Logor u Borovu (svibanj-rujan 1991.) – drugi dio

Struktura zatočenih i tretman prema zatočenima (2)

Analizom Službene evidencije osoba koje su se nalazile u neprijateljskom zatočeništvu tijekom Domovinskog rata, utvrđeno je kako je ukupno 61 branitelj i civil razmijenjen/oslobođen iz logora u Borovu. Od navedenih, 42 su imala status branitelja iz čega, dakle, proizlazi 19 zatočenih civila. Iako su većinu zatočenih činili muškarci i to njih 54, u zatočeništvu u Borovu nalazilo se i sedam žena, civila. Najmlađa osoba zatočena imala je 17, a najstarija 65 godina.

Uz pojedinačna zarobljavanja na temelju kojih se može zaključiti kako se odvođenja u logor u Borovu odvijaju od svibnja, odnosno lipnja pa sve do rujna 1991. godine, razvidno je kako su u Borovu bile zarobljene četiri skupine:

Prva skupina zarobljenih do sredine srpnja 1991. godine s područja Tenje, Aljmaša i Borova i koju su uglavnom činili civili. Nakon protjerivanja hrvatskog stanovništva Tenje početkom srpnja, dio civila izdvojen je te radi ispitivanja smješten u ad hoc fomirani zatvor u kino dvorani u Tenji dok je dio odveden u Bobotu te konačno sproveden u zarobljeništvo u Borovo. Specifičnu skupinu u sklopu zarobljenih civila čini i pet pripadnika albanske nacionalnosti, koji su prebivali na području Struge, a koji su uhićeni na području Markušice, pretresni i opljačkani te neposredno nakon toga sprovedeni u zatvor u Borovu.

Druga skupina zarobljena je 1. kolovoza 1991. godine nakon okupacije Dalja, a koji su nakon ispitivanja u Borovu vraćeni u formirani logor u Dalju gdje su ostali do razmjene.

Treća skupina od 21. do kraja kolovoza 1991. godine, a koju su, uz pojedinačna zarobljavanja civila i branitelja sa šireg područja Belog Manastira, većinom činili policajci zarobljeni u sportskoj dvorani osnovne škole u Dardi 22. kolovoza 1991. godine. Naime, nakon što su srpske snage opkolile položaje oko osnovne škole u Dardi te na taj način prisilili hrvatske policajce koji su bili raspoređeni na položaju u školi, odveli u prostor sportske dvorane, razoružali i popisali. Po predaji, dalje su odvedeni u prostorije restorana u krugu silosa u Dardi te nedugo kasnije pod pratnjom redovnih vojnika JNA odvedeni u prostorije vojarne u Belom Manastiru. U vojarni u Belom Manastiru, razdvojeni su u dvije skupine pri čemu je prva skupina zarobljenih odvedena u formirani logor u Jagodnjaku, dok je druga skupinu od približno 12 zarobljenih vojna policija smjestila u kamione te uz pratnju preko mosta u Batini odvela u vojarnu u Somboru s ciljem prikupljanja sigurnosno zanimljivih informacija o hrvatskim položajima i slično.

Četvrta skupina zarobljenih branitelja koje su srpske paravojne snage zarobile nakon okupacije vukovarskog prigradskog naselja Lipovača 6. rujna 1991. godine te sprovele u Borovo.

Prema tome, vremenski raspon od zarobljavanja od sprovođenja u Borovo bio je u najvećem broju slučajeva dugotrajan te ga je, gotovo u pravilu, pratila mobilnost koja je uključivala kraći boravak u objektima poput stanica milicije ili štabova – mjesnih zajednica koji su podrazumijevali informativna ispitivanja praćena sustavnim zlostavljanjima.

