Nedavno gostovanje Veljka Džakule u emisiji „Budnica“ i tvrdnje koje je tom prilikom iznio poticaj su za kratko prisjećanje na njegovu ulogu u Domovinskom ratu.
Bogati životopis Veljka Džakule obuhvaća mnoštvo političkih dužnosti. Osnivač je Srpske demokratske stranke u Pakracu, jedan od osnivača Regionalnog odbora SDS-a za Slavoniju i Baranju i njegov predsjednik od veljače 1991., predsjednik Vlade SAO Zapadna Slavonija od njezina osnivanja u kolovozu 1991. godine, od veljače 1992. potpredsjednik je Vlade i ministar privrede u Vladi RSK, a od svibnja 1992. predsjednik je Oblasnog vijeća Srpske oblasti Zapadna Slavonija. Nakon njegovog političkog pada 1993. godine, jedno vrijeme nije bio na važnijim političkim dužnostima, no 1995. ponovno se počinje uspinjati u vlasti te je od ožujka obnašao dužnost potpredsjednika Izvršnog savjeta općine Pakrac.
Prije svega potrebno je reći da je politička platforma na kojoj je djelovao Veljko Džakula bila identična onoj ostalih krajinskih vođa, i zasnivala se na ideji stvaranja srpske paradržave u Hrvatskoj, koja će se zatim pripojiti proširenoj Srbiji. Svakako, Džakula je bio daleko obrazovaniji i inteligentniji od primjerice skladištara Gorana Hadžića i milicionera Milana Martića i shvaćao je da će se taj cilj daleko lakše postići vode li se, uz oružanu pobunu, paralelno i pregovori sa Zagrebom. O njegovoj politici svjedoči primjerice i poruka poslana Slobodanu Miloševiću s Izborne skupštine Regionalnog odbora SDS-a (kojem je bio na čelu) u veljači 1991. godine: „delegati Skupštine Srpske demokratske stranke za Slavoniju i Baranju daju vam podršku u ostvarenju vaše ideje da svi Srbi žive u jednoj državi“. Na sjednici „Vlade SAO Zapadne Slavonije“ Džakula je predložio da se “fuzionišu SAO Istočna i Zapadna Slavonija“. Također, u Programu rada Regionalnog odbora SDS-a kao jedan od ciljeva rada se navodi „praktično ostvarivanje jedinstva srpskog naroda bez ikakvih geografskih okvira i ograničenja na čega neodoljivo upozorava i historija i neki suvremeni pokušaji“, što bez sumnje potvrđuje opredijeljenost za provedbu politike koju je predvodio Slobodan Milošević.
Doista, istovremeno s organiziranjem oružane pobune, Džakula je povremeno i pregovarao s hrvatskim vlastima. Međutim, razgovori s hrvatskim vlastima u ožujku i srpnju 1991. godine koje Džakula navodi nisu imali gotovo nikakvog rezultata jer su zahtjevi srpskih predstavnika bili gotovo identični zahtjevima čelnika SAO Krajine, odnosno podrazumijevali su stvaranje srpske autonomne oblasti u Hrvatskoj, na koju pak hrvatske vlasti nisu mogle pristati, kao niti na zahtjev da svi Srbi žele živjeti u jednoj državi. Radilo se o istom programu koji je zastupao i Knin, bez ikakvih mogućnosti za dogovor i kompromis.
Daruvarski sporazum iz veljače 1993. koji Džakula navodi kao ključni dokaz svoje „miroljubive politike“ također ima puno dublju pozadinu, o kojoj svjedoče dokumenti iz toga razdoblja. Naime, hrvatskoj strani to je svakako bio korak naprijed i prvi pokušaj prema mirnoj reintegraciji okupiranog teritorija, i dogovor s čelnicima koji su tada bili na vlasti u RSK, i koji su bili potpuno nespremni na ikakve dogovore i popuštanja. Kasnije će se to, slabljenjem pozicije Slobodana Miloševića i njegovim utjecajem na sljedeću Vladu RSK, u određenoj mjeri mijenjati. No, početkom 1993. krajinski Srbi još uvijek su uvjereni u svoju nepobjedivost. Veljko Džakula, kao glavni kreator Daruvarskog sporazuma, koji je uključivao infrastrukturno povezivanje okupiranih dijelova zapadne Slavonije sa slobodnim teritorijem, nadao se time postići druge ciljeve. Naime Srpskoj oblasti Zapadna Slavonija teritorij je predstavljao najveći problem, jer su hrvatske snage većinu okupiranog područja zapadne Slavonije oslobodile u jesen i zimu 1991. godine. Početkom 1992., Džakula je tražio da Područje pod zaštitom UN-a Zapad (UNPA Zapad) obuhvati puno šire i u međuvremenu oslobođeno područje, koje bi time de facto došlo pod srpsku vlast. Srpski čelnici u zapadnoj Slavoniji smatrali su da će se Daruvarskim sporazumom omogućiti organizirano vraćanje srpskog stanovništva na područja pod hrvatskom vlašću. Nadali su se da će se na taj način kod predstavnika UN-a isposlovati širenje granica UNPA Zapad na šire područje zapadne Slavonije, što je Veljko Džakula tražio krajem 1991., 1992. i 1993. godine i time pod svoju vlast vratiti područja koja su vojno izgubili 1991. godine.
