Marko Martinelli (sa šiltericom) u operaciji “Bljesak”
Marko Martinelli, rođeni Pakračanin, jedan je od samozatajnih heroja Domovinskog rata. Svaki put kada dođem u pakrački kraj imam priliku čuti kako se njegovo ime izgovara s osobitim poštovanjem. Baš kao i mnogi drugi pripadnici brojne talijanske manjine u tom kraju i Marko se stavio na raspolaganje u obrani njegove domovine Hrvatske. Ovih dana obilježili smo 30. obljetnicu bitke za Batinjane te tim povodom donosimo intervju s jednim od sudionika.
Kako je izgledao vaš život prije rata?
Ja sam završio ugostiteljsku školu u Crikvenici nakon čega sam radio ondje i u Sloveniji. Kada sam se vratio u rodni Pakrac zaposlio sam se u Hotelu u Lipiku nakon čega sam radio u par kafića kao konobar, a rat me zatekao dok sam radio u „Jedinici“ u Pakracu.
Je li se osjetila prije rata netrpeljivost između Srba i ostatka stanovništva?
Na poslu sam imao kolege srpske nacionalnosti na Božić i Uskrs oni bi dolazili nama, mi njima na slave. Nije se gledalo tko je tko. Tek dolaskom višestranačja kada se osnivaju HDZ, SDP i srpske stranke tada se počinje nešto osjećati i gledati ljude drugačije. Najprije je sve to bilo kroz zafrkanciju pa su počele priče da je Franjo (op. a. Franjo Tuđman) nama u Prekopakri podijelio kalašnjikove. Nakon što je u ožujku 1991. napadnuta policijska postaja u Pakracu počeli smo shvaćati da bi zaista moglo doći do rata. Nastavilo se raditi normalno, no bilo je sve više trzavica. Oni su se počeli sve više isticati, javno nositi oružje recimo. Dolazili su kod mene u kafić pa bi se hvalili, pokazivali pištolje. Onda bi ja rekao ajmo dečki maknite se, nemojte da ja donesem svoj kalašnjikov. Sve kroz nekakvu zafrkanciju, ali netko ti vjeruje, a netko ne vjeruje. Oni su bili uvjereni da smo mi naoružani do zuba, a to nije bila istina. Mi nismo imali ništa siromaci. U mojoj ulici većinom su živjeli Srbi koji su vikendima znali ići u brdo. Prvo su ostavljali gore žene i djecu, a zatim su i oni polako odlazili. Kod mene je bio jedan Bosanac Mišo koji je bio dosta ekstreman i više se nikad nije javljao. Kada je krenuo opći napad u mojoj ulici više nije bilo niti jednog Srbina. Oni su nama obećavali krvavu Veliku Gospu no mi smo je opušteno i u miru proslavili.
Koji događaj iz tog razdoblja vam se posebno urezao u sjećanje?
U periodu neposredno prije tog općeg napada koji je započeo 19. kolovoza 1991. su došla dva šlepera u Prekopakru. Srbi su odmah proširili priču da su nam „Švabe“ poslali oružje. Ustvari kamioni su došli po robu NIK „Konfekcije“, dakle tekstil – jakne, majice, haljine. U Prekopakri jer je tu živio čika Jozo Huška koji je bio šef. Oni su bili uvjereni da smo mi puni oružja. Mi smo imali nekakvo lovačko naoružanje i par kalašnjikova koje je dao HDZ. S tim nikakvim naoružanjem smo pred selom, nakon onih događaja u ožujku, držali straže. Preko noći smo bili na straži, a preko dana radili.
Izvor: Pakrački list
Kada počinje vaš ratni put?
Upravo tog 19. kolovoza. Napad je krenuo oko 5 ujutro i ja sam odmah otišao u Prekopakru gdje smo se okupili mi koji smo prije toga davali seoske straže. Krenuli smo na bolnicu koju smo uz pomoć specijalaca iz Bjelovara i Lučkog vratili u naše ruke. Ja sam samo razmišljao kako da spasim ženu i djecu koje sam sklonio u podrum i da sačuvam svoj život. Kada smo krenuli dolje prema bolnici cijelo nas je vrijeme tukao snajper. Puzeći smo prešli velik dio puta, sjećam se da sam upao i u neke koprive i vodu. Sav sam mokar bio. Kad smo stigli već su specijalci odradili posao. Taj dan dobio sam automatsku pušku, kalašnjikov. Naime jedan dečko koji ju je bio zadužio od HDZ-a bio je ranjen pa sam je ja pokupio nakon što su ga odvezli. Imao sam taj kalaš sve do prvog ranjavanja.
