Europska povijest 18. stoljeća obiluje ratnim događajima u kojima su sudjelovale vojne trupe iz hrvatskih prostora. Najčešće se radilo o vojnicima novačenim na području Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Istaknuvši se u višestoljetnim borbama protiv osmanlijskih osvajača, krajišnici su u očima habsburških vladara stekli reputaciju kao vješti, odani i izdržljivi vojnici. Iz toga razloga oni se u razdoblju 18. stoljeća sve češće počinju koristiti izvan same Vojne krajine na bojištima gdje ratuju habsburške vojske, počevši od Apeninskog poluotoka pa sve do Austrijske Nizozemske, odnosno današnje Belgije.
Učestalost ratnih zbivanja u ovo doba otvaralo je razne mogućnosti mladim i ambicioznim časnicima koji su prema potrebi stupali u službu pojedinog europskog vladara u nadi da će ostvariti značajnu vojnu karijeru, a time i društveni probitak. Tako su se na vodećim zapovjednim pozicijama u vojskama Kraljevine Pruske, Habsburške Monarhije i Ruskog Carstva često našli Irci, Škoti i Nijemci. Jedan od najboljih primjera ovoga trenda predstavlja slučaj Gideona Ernsta baruna Laudona (1717. – 1790.), časnika škotskog porijekla rođenog na prostoru Livonije, odnosno današnje Latvije, koji je vojnu karijeru započeo u Ruskom Carstvu, a potom prešao u službu habsburških vladara gdje je ostvario nebrojene uspjehe na bojnom polju i dosegnuo sami vrh vojne hijerarhije. U tome usponu značajnu ulogu imali su i krajišnici čije je jedinstvene ratne vještine Laudon koristio tijekom Sedmogodišnjeg rata.
Laudon je pristupio ruskoj vojsci u dobi od 15 godina i već u ranoj mladosti stekao bogato ratno iskustvo sudjelujući u raznim ratnim zbivanjama koja su ga dovela do Poljske, Porajnja i današnje Ukrajine. Nezadovoljan svojim položajem odlučio je napustiti rusku vojnu službu i potražiti poziciju u službi nekih drugih europskih vladara. Prvo je stigao u Berlin gdje je doživio razočarenje nakon što ga je odbio Fridrik II. (1740. – 1786.) jer nije zadovoljavao visoke kriterije koje je slavni pruski kralj postavljao za primanje novih časnika u službu. Sreća je Laudonu više bila naklonjena u Beču, gdje je primljen u službu habsburške vladarice Marije Terezije (1740. – 1780.). U habsburškoj prijestolnici naišao je i na Franju baruna Trencka, zapovjednika legendarnog Pandurskog dobrovoljačkog zbora, s kojim je nekoliko godina prije toga zajedno sudjelovao u borbama na ukrajinskom tlu. Prihvativši Trenckovu ponudu o pridruživanju pandurima, Laudon se još jednom našao na obali rijeke Rajne gdje se bolje upoznao sa specifičnim ratnim umijećem pandura – „malim ratom“. Tako je stekao vrijedno iskustvo u pripremanju zasjeda, izvođenju iznenadnih prepada i drugim vojnim operacijama manjeg razmjera koje su karakterizirale ovaj oblik ratovanja. Ipak, Laudon je pokazivao nesklonost sudjelovanju u pljačkama i drugim nečasnim radnjama koje su nerijetko činile popratni dio „malog rata“. Iz toga razloga 1745. godine istupio je iz Trenckove postrojbe, a sljedeće godine našao se u Lici gdje mu je dodijeljena pozicija satnika u jednoj od novoutemeljenih pukovnija Hrvatsko-slavonske vojne krajine.
Na ličkom tlu proveo je deset godina, što mu je pružilo priliku da se bolje upozna s krajišnicima i njihovim ratnim vještinama, ali istovremeno da krajišnike, u skladu s terezijanskim vojnim reformama, počinje postupno uvježbavati po uzoru na druge regularne vojnike u habsburškoj vojsci. Kod nekih krajišnika javilo se nezadovolsjtvo zbog tih noviteta, što je dovelo i do izbijanja buna lokalnog karaktera, a u gušenju jedne takve Laudon je sudjelovao 1751. godine.