Jedna od početnih točaka nakon prisilnog zarobljavanja i dovođenja u Borovo, bio je prolazak kroz tzv. špalir : „…kada je došao autobus u večernjim satima u centar Borova sela gdje je bila jedna prostorija nalik na štalu tu su četnici napravili špalir, a kako smo mi trebali napustiti autobus oni su nas tukli nogama, štapovima, batinama što su imali u rukama“  te „pred ulazom u zatvor dočekalo nas je mnogo civila koji su nas tukli štapovima, kablovima, udarali nogama“.  Nakon prolaska kroz špalir, svi zarobljeni bi bili sprovedeni su u prostorije podruma u Stanici milicije gdje su izvrgnuti ispitivanjima popraćenim fizičkim i verbalnim zlostavljanjem djelatnika milicije. „Tu su nas zatvorili u jedan podrum sa rešetkama gdje su nas ispitivali i tukli, a onda su nas vraćali u istu prostoriju“.  Sami boravak u podrumu stanice milicije bio je kratkotrajan te se može zaključiti kako je centralno mjesto – logor bio upravo prostor Dobrovoljnog vatrogasnog društva, tzv. Vatrogasni dom iz kojega bi zatočene povremeno izvodili ponovno u podrum u Stanicu milicije radi ispitivanja i fizičkog maltretiranja. 

Glas Slavonije, „Neviđene torture“, 15.IX.1991., str. 8

U sklopu zarobljeništva u Vatrogasnom domu, čini se kako su zarobljeni većinu dana provodili u samoj prostoriji osim vremena kada su prisilno obavljali poslove  poput „danima smo kopali kanale jer su im Vukovarci zatvorili vodu pa su oni doveli nekog iz Novog Sada koji im je iskopao arteški bunar, a mi smo morali kopati cijeli dan.“. Slijedom izjave, upravo se najčešće ističu radovi poput iskapanja minobacačkih rovova na farmi Lovas i predjelima Crepulje i Savulja te drugih pomoćnih poslova poput istovara, utovara i čišćenja. 

Razvidno je kako su zatočeni bili korišteni i u svrhe daljnjeg medijskog dezinformiranja o agresiji na Republiku Hrvatsku pa tako svjedoče kako: „A uvijek su dolazile neke TV iz Beograda i Titograda i druge televizije pa su nas tjerali da damo lažne izjave, tko nije htio odvezen je u nepoznatom pravcu uz batinanje“.  Da su novinari zaista imali pristup logoru i zatočenima u Borovu govore i natpisi u časopisu Duga: „Borovo Selo, zatvor. Iza rešetaka viri glava. Deklamuje:  Zovem se Tomo Hajduković, uhvaćen sam mupovac. (Nisu oni mupovci nego mudovci. Jer, ne kaže se ministarstvo unutrašnjih poslova nego ministarstvo unutrašnjih djela). Bio sam na isturenom položaju prema Borovu Selu, kod vodovoda. Mi tamo imamo duboke rovove. Imamo i ukopani bunker. Pravi bunker. Kovčalija nas je izdao. Rekao je da će nas sve poubijati samo ako pokušamo da bežimo. A on je prvi pobegao. Kad se zapucalo, ja sam odmah pobegao prema selu i predao se“.

Izloženost teškim oblicima zlostavljanja tijekom zatočeništva zabilježena je u izjavi svake zatočene osobe te je gotovo nemoguće izdvojiti tek jednu koja može dovoljno opisati sustavna zlostavljanja koja su zatočeni prolazili kroz svaku fazu zarobljavanja, sprovođenja u logor i zatočeništva. Ipak, posebno teškom izdvaja se epizoda od 12. rujna 1991. godine kada su za osvetu zbog prethodnih gubitaka izveli dio zatočenih u podrum stanice milicije pa se prenosi kako se zatočeni „kada su se vratili, jedva su hodali, a neki su padali…koliko su bili pretučeni. Nije bilo dijela tijela gdje nisu bili plavi“.  Nakon povrata prve skupine zatočenih ponovno odvode drugu skupinu četiri zatočenika podrum te „stavljaju da kleče ispred zida s rukama na leđima…isti su izgubili svijest, a četnici su ih polili vodom ih nastavili tuči po nekoliko puta…negdje oko 2.00 sata ujutro dolazi ponovno grobar s još dvojicom četnika, kojom prilikom imaju električnu palicu… i svakom od njih zadaje udarac električnom palicom“. 

