Izdvojeno Povijest

Krajišnici pod Laudonovim vodstvom u Sedmogodišnjem ratu (drugi dio)

U svibnju 1758. godine pruski kralj Fridrik II. poduzeo je još jedan prodor na habsburški teritorij. Za razliku od prethodnih godina kada je invazija bila usredotočena na češku prijestolnicu Prag, ovoga puta pruske snage su se usmjerile prema istočnom dijelu Češke, točnije prema Olmützu (današnjem češkom gradu Olomoucu). Nakon gotovo mjesec dana opsjedanja ovoga utvrđenog grada, ujedno i središta češke pokrajine Moravske, zalihe topovskoga streljiva i hrane bili su gotovo pri kraju. Iz toga razloga sa sjevera se zaputio pruski konvoj sastavljen od oko 4000 kola natovarenih streljivom, hranom, uniformama i novcem. Vijest o kretanju ovoga konvoja stigla je i do zapovjednika habsburške vojske, koji je brzo reagirao poslavši joj u susret dva manja zbora, od kojih je jednim zapovijedao Laudon. Dakako, budući da se radilo o akciji presretanja, svakom je zboru dodijeljeno i po 1000 krajišnika. Krajem lipnja 1758. godine izvedena su dva napada na pruski konvoj, a o njihovoj uspješnosti svjedoči činjenica da je do pruskoga kralja stiglo samo 200 kola, što ga je prisililo da prekine opsadu i još jednom se povuče s habsburškog teritorija. Prilikom povlačenja Laudon je s krajišnicima ponovno uznemiravao pruske trupe. Sve te akcije izrazito su cijenili najviši habsburški vojni organi vlasti, što je rezultiralo Laudonovim naglim napredovanjem u vojnoj hijerarhiji. Rat je započeo u činu potpukovnika, a do sredine 1758. godine napredovao je sve do čina podmaršala.

Ostvarivanjem generalskih činova Laudonu je povjeravano zapovjedništvo nad većim vojnim formacijama – zborovima, dijelovima vojske ili čak cijelom vojskom. Laudon je i dalje nastavio koristiti vještine krajišnika, ali ovaj puta dodijelio im je posebnu ulogu u vojnim operacijama većeg razmjera, poput velikih bitaka i opsada utvrda. Takav je slučaj bio u bitci kod saskog sela Hochkircha, 14. listopada 1758. godine, jednoj od najkrvavijih bitaka Sedmogodišnjeg rata. Habsburške snage izvele su iznenadan napad na logor pruske vojske, a ostvarivanje faktora iznenađenja upravo je bilo ključno krajiško čarkanje neposredno prije same bitke, na koje su se Prusi naviknuli i u trenutku habsburškog napada nisu odmah pohitali k oružju, smatrajući da se radi o još jednom beznačajnom krajiškom uznemiravanju.

Vojni uspjesi, u kojima je značajna bila i uloga krajišnika, donosili su Laudonu razne nagrade. Tako je krajem 1758. odlikovan Velikim križem Vojnoga reda Marije Terezije, a u ožujku 1759. godine habsburška vladarica mu je darovala posjed Klein-Betschwar nedaleko od Kuttenberga (Kutná Hora u Češkoj), čime je uzdignut na rang baruna nasljednih austrijskih zemalja i Svetoga Rimskog Carstva te plemića Češkoga Kraljevstva.

