Vjerojatno je jedna od najkorištenijih riječi posljednja dva mjeseca u svijetu i u Europi. Sigurno se nikada prije nije provodila ni na približno globalnom stupnju kao danas. Riječ je o karanteni. Karantena kao mjeri sprječavanja širenja epidemije ima dvostruko značenje: odnosi se i na mjere izolacije i na zgradu koja je namijenjena za takvu vrstu izolacije. Naziv karantena dolazi od talijanske riječi quaranta što znači „četrdeset“, a u ovom se slučaju to značenje odnosilo na broj dana koje je trebalo provesti u izolaciji. Drugo starije ime za karantenu kao lokaciju je lazaret što dolazi od imena prosjaka Lazara iz Evanđelja po Luki, svetog zaštitnika gubavaca, a prema drugoj poveznici od bolnice Sv. Lazara u Rimu gdje su bili smješteni bolesnici koji su obolijevali od zaraze. Lazaret je postao ubrzo naziv za zgradu u ili blizu luke, a nekad izvan grada, koja je odvojena od svakog dodira s ostalim ljudima. Poslije su lazareti postali kompleksi kuća ili zgrada.
Na europskom tlu karantena ima dugu povijest, a njen je početak vezan za našu zemlju. Naime, prvi je put pokrenuta već 1377. godine u Dubrovniku, tj. tadašnjoj Dubrovačkoj Republici. Naravno, za pokretanje karantena postojao je konkretan povod. Između 1348. i 1350. iz Azije se u Europu, proširila vjerojatno najveća epidemija u povijesti. Iako iz ovog trenutka aktualne epidemije taj scenarij može zvučati tako poznato da bi se mogao protumačiti kao nešto što se redovito ponavlja kroz povijest, to nije slučaj. Crna smrt ili pandemija kuge iz 14. st. bila je bez presedana, a i bez nasljednika u kontekstu epidemiologija i njihove pogubnosti. Bilo bi dobro da i dalje ostane najvećom u povijesti tj. da joj nijedna pandemija u budućnosti ne uzme prvenstvo jer se procjenjuje da je u njoj stradalo između 30% i 60% europskog stanovništva.
Poznato je da se kuga proširila trgovačkim brodovima, pa da bi se to u budućnosti spriječilo, pribjeglo se pokretanju karantena u kojima će putnici prije ulaska u neki grad boraviti jedno razdoblje u kojemu će se vidjeti jesu li zaraženi. Tako bi se onemogućilo ili oslabilo i usporilo širenje bolesti. Dubrovnik je povod za to imao i u tragičnim posljedicama pandemije na svom teritoriju. Između 1348. do 1374. godine u Dubrovniku je velik broj ljudi umro zbog kuge koja se bila uvriježila kao naziv za sve zarazne bolesti.
Nisu sačuvani detaljni podatci o cijelom tijeku djelovanja dubrovačke karantene, ali se zna da je 27. srpnja 1377. u Dubrovniku uvedena karantena. Donesena je odredba prema kojoj se “Došljacima iz kužnih mjesta zabranjuje ulaz u Dubrovnik…“, pa su posljedično došljaci morali prije ulaska u grad provesti u karanteni prvo 30 dana, a onda se to promijenilo u 40 dana. U smislu lokacija karantene, prvo je bila smještena u Cavtatu i otočićima u njegovoj blizini, Bobari, Mrkanu i Supetru. Od 1430. lazaret je smješten na Dančama, pred zapadnim ulazom u grad, a poslije na Lokrumu, otoku preko puta Dubrovnika. Otoci su sve do 16. st. bili česti domaćini različitih vrsta karantena. U dubrovačkom su se akvatoriju u tu svrhu koristili Koločep, Šipan, Lopud i Mljet.
Najpoznatije mjesto karantene i izgrađeni kompleks u svrhu izolacije zaraženih bolesnika jest lazaret na Pločama, pred istočnim ulazom u grad. Tamo je lazaret premješten 1590. iako se dugo poslije gradio. Taj je dugački kameni kompleks i danas pod imenom Lazareti (jezično neopravdano u množini, ali udomaćeni naziv kod lokalnog stanovništva i njihovih vjernih gostiju) podsjećajući na svoju prvotnu ulogu, ostao funkcionalnim dijelom Dubrovnika, odnosno prostor u kojemu se odvija prvenstveno njegov kulturni, ali i drugi sadržaji gradskog života.
Lazaret se sastojao od osam zgrada za stanovanje i pet velikih odvojenih dvorišta. Svako je dvorište imalo poseban ulaz osiguran rešetkama i bravama. S obje strane svakog dvorišta bili su trjemovi i prostorije u kojima su bile drvene police za dezinfekciju robe. Kada bi kuga, odnosno neka zaraza, pojavila na području Republike, ali ne i u samom gradu unutar zidina, tada su se vrata grada zatvarala i ulaz u grad nije bio moguć fizički pored toga što je bio zabranjen pod prijetnjom strogim kaznama pa i smrću. U suprotnom slučaju, ako bi se zaraza pojavila prvo unutar zidina, stanovništvo bi se iselilo iz grada koji bi ostalo čuvati deset patricija dok epidemija ne bi prošla.
Za praksu suzbijanja zaraza u Republici bili su naravno zaslužni zakoni. Veliko vijeće je 1426. godine donijelo odluku o odabiru posebnih činovnika kacamorta koji su vodili brigu o zdravstvenom stanju u Republici. Njihove ovlasti i dužnosti koje su obavljali označavaju napredan sustav funkcioniranja zdravstvenog sustava ne samo za ono vrijeme. Kacamorti su morali u posebnoj knjizi bilježiti ime svakog bolesnika, kada je obolio i kuću u kojoj je živio. U drugoj knjizi su se zapisivale obitelji oboljelih i dan kada su poslane na izdržavanje karantene. Osim takve vrste evidencije od 12. veljače 1457. godine uvedena je još jedna novost – statistički prikaz. Za određeno vremensko razdoblje prikazivalo se kretanje zaraznih bolesti u pojedinim dijelovima grada, oboljeli, izolirani, odnos bolesnih i zdravih u obitelji. To su samo neki od primjera ažurnog djelovanja dubrovačkih vlasti u organizaciji zdravstvene skrbi.
Pokretanjem prve poznate karantene u Europi, Dubrovnik se upisao i u povijest zdravstvene skrbi velikim doprinosom. U povijesti suzbijanja epidemija ta je uloga još upečatljivija. Nadajmo se da će, nakon suzbijanja širenja virusa Corone i posljedica bolesti COVID-19, Dubrovnik zajedno s drugim hrvatskim gradovima, ponovo biti upisan u povijest borbe protiv epidemija kao primjer učinkovitosti i postizanja uspješnog ishoda.
NASLOVNA FOTO – LAZARETI
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