Kako je izgledao vaš život nakon početka općeg napada?
Bio sam zapovjednik jedne desetine, zvali su nas Markova eskadrila. Letjeli smo doslovno gdje god je trebalo i što god je trebalo. Bilo zbrinuti civile, bilo raznositi hranu, bilo borbeno djelovati. Kada je pala vojarna u Polomu sredinom rujna mi smo se naoružali. Napokon smo imali i streljiva. Do tada bi ispalili jedan, dva metka i zatvorili se na sat vremena, a okolo bi prštalo. Imali smo jedan bestrzajni top i dvije granate tih prvih dana o kojima se nažalost najmanje piše. Tada smo bili ratnici u trapericama, ali s voljom i srcem. Svi smo bili jedan za drugoga. Mato Brinjak koji je bio glavni za HDZ u Prekopakri pozvao me i kazao kako ćemo Štef Herber i ja biti zapovjednici obrane Prekopakre, a Stipa Širac je imenovan za zapovjednika obrane Pakraca. Ubrzo je došlo više ljudi i moja desetina postala je vod. Trebao sam preuzeti i satniju no onda je došao kobni 6. listopada kada sam nastaradao.
Kao jedan od zapovjednika, krajem rujna, sudjelovali ste u evakuaciji pakračke bolnice. Herojski podvig. Međutim tjedan dana kasnije sve se mijenja. Kako je bitka za Batinjane, tog 6. listopada izgledala iz vaše perspektive?
Ja sam to jutro trebao biti na straži do 4 sata, no kako nisam htio buditi kolegu produžio sam svoje vrijeme na straži. Kada sam čuo prvi rafal otišao sam do Matkovca gdje si mi rekli da su i oni čuli rafalnu paljbu iz pravca Batinjana no da nitko nije prošao uz njihov punkt prema tamo. Vratim se na svoj punkt, opet rafali… To je bio prošao Aco Bartoluci sa civilima. Onda je prošao i Duchač sa sanitetom. Upozorili su ga da se gore puca no imao je ranjenika i krenuo je prema Batinjanima. Pokupio sam brzo svoje dečke i krenuli smo gore s TAM-ićem. Nismo znali što se događa. Za nama su išli drugi, Stipa Širac ide isto za nama. Kada smo došli do vrha brda prema Majuru i izašli na čistinu vidjeli smo dolje sanitetsko vozilo prevrnuto i leš sa strane. Tessari, Kamenski i ja krenuli smo dolje. Priključio nam se Ante Bosanac i još par dječaka. U jednom trenutku Kurić, koji je ostao gore, viknuo je „Marko pazi borove“. Pogledam lijevo i vidim šljem, oni su imali izviđača jednoga koji se spustio dolje. Zalegli smo i tad je počeo fajt. Otvorili smo paljbu na njega, a uskoro je krenulo pucati sa svih strana. Ubrzo sam ranjen u nogu i svalio sam se u jarak. Na cesti mi je ostao onaj spomenuti automat jer sam taman mijenjao okvir kada sam ranjen. Kasnije je došao naš oklopnjak. Ja sam se htio iza njega skloniti međutim spotaknuo sam se u jednog našeg ranjenog i opet pao. Ispalo je sva sreća jer oklopnjak je uskoro pogođen te je krenuo u rikverc. Sigurno bi me zgazio. Nažalost tako je otprilike stradao pokojni Stipa Širac. On se najvjerojatnije htio iza oklopnjaka sakriti međutim u unakrsnoj vatri dobio je dva hica iza vrata i pao je ispod kotača oklopnjaka. Kada sam ga ugledao mrtvog, nisam mogao vjerovati da je zaista mrtav. Nažalost bilo je tako. Krenuo sam se povlačiti natrag prema našim položajima. Skoro su me ondje ubili naši jer su mislili da neprijatelj ide u napad.
Do kada je trajao Vaš oporavak i kako je izgledao ostatak Vašeg ratnog puta?
U prvom mjesecu 1992. godine. Tada je već osnovan 76. samostalni bataljun u Pakracu i bilo je to sve puno drugačije. Postao sam pripadnik te postrojbe. Mi nismo smjeli imati dugo naoružanje kada je stigao UNPROFOR. Tada smo prešli u domobransku satniju i davali smo straže u sklopu policije. Imali smo punktove, recimo prema Kusonjama. Jednom prilikom 1993. godine sam ponovno ranjen. Usprkos tome kasnije sam sudjelovao i u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“. Moja supruga i moja djeca bili su mi najveći motiv da nastavim dalje i živim. Da nije njih tko zna kako bi bilo i bi li me bilo.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
