Priče ratnika

Krešimir Maretić-Zagi: “Branitelji su bili najbolji sinovi domovine i oni su stvorili Republiku Hrvatsku”

“Gromovi” – 2. gardijska brigada, ustrojena 15. svibnja 1991. u vojarni “Trstenik”, pokraj Dugog Sela, bila je jedna od najelitnijih postrojbi Hrvatske vojske, a njezina ratna zastava prvi se put zavijorila 28. svibnja na postrojavanju u Kranjčevićevoj. Brigada je sudjelovala u obrani Karlovca, Duge Rese i Topuskog, u borbama na Banovini, branili su Petrinju, Sisak, Komarevo, Sunju, itd. Tijekom 1991. godine, u Bitci za Farkašić oslobodili su značajan dio okupiranog teritorija na desnoj obali rijeke Kupe. Uz navedeno, “Gromovi” su sudjelovali i u operacijama deblokade Južnog bojišta (operacija Tigar) te u Bosanskoj Posavini. Dali su i izniman doprinos u operaciji “Maslenica”, “Bljesak”, “Oluja” i “Una”. Mi smo imali čast porazgovarati s jednim od legendarnih “Gromova”. Krešimir Maretić bio je pripadnik 2. gardijske brigade”Gromovi”, a svoj je ratni put započeo 1991. godine, u istočnoj Slavoniji, te nastavio na ratištima diljem Hrvatske, gdje je i dva puta ranjen. Donosimo vam njegovu ratnu priču.

  • Recite nam nešto o sebi i opišite nam svoj trenutni život?

Zovem se Krešimir Maretić, rođen sam u Zenici 27. lipnja 1970. godine, a odrastao sam u Kupincu (bliža okolica Zagreba). U Zagrebu živim od 1988. godine. Oženjen sam i otac sam dvoje djece. Osobito sam ponosan na svoju djecu. Sin je nedavno završio sveučilišni diplomski studij poslovne ekonomije, smjer financije, ekonomskog fakulteta u Zagrebu, a kćerka će uskoro diplomirati kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ovim putem moram naglasiti ulogu svoje supruge, koja je devedesetih održala obitelj i skoro pa sama podigla svoje djece. Djeca su rođena 1992. i 1995. godine pa je teret podizanja i odgoja djece bio je na njoj. I za kraj bih još rekao o sebi da sam od svog odlaska iz HV-a aktivan u udruzi ratnih veterana 2.gbr i ZUV HGP-a.

  •  Koja je bila Vaša motivacija za pristupanje u rat?

Bio sam kao većina mladih ljudi koji su se tada odazvali u obranu Domovine, svjestan nametnutog nam rata i otvorene velikosrpske agresije. U pitanju je bila opstojnost hrvatskog naroda i države. Danas, kad mnogi spominju hrvatske branitelje u negativnom kontekstu , smatram da time pokušavaju umiriti svoju savjest jer oni nisu bili spremni riskirati svoj život. Hrvatski narod je tada dao najbolje sinove jer drugih nije bilo. U svakoj prilici, pa i ovoj, treba naglasiti da je Domovinski rat bio obrambeni, oslobodilački i pravedan, jer godinama se pokušava izjednačiti agresora i žrtvu, što ne odgovara povijesnim činjenicama.

Krešimir (desno), koji je suboraca dobio nadimak “Zagi”, smatra da je  jedinstvo koje su branitelji dijelili 90-ih nešto neobjašnjivo i neraskidivo.

  • Kako su izgledali prvi ratni dani?

Moji su prvi ratni dani vezani za istočnu Slavoniju, gdje sam kao kajkavac iz Zagreba dobio nadimak “Zagi”, koji me je pratio tijekom cijelog rata. Sada, s odmakom vremena i sa svojim ratnim i životnim iskustvom, mogu zaključiti da je tada u svima nama bio zajednički osjećaj ponosa, prkosa i hrabrosti, kao da za nas nije bilo nemoguće misije. To i nije baš bilo realno u odnosu snaga na terenu, a poglavito u omjeru tehnike i naoružanja, koja je višestruko bila u korist agresora. Bilo je to vrijeme optimizma, vjere i zajedništva.

  • Koja ste sve ratišta prošli?

Moj ratni put počinje u istočnoj Slavoniji, gdje sam lakše ranjen u Nijemcima, 15. studenog 1991. godine. Nakon oporavka vratio sam se u postrojbu i sudjelovao na južnom bojištu, posavskom bojištu, po ponovno na južnom bojištu. U završnim operacijama za oslobađanje RH, sudjelovao sam u djelovanjima na prostoru Banovine, u operaciji „UNA 95“ te sam tada, u području Dvora drugi puta ranjen.

  • Koji su Vam bili najupečatljiviji trenuci rata, što vas je potreslo i  zgrozilo?

Mnogo je situacija u ratu koja vam se urežu u pamćenje i trajno ostaju dio vas. Istaknuo bi osjećaj ponosa za vrijeme VRO „Oluja“, kada se moja postrojba  nalazila na Banovini. U to vrijeme, ispred nas su bila zahtjevna borbena djelovanja, a mi smo kao pješaci bili smo u stalnom pokretu, u vojničkom žargonu “neprekidno na nogama”. Tog dana, 08. kolovoza 1995. bili smo u širem području Zrinske gore. Umor je bio prisutan od višednevnog borbenog djelovanja i u tim okolnostima jedan se naš suborac požalio da je na izmaku snage na što mu je odgovario zapovjednik desetine: „ Kakav umor? Budi sretan da živiš u ovo vrijeme! I ti si dio povijesti, upravo se oslobađa Hrvatska i ostvaruje se san mnogih generacija.“  Te riječi ocrtavaju veličinu svakog hrvatskog branitelja.

  • Jedinstvo koje se osjeća među braniteljima teško je objasniti, no možete li nam to malo približiti?

Kao što sam napomenuo, u Domovinski rat uključili su se najbolji sinovi hrvatskog naroda, iz svih djelova Republike Hrvatske i dijaspore, a svi sa zajedničkim ciljem obrane i oslobađanja RH. Sve nedaće, stradanja i žrtve prošli smo zajedno i to je neraskidiva veza, uvijek prisutna među nama.

  • I za kraj; što poručujete  mladima u Hrvatskoj?

Na naš narod udaralo se stoljećima ali uspjeli smo opstati na dva temelja, a to su obitelj i vjera. Evo, u bližoj prošlosti tu je i Domovinski rat, kao temelj moderne hrvatske države. Građenjem i stvaranjem na tim vrijednostima zagarantirana nam je budućnost. Također, smatram da bi se mladi trebali posvetiti obrazovanju, jer je u svakom narodu akademska zajednica kotač koji pokreće napredak naroda i države. Potrebno je imati vjere u sebe i u svoje mogućnosti, ne klonuti duhom jer nema nemoguće misije. Mi, branitelji smo isto nekoć bili mladi i u teškim okolnostima, a nismo nikad klonuli duhom. Kao što smo mi preuzeli na sebe veliku odgovornost i bili nositelji obrane i stvaranja RH, tako ja sada vjerujem u nove generacije, da nam mogu pružiti nove vrijednosti i izgraditi nam bolju budućnost.

 

 

 

O autoru

Ines Herceg