Iz prošlosti Domovine Izdvojeno Povijest

Kako je Hrvatska proglasila samostalnost

Dana 30. svibnja Hrvatski sabor donio je Zaključke o pripremi državno-pravnih odluka radi ostvarenja pune državne suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Od 18. do 25. lipnja trajalo je neprekinuto zasjedanje Hrvatskog sabora na kojem su pripremljene odluke o proglašenju hrvatske samostalnosti. Imenovana je i Radna skupina za njihovu pripremu. Zanimljivo je spomenuti da su istovremeno i savezna jugoslavenska tijela pokušala oformiti radnu skupinu Ustavne komisije SFRJ, koja bi radila na redefiniciji budućih odnosa u Jugoslaviji. Iako službeno na toj liniji, krnje Predsjedništvo SFRJ, koje su sačinjavali članovi pod srpskom kontrolom, u sjeni je radilo na daljnjem razbijanju Jugoslavije, odnosno njezinom preustroju u proširenu Srbiju.

Hrvatski Sabor, u koordinaciji sa slovenskim parlamentom, proglasio je 25. lipnja 1991. godine Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske te Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Pri tome ne treba zaboraviti da je Hrvatski sabor već 21. veljače 1991. usvojio Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje sa SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnoga poretka Republike Hrvatske.

Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske donesena je na temelju članka 140. stavka I. Ustava RH iz prosinca 1990. godine, tzv. Božićnog ustava. Spomenutim člankom Ustava definirano je da  “Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije. Ako se aktom ili postupkom tijela federacije ili tijela druge republike ili pokrajine članice federacije naruši teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske, ili ako bude dovedena u neravnopravan položaj u federaciji ili joj budu ugroženi interesi, republički organi će na temelju prava na samoodređenje i ovim Ustavom utvrđenog suvereniteta Republike Hrvatske donijeti potrebne odluke radi zaštite suvereniteta i interesa Republike Hrvatske.“ U ljeto 1991. godine bilo je jasno da su uvjeti navedeni iz čl. 140 ispunjeni i Hrvatska kreće prema svojoj samostalnosti.

Ustavna odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske utvrđuje da se Republika Hrvatska proglašava suverenom i samostalnom državom i da se njezinim usvajanjem pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ, te da Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje. Navedeno je da na području Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage te da Republika Hrvatska preuzima sva prava i obveze koja su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavom SFRJ bila prenesena na tijela SFRJ.

Ustavnom odlukom definirane su i državne granice Republike Hrvatske koje su izrijekom navedene kao „međunarodno priznate državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojem se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Bosne i Hercegovine. Srbije i Crne Gore u okviru dosadašnje SFRJ.“ (Hrvatska je ovime priznala i granice BiH).

U Ustavnoj odluci navedeno je također da Republika Hrvatska jamči svim svojim državljanima nacionalna i sva druga temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, i vladavinu prava“ no važno je spomenuti da je Sabor istoga dana usvojio i  Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, kojom su Srbima zajamčena sva ljudska, nacionalna i građanska prava. Povelja je u Saboru jednoglasno usvojena.

Deklaracijom o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske šire su objašnjeni razlozi i okolnosti u kojima je donesena Ustavna odluka o samostalnosti. U početnom dijelu navedeni su elementi kontinuiteta hrvatske državnosti kroz različita povijesna razdoblja, kao i razlog donošenja odluke o samostalnosti: „U razdoblju nametnutoga centralističkoga i totalitarnoga sustava SFRJ, Republika Hrvatska nije mogla promicati i štititi svoje političke, gospodarske, kulturne i ine interese pa je stoga neprestano jačala težnja za razdruživanjem iz jugoslavenske državne zajednice.“ Nadalje je navedeno „Danas smo suočeni i s pokušajima da se organiziranim odmetništvom i terorizmom, poticanim izvan RH“ čijim je krajnjim ciljem navedeno sprječavanje volje građana izražene na izborima i zatim na referendumu u svibnju 1991. godine. Deklaracija također navodi da je Republika Hrvatska je i po dotadašnjim Ustavu SFRJ imala pravo na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje te da, „uspostavljajući se kao samostalna i suverena država“, „mijenja svoj položaj i državno-pravni odnos spram SFRJ“.

Deklaracija nadalje pojašnjava da Hrvatska pristaje na sudjelovanje u pojedinim institucijama SFRJ u funkciji razdruživanja te da je potrebno utvrditi prava i obaveze te udio RH u imovini dotadašnje SFRJ. Hrvatske vlasti naime smatrale su da je umjesto povlačenja svojih predstavnika iz saveznih tijela i institucija pa i vojnih vlasti i JNA, oportunije pokušati, koliko je moguće u političkoj nadmoći velikosrpskih kadrova, onemogućiti odluke uperene protiv Hrvatske. Navedeno je i da je želja Hrvatska postupak razdruživanja okončati na demokratski i miroljubivi način, poštujući interese ostalih republika i pokrajina. Stoga, navedeno je dalje u Deklaraciji,  Republika Hrvatska priznaje puni suverenitet i međunarodno-pravni subjektivitet novim državama koje nastaju razdruživanjem SFRJ u okviru postojećih granica SFRJ i u okviru njihovih međusobnih granica utvrđenih dosadašnjim ustavom ili međusobnim dogovorom na demokratski način. Naglašeno je i Hrvatska da ne želi prekid odnosa s drugim republikama niti poremećaj u gospodarskim, prometnim i financijskim odnosima ili poslovanju.