Još je gori primjer, u kojem su iznesene potpune neistine, opis događaja u Pakracu u ožujku 1991. godine. Džakula za taj sukob okrivljuje tadašnje čelnike pakračke općine, koji su navodno „razoružali policajce“ u pakračkoj policijskoj postaji, međutim, upravo je Džakula na sjednici pakračke skupštine 10-ak dana ranije inzistirao na pripajanju pakračke općine SAO Krajini i stavljanju policijske postaje u Pakracu pod nadležnost policije pobunjenih Srba u Kninu. Općinski čelnici nisu imali nadležnost nad policijskom postajom, a ključnu ulogu u preuzimanju stanice imao je njezin zapovjednik Jovo Vezmar.
Džakulina izjava u spomenutom intervjuu kako je on „samo uletio u taj žrvanj“ nikako ne stoji. Prema izjavama dvojice tada istaknutih članova Srpske demokratske stranke koje su dali Haškim istražiteljima, Džakula je prije sukoba u Pakracu bio u Beogradu i dogovarao taj incident. Obojica tvrde kako im je rekao „Isterat ćemo Ustaše iz MUP-a u gaćama“, te da je sve dogovoreno sa službenim Beogradom. S organizacijom sukoba u Pakracu Džakulu je povezao i general JNA, zapovjednik 32. korpusa Jevrem Cokić, koji je ustvrdio da je Džakula duboko upleten u te događaje.
To je samo jedna od niza neistina koje su iznesene u spomenutom intervjuu u kojem nas Džakula pokušava uvjeriti da su za rat u zapadnoj Slavoniji krivi Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. On se, kako tvrdi, našao između njih dvojice, i pokušavao voditi miroljubivu politiku, politiku pregovora i suživota. Nažalost, dokumenti iz toga razdoblja prikazuju sasvim drugu ulogu Veljka Džakule. U programu Srpske demokratske stranke stajalo je da je jedan od njezinih ciljeva stvaranje srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj. Veljko Džakula osnivač je prvog ogranka SDS-a u zapadnoj Slavoniji te uskoro i regionalni lider Stranke. On u intervjuu ne spominje puno svoje zasluge u organizaciji SDS-a ali objašnjava njegovo osnivanje klasičnom pričom o „izbacivanju Srba iz Ustava“ i tadašnjim „pričama“ da ima previše Srba u policiji, što i sam zaključuje da je bila istina. Međutim, kao što je poznato, srpskoj manjini, kao i svim ostalim nacionalnim manjinama, novim Ustavom RH garantirana su sva građanska i ljudska prava sukladno najvišim europskim standardima, tako da floskula o „izbacivanju iz Ustava“ doista nema nikakvog smisla i ne priliči obrazovanom političaru. S druge strane, naslijeđenu iz komunističkog sustava, nacionalnu struktura djelatnika MUP-a RH obilježavao je nerazmjerno velik postotak Srba u odnosu na njihovu zastupljenost u nacionalnoj strukturi stanovništva Hrvatske. Naime, u rujnu 1990., nakon manjih promjena u sastavu u odnosu na kraj 1989. godine, nacionalna struktura republičkog SUP-a u Hrvatskoj obuhvaćala je 26,4 posto Srba i 14,4 posto Jugoslavena, dok je postotak srpskog stanovništva u Hrvatskoj iznosio nešto manje od 13 posto.
Također, mnogi policajci srpske nacionalnosti, pa čak i čitave policijske postaje, otkazali su lojalnost hrvatskim vlastima i postali prva oružana sila srpskih pobunjenika, ključna za rat prije uključivanja JNA. Stoga je i ovaj argument kojim Džakula pokušava opravdati pobunu doista ispod razine ozbiljne rasprave. Smatra li on doista da su ovi navodi dovoljni za obračunavanje oružjem sa svojim susjedima?