Uz fizička zlostavljanja, zatočeni su bili izloženi i nizu različitog maltretiranja usmjerenog isključivo na njihovu narodnu pripadnost, bez obzira na razlikovanje civila i branitelja odnosno policajaca, pa izjava jednog od zatočenih koji je prošao gore spomenuto zlostavljanje govori: „Kad sam došao malo k sebi došao je Savić koji me je pozvao da izađem ispred kreveta i počnem pjevati O Sinđeliću ili himnu Jugoslavije. Ja sam rekao da ne znam i on mi je naredio da pjevam Lijepu našu. Počeo sam pjevati, a on mi je naredio da raširim noge, osjetio sam udarac u genitalije, kad sam se sagnuo najvjerojatnije me je udario rukom na kojoj je bio prsten ili bokser u glavu, te sam ponovno pao“.

Određena poboljšanja u tretmanu osjetila su se prilikom posjete predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa Borovu (MOCK) 7. kolovoza 1991. godine. Prema izjava zatočenih i službenim zabilješkama nadležnih tijela za prikupljanje podataka razvidno kako je tek dio zatočenih bio „prikazan“ predstavnicima MOCK-a, „Saznali smo da će doći MOCK i mogu reći da su oni došli i do tada onu šupu – ćeliju zamijenili su i odveli nas u kino dvoranu gdje nas je bilo  duplo više, odvodili su nas i dalje noću tukli i maltretirali“

Epilog

U vrijeme intenziviranja agresije na Hrvatsku, razmjene ratnih zarobljenika još uvijek nisu administrativno uspostavljene u smislu formiranja konkretnih tijela koja će pregovarati i provoditi same razmjene pa su tada povjeravane isključivo osobama od najvišeg povjerenja. U slučaju Borova, razmjene koje su se odvijale, uključivale su upravo osobu koja je i vodila sami sustav zatočeništva – Jovana Ćurčića. 

U grubo govoreći, oni koji su imali sreću, uspjeli su preživjeti te razmijenjeni u jednoj od tri veće i prve djelomično organizirane razmjene ratnih zarobljenika na području hrvatskoga Podunavlja, održanima 10 kolovoza 1991. kod motela Adaševci u Srbiji kada je razmijenjeno 11 hrvatskih branitelja, policajaca i civila; 15. kolovoza 1991. godine kod aerodroma Klisa, a gdje su ukupno razmijenjena 34 zarobljenika – hrvatskih branitelja i civila koji su se nalazili u logorima u Borovu i Dalju; te 13. rujna 1991. godine na graničnom prijelazi Lipovac odnosno Adaševcima kada su iz Borova razmijenjena 33  hrvatska branitelja, policajaca i civila.

Dio zatočenih ipak nije dočekao razmjenu,  te su odvedeni u zatvor Stanice milicije u Dalju, smještenome u Domu kulture. Saznanja o konačnoj sudbini zarobljenika odvedenih iz Borova Sela u Dalj utvrđena su tek otkrivanjima masovnih grobnica na Katoličkom groblju u Ćelijama te na Katoličkom groblju u Iloku kada su ekshumirani njihovi posmrtni ostaci.

U odnosu na logor u Borovu, Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je optužnicu protiv Jovana Ćurčića, Miloša Držajića, Mladena Maksimovića, Dragana Savića i Jovice Vučenovića te je nakon provedenog postupka donesena okrivljujuća presuda za postupanja protivna Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te Dopunskom protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

Uz Jovana Ćurćića i druge, a u odnosu na logor u Borovu, pravomoćno je osuđen i Dragiša Čančarević zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika .

Za zarobljavanje i nečovječno postupanje prema dvojici hrvatskih policajaca zarobljenih u noći s 1. na 2. svibnja 1991. godine Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu protiv Milana Marinkovića te je nakon provedenog postupka donesena okrivljujuća presuda za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.