci i skupine, spremni na najgore oblike obračuna sa svim protivnicima ostvarenja planiranog cilja. U tom pogledu pjesme koje zazivaju zlo i zločin tek su jedan korak do sijanja smrti i razaranja. Stih dvojice naizgled slučajnih prezimenjaka ostvaren je u krvavoj povorci ulicama grada koji je najduže pružao otpor izvršiocima ekspanzionističkog programa srpske elite predvođene predsjednikom Slobodanom Miloševićem.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
HMDCDR, 32. korpus JNA