Nakon desetljeća provedenog u miru, Laudon je s oduševljenjem dočekao priliku za stjecanjem ratne slave. Novi sukob između Habsburške Monarhije i Kraljevine Pruske izbio je 1756. godine, a u povijesti je ostao u povijesti zabilježen pod nazivom Sedmogodišnji rat ili Treći šleski rat (1756. – 1763.). Pruske snage pod vodstvom vojnog stratega Fridrika II. u kratkom su roku su okupirale teritorij Kneževine Saske, a potom su se pripremale za invaziju habsburškog teritorija. U Češkoj se odvijalo okupljanje habsburške vojske, kamo su upućene i tisuće krajišnika iz Hrvatsko-slavonske krajine, među njima i jedna krajiška postrojba kojom je zapovijedao Laudon. Prva velika bitka ovoga rata odigrala se 1. listopada 1756. godine kod sela Lobositza (današnje češko mjesto Lovosice), a u njoj Laudon je zapovijedao krajišnicima iz Ličke i Ogulinske pukovnije koji su u sklopu habsburške prethodnice na jednom brežuljku odbijali učestale pruske napade. Nakon osam sati iscrpljujuće borbe, branitelji su ostali bez streljiva te su se povukli sa svoje pozicije. Habsburška vojska je napustila bojište, što je Prusima dalo za pravo da prisvoje pobjedu u otvarajućoj bitci ovoga rata. Međutim, dok su Prusi bili zaokupljeni proslavom pobjede, habsburške su snage organizirali ekspedicijski zbor, u sklopu kojeg se našlo oko 2000 krajišnika pod Laudonovim zapovjedništvom. Zadatak toga zbora bio je preći na saski teritorij i pokušati osloboditi sasku vojsku koju su opkolile pruske snage. Pothvat se na kraju pokazao neuspješnim jer je saska vojska kapitulirala prije dolaska habsburških snaga. Štoviše, prilikom povratka habsburški se zbor našao u opasnosti jer su mu Prusi namjeravali presjeći put, postavljajući u tu svrhu most za brzi prelazak svojih trupa preko rijeke Labe kod mjesta Tetschen (današnje češko mjesto Děčín). U ostvarivanju toga plana spriječio ih je Laudon, koji je na čelu 500 krajišnika i husara izveo noćni napad na taj položaj i natjerao u bijeg pruski odred koji se tamo nalazio. Radilo se o prvoj Laudonovoj akciji u stilu „maloga rata” u ovome sukobu, ali nipošto ne i posljednji. U sljedećim godinama nastavit će se nizati pothvati ove vrste u kojima će koristiti iskustvo stečeno u Pandurskom zboru i Ličkoj pukovniji, a k tome i jedinstvene vojne sposobnosti krajišnika.
U zimskim mjesecima na početku 1757. godine većina vojnika obje suprotstavljene strane nalazila se u zimskim logorima, ali ne i krajišnici pod Laudonovim zapovjedništvom. U ovo doba oni su izvodili prepade na pruske položaje, šireći strah među pruskim redovima. U ljeto iste godine, nakon slavne habsburške pobjede ostvarene u bitci kod Kolína, 18. lipnja 1757. godine, uslijedilo je povlačenje pruskih snaga s češkog teritorija. Ovoga puta Laudon i krajišnici poduzeli su brojne akcije u kojima su presretali pruske konvoje koji su prevozili ranjenike, opskrbu te ratnu opremu. U tim pothvatima pruskoj je strani nanesena golema materijalna šteta, što je imalo značajnog utjecaja na koheziju unutar vojnih redova. Naime, nestašica živežnih namirnica prisiljavala je pruskoga kralja da što prije napusti habsburško tlo, a povećani broj dezertera prijetio je raspadu vojne sile.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
* Ovaj rad predstavlja skraćenu verziju izvornog znanstvenog rada autora Jurja Balića naslovljenog “Od Like do Šleske: vojni pothvati Gideona Ernsta baruna Laudona i krajišnika”, obavljenog u nadolazećem broju znanstvenog časopisa Povijesni prilozi, svezak 40 (2021), br. 61.
Izvor fotografija: Wikipedija