Slično je i sa optužbama protiv tadašnjih hrvatskih vlasti, primjerice za nedostatak dijaloga, za dogovor s Beogradom, „pjevanje pjesama“ nakon promjene vlasti, i sl. Nositelji velikosrpskog projekta bili su u tom momentu apsolutno nadmoćna strana u odnosu na Hrvatsku (i Bosnu i Hercegovinu) i nikakva politika, dijalozi i pregovori ili bilo kakvi ustupci nisu ih mogli odvratiti od njegove provedbe. Osim toga, za razliku od Franje Tuđmana, kojeg Džakula optužuje za suradnju i dogovore s Miloševićem, postoji niz podataka koji svjedoče o Džakulinim posjetama Beogradu i Slobodanu Miloševiću 1991. godine, od kojeg je primao i upute o daljnjem postupanju. Primjerice, na sastanku Veljka Džakule i Dušana Ećimovića sa Slobodanom Miloševićem i Jovanom Raškovićem u Beogradu 6. svibnja 1991. godine, Milošević je, prema Džakulinim riječima, od zapadnoslavonskih Srba zatražio „da više ne idemo u sukobe sa MUP-om, već da ostavimo da se sudare sa armijom i da armija sa NDH bez ikakvih problema može obračunati“.
Također, Džakula je za okupaciju i zločine u zapadnoj Slavoniji 1991. godine okrivio kriminalne skupine nad kojima on nije imao nikakvu kontrolu (nije na odmet spomenuti i da je i sam Džakula kazneno prijavljen za zloupotrebu položaja u pakračkoj šumariji 1985. godine), za koje pretpostavlja da su bile pod kontrolom SDB Srbije. Pri tome je važno napomenuti da ga njegovi okršaji s drugim radikalnim skupinama u zapadnoj Slavoniji ne amnestiraju od odgovornosti za instrumentaliziranje srpskog stanovništva i poticanje na rat i provedbu projekta srpske paradržave u zapadnoj Slavoniji, u suradnji s JNA i Beogradom. To što se zamjerio i bio u sukobu s „jačim“ kriminalcima na tome području ne čini ga mirotvorcem, nego samo ukazuje s kime je stvarao SAO Zapadnu Slavoniju.
Tvrdi i da bi bio ubijen da su Srbi pobijedili. Međutim, Srbi i jesu privremeno pobijedili, odnosno okupirali dio teritorija Republike Hrvatske, i on je u tom razdoblju (1992.-1995.) imenovan potpredsjednikom Vlade RSK, i jednim od njezinih ministara te predsjednikom Oblasnog vijeća Srpske oblasti Zapadna Slavonija – čelnom osobom u okupiranoj zapadnoj Slavoniji. Radi se samo o još jednom od niza primjera u kojima Džakula negira sam sebe i tvrdnje koje je iznio neposredno ranije. Zbog svega navedenoga teško je prihvatiti njegove netom iznesene tvrdnje da o srpskoj pobuni i agresiji u zapadnoj Slavoniji gotovo nema nikakvih spoznaja.
Zaključno, Džakulina je teza da vlastodršci u Hrvatskoj i Srbiji ne žele da se „otkrije zašto se ratovalo, tko je to nas gurnuo u rat“, i ne žele govoriti o kriminalu koji se događao u to vrijeme, te kao primjere navodi i pretvorbu i privatizaciju, dok je on iz svega toga izašao čist i mirne savjeti jer je „radio sve suprotno“. Činjenicu da je on jedna od ključnih osoba koje su pokrenule rat u zapadnoj Slavoniji potvrđuju (osim niza dokumenata iz toga razdoblja) i izjave Srba koji su 1991. godine napustili zapadnu Slavoniju. Primjerice, Srbi izbjegli iz zapadne Slavonije smješteni u Kragujevcu iznijeli su u prosincu 1991. svoje ogorčenje novinaru Borbe: “Mi smo žrtve ovog prljavog rata: izmanipulirali su nas čelnici Srpske demokratske stranke za Daruvar i Pakrac, Stevo Ratković, Veljko Vukić (vjerojatno se misli na Veljka Vukelića op. a.), Veljko Džakula i Veljko Nikolić, koji su prvi pobegli i ostavili nas kad je zagustilo, a prethodno su nas sa pukovnikom Veljkom Marićem ‘podigli’, naoružali starim pešadijskim naoružanjem i obećali armijsku pomoć avionima, tenkovima i topovima, kad zatreba.“
Stoga se može zaključiti da je doista tragična posljedica Domovinskog rata što je zapadna Slavonija ostala bez znatnog dijela svog stanovništva, ponajviše srpske nacionalnosti, no upravo je Veljko Džakula pokretanjem rata na tome području jedan od najvećih krivaca za tu tragediju. Koji zbog svega toga smatra da je zaslužio status hrvatskog branitelja?
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