Važno je napomenuti da je ovim odlukama u potpunosti zaživio Ustav RH iz prosinca 1990., odnosno da su usvajanjem Ustavne odluka o suverenosti i samostalnosti RH na snagu stupile i odredbe Ustava iz 1990., koje su se odnosile na oružane snage RH sa zadaćom zaštite hrvatskog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, te na temelju kojih predsjednik RH postaje vrhovni zapovjednik oružanih snaga, kao i odredbe prema kojima predsjednik RH (na prijedlog Vlade) odlučuje o diplomatskim predstavništvima u inozemstvu.

Na zasjedanju Sabora tijekom rasprave o prihvaćanju dokumenata o proglašenju suverenosti postojali su i određeni prijepori o njihovu sadržaju, pa čak i nazivu. Naime, prema svjedočenju predsjednika Radne skupine Vladimira Šeksa Klub SDP-a predložio je dokument pod nešto izmijenjenim nazivom i sadržajem, Ustavnu odluku o pokretanju postupka razdruživanja RH od SFRJ i postupak udruživanja u Savez suverenih republika. Prema tadašnjem izvješću Vjesnika, Račan je tijekom rasprave naglasio da je savez suverenih republika onaj oblik rješavanja jugoslavenske krize koji je za većinu republika prihvatljiv, a u interesu je hrvatskog naroda i državni interes Republike Hrvatske.“ Prijedlog je kao uvjete za takav savez naveo priznavanje međusobnog državnog suvereniteta, međunarodnog subjektiviteta  i teritorijalnog cjelovitosti, nepovredivost granica, odricanje od uporabe sile, poštivanje ljudskih prava i demokracije. Račan je također zaključio da bi se odluka o osamostaljivanju i otvaranju procesa razdruživanja bez inicijative za udruživanje mogli protumačiti kao jednostrani akt, pa čak i kao odcjepljenje, što bi po njegovu mišljenju, pogoršalo političku i gospodarsku krizu. Hrvatskoj je, smatrao je, potreban prijelazni rok, kako bi se riješio čitav niz pravnih problema i osigurala pravna sigurnost građana.

Ustavna komisija odbila je navedene amandmane Kluba zastupnika SDP-a, uz obrazloženje predsjednika Komisije V. Šeksa „da bi se radilo o prejudiciranju nekog budućeg posla i zacrtavanje obaveze udruživanja, što nije u skladu s referendumom“. Prilikom njezina izglasavanja u Saboru, uz obrazloženje I. Račana da SDP podržava odluku o samostalnosti i suverenosti Hrvatske, no da je nezadovoljan što Ustavnom odlukom nije izražena i namjera da se pokrene postupak udruživanja s drugim republika ako to one žele, te da ona ništa ne bi prejudicirala, dio članova SDP-a je glasao protiv Ustavne odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. (vidi „Hrvatska odlazi iz federacije“, Vjesnik, 26. lipnja 1991., 3.; Vladimir Šeks 1991. Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, 82-84.).

Potrebno je napomenuti da je slična definicija bila navedena u Rezoluciji o prihvaćanju postupka za razdruživanje sa SFRJ  iz veljače 1991. (uz 12 uvjeta), no za razliku od veljače, Hrvatska je krajem lipnja 1991. godine bila izložena terorističkom djelovanju pobunjenih Srba te sve otvorenijoj angažiranosti JNA na njihovoj strani. Teritorijalna cjelovitost Hrvatske bila je ugrožena što je bilo u suprotnosti upravo s uvjetima iz veljače kao i s prijedlozima Kluba SDP-a te savez s državom/ama koje vrše agresiju na Hrvatsku više nije bio moguć. I u konačnici, rezultati u međuvremenu održanog referenduma navedi nisu ostavljali mjesta dvojbi i neodlučnosti oko želja hrvatskih građana.

Zahtjevi SDP-a bili su u određenoj mjeri uvršteni u tekst Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, posljednjim člankom 5. koji glasi:

„Republika Hrvatska poziva i ostale republike dosadašnje SFRJ na stvaranje saveza suverenih država pod sljedećim pretpostavkama: priznavanje međusobnog državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, uzajamno uvažavanje, priznavanje političkog pluralizma i demokracije, pluralizma vlasništva i tržišnog gospodarstva djelotvorno poštivanje ljudskih prava, prava nacionalnih manjina i drugih civilizacijskih vrednota slobodnoga svijeta. kao i spremnost na recipročni dogovor i ugovor o svim spornim pitanjima koja postoje između pojedinih republika suverenih država.

Republika Hrvatska polazi od stanovišta da bi savez suverenih država s Republikom Slovenijom kao i s ostalim republikama, utemeljen na osnovama ugovorne, dobrovoljne i interesne zajednice, mogao biti od koristi za sve republike dosadašnje SFRJ pod uvjetom da se poštuju međusobni interesi po važećim propisima međunarodnog prava, posebno onih na kojima se zasniva i izgrađuje Europska zajednica, jer ta načela pokazuju životnost i praktičnu djelotvornost i ona su putokaz koji će i u budućem savezu suverenih država, do ulaska u Europsku zajednicu, osigurati mir, prosperitet i međunarodno uvažavanje.“ Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske stoga je usvojena jednoglasno, uz glasove svih prisutnih članova SDP-a. Razlika u odnosu na izvorni prijedlog bila je u činjenici da se Hrvatska ovom definicijom nije obavezala na sklapanje saveza s drugim republikama, nego je „pozivala“ na njegovo sklapanje.

Međutim, