Maslenički most na udaru srpske artiljerije (drugi dio)

Odlučan u provedbi, predsjednik Tuđman došao je 18. srpnja u zadarsko zaleđe i otvorio za promet pontonski most i zračnu luku Zemunik. Tom je prilikom predsjednik RH novinarima izjavio „Time smo potvrdili da je hrvatski narod odlučan da uspostavi suverenitet nad čitavim teritorijem svoje domovine. Postigli smo to odlučnošću Hrvatske vojske, hrvatskog naroda, ali i diplomatsko-političkom mudrošću, spremnošću da sve probleme rješavamo na miran politički način, te svojim nuđenjem svih građanskih i etničkih prava pobunjenim Srbima u Kninu“. Bila je to strategija realne ponude nasuprot strategije realne prijetnje.

Teglenice za most dopremljene su i ubrzano montirane tijekom dva dana, unatoč jakim granatiranjima krajinske artiljerije. Most je činilo pet teglenica splitskog „Brodospasa“, pripremljenih početkom srpnja 1993. u dalmatinskim brodogradilištima, a ukupna dužina mosta bila je 279 metara. Sidra za most bila su teška i do 7 tona s lancima dužine 120 metara.

 Isprva je promet dozvoljen za manja osobna i laka terenska vozila, dok je za druga vozila i kamione bio predviđen nakon nekoliko dana, po dovršetku svih potrebnih radova. Glavni štab SVK obavijestio je 31. srpnja Zapovjedništvo UNPROFOR-a Zagreb i druga zapovjedništva sektora UN-a da su ostankom hrvatskih postrojbi prestale obveze preuzete Erdutskim sporazumom te da se više ne jamči sigurnost ljudstvu na objektima pontonskog mosta, zračne luke i brane Peruća. Brigadni general Mile Novaković izdao je 1. kolovoza 1993. zapovijed korpusima SVK i Operativnoj grupi 1. za punu borbenu spremu i početak artiljerijskog djelovanja po navedenim objektima, pa su isti od popodneva tog dana bili pod vatrenom kontrolom postrojbi SVK. Točno u 16,45 sati hrvatska strana zabilježila je prve topničke granate i projektile višecijevnog bacača po neposrednoj blizini mosta. S obzirom da je promet bio u tijeku, pravo je čudo izostanak ranjenih i poginulih osoba.

Premda je bio pogođen, most se održao do slijedećeg dana. Prema redovnom borbenom izvješću Komande OG-1 pontonski most na Maslenici je u 10,11 sati 2. kolovoza 1993. u potpunosti bio onesposobljen za promet. U prilogu izvješća navedeni su vojnici i starješine II. KAG-7 (korpusne artiljerijske grupe) koji su izvršili navedeno artiljerijsko djelovanje. Izvršilac gađanja bio je komandir baterije topova 130 mm M-46 poručnik Marinko Drača; komandir baterije topova 152 mm D-20 bio kapetan Mladen Dubroja. Pogođena je i potopljena teglenica na južnom spoju mosta, prema Zadru.

Srpske postrojbe nastavile su tijekom kolovoza artiljerijom  napadati prostor Maslenice. Predsjednik Tuđman smatrao je Erdutski sporazum propalim, te da je kninsko vodstvo svojim postupcima prevršilo svaku mjeru. Tijekom susreta s vodstvom RSK i predsjednicima većine krajinskih općina u Beogradu, Slobodan Milošević se osvrnuo i na problematiku prijelaza kod Maslenice. Po njegovom mišljenju vodstvo RSK nije dobro postupilo odlučivši se odmah srušiti most jer „svijet neće dozvoliti da Dalmacija bude ostrvo otsječeno od Hrvatske…“.

Dva dana po rušenju dijela mosta počeli su radovi na obnovi koja je trebala završiti do kraja istog tjedna. Napadi na most nastavljeni su u kolovozu o čemu svjedoči znakovit naslov u hrvatskom tisku – „Most – stalna meta četnika“. Obnovljeni most pušten je u promet 22. kolovoza, no odmah i zatvoren zbog granatiranja; promet se stoga imao odvijati u prekidima. Srpskim pobunjenicima je maslenički prijelaz  tijekom rujna 1993. iznova bio jedan od ciljeva koji se morao „držati pod vatrom i preko istog sprečiti saobraćaj“.

Tijekom rujanskih borbi u Lici (operacija „Džep-93“) 7. korpusu je naređeno da po svaku cijenu spriječi promet ovim dijelom hrvatske obale što je, prema podacima iz srpskih vojnih spisa, redovno vršeno stavljanjem pod vatrenu kontrolu. Protokom vremena ovi napadi se smanjuju, premda se još u drugoj polovini studenog 1993. navodi da su srpske snage „otvarale vatru po ustašama u reonu: Maslenički most…“. Privremeni uspjeh srpske artiljerije na Maslenici, u primjeni strategije realne prijetnje (odmazde), istovremeno je pokazao prve znakove nemoći ove strategije da trajno spriječi nastojanja vodstva RH u provedbi reintegracije okupiranih područja. Kao jedan od bitnih točaka vezivanja hrvatskog prostora i njegovih ljudi prijelaz na Maslenici je kroz vrtlog rata dočekao slobodu i mir u kojoj je konačno našao svoju svrhu – biti most života i zajedništva.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.