Na početku 1760. godine, tada već u činu generala topništva, Laudonu je povjereno zapovjedništvo nad svim habsburškim oružanim snagama u Gornjoj Šleskoj i Moravskoj. U proljeće iste godine on pokreće ofenzivu u Šleskoj s ciljem ponovnog vraćanja te pokrajine u habsburške ruke. Jednu od prepreka na tome put predstavljale su pruske snage smještene na brežuljcima kod gradića Landeshuta (današnji poljski grad Kamienna Góra). Radilo se o nizu utvrđenih položaja s redutama i drugim obrambenim građevinama. Laudon je svoje snage raspodijelio u nekoliko kolona koje su iz više smjerova trebale izvršiti juriš na pruske položaje. U tim kolonama nalazile su se i razne krajiške skupine – Ličani, Otočani, Ogulinci, Petrovaradinci i Gradiščani. U ranim jutarnjim satima paljba iz četiri haubice označila je početak habsburškoga napada na pruske pozicije. Otprilike nakon 45 minuta prve dvije pruske redute su osvojene, a potom je uslijedilo habsburško prebacivanje s jednoga na drugo brdo, praćeno uzmicanjem Prusa. Nakon osam sati borbe posljednji pruski vojnici predali čime je bitka bila završena. U izvješću upućenom vrhovnom zapovjedniku habsburške vojske, maršalu Leopoldu Josephu grofu Daunu, Laudon je poimence nabrojio časnike koji su se svojom požrtvovnošću istaknuli u ovoj bitci, a među njima spominju se i krajiški časnici.

Prvoga dana listopada 1761. godine Laudon je poduzeo napad na šlesku utvrdu Schweidnitz (današnji poljski grad Świdnica). Dan prije samoga napada, oko grada je postavljen kordon koji su čuvale lake trupe, među njima i krajišnici. Predviđen je napad četiriju habsburških kolona na četiri bastiona koja su sačinjavala vanjsku liniju obrane grada. Peta kolona, sastavljena od krajišnika, trebala je izvesti lažni napad na peti bastion i time odvratiti pozornost branitelja te tako olakšati izvršavanje zadatka drugim kolonama. Bio je to još jedan munjeviti juriš u kojem su se Laudonove snage u vrlo kratkom vremenu probile kroz vanjsku crtu obrane i prisilile prusku posadu unutar grada na predaju.

Zbog daljnjeg razvoja političkih i ratnih okolnosti do povratka Šleske u habsburške ruke na kraju nije došlo. Međutim, Sedmogodišnji rat pokazao je da se habsburške snage mogu nositi s pruskom vojskom Fridrika II., koja je u to vrijeme bila jedna od najjačih vojnih sila na europskom kontinentu. Osim toga, ovaj je rat oblikovao Laudona kao vojnog stratega koji će nastaviti uspješno predvoditi habsburške oružane snage u novim ratnim izazovima sve do posljednjeg desetljeća 18. stoljeća. Laudonovom uspjehu pripomogli su i krajišnici koji su u ovome sukobu demonstrirali svoje jedinstvene ratne vještine i potvrdili se tako kao neizostavan dio habsburških oružanih snaga.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

* Ovaj rad predstavlja skraćenu verziju izvornog znanstvenog rada autora Jurja Balića naslovljenog “Od Like do Šleske: vojni pothvati Gideona Ernsta baruna Laudona i krajišnika”, obavljenog u nadolazećem broju znanstvenog časopisa Povijesni prilozi, svezak 40 (2021), br. 61.

Izvor fotografija: Wikipedija

O autoru

dr. sc. Juraj Balić

Juraj Balić diplomirao je povijest na Hrvatskim studijima i zatim 2015. završio jednogodišnji MA studij Komparativna povijest srednje, istočne i jugoistočne Europe (1500.-2000.) (Comparative History of Central, Eastern and Southeastern Europe (1500-2000)) na Odsjeku za povijest Central European Universityja (CEU) u Budimpešti. Od 2015. do 2019. godine bio je član znanstvenog projekta Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16. stoljeća do 1918., a od kraja 2016. godine zaposlen je na mjestu asistenta na Hrvatskom institutu za povijest. Svoj doktorski rad pod naslovom Lička krajiška pješačka pukovnija u razdoblju od 1736. do 1809. godine obranio je u srpnju 2019. godine na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Trenutno je zaposlen na Hrvatskom institutu za povijest kao poslijedoktorand i član je znanstvenog projekta Mapiranje parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 1848. – 1918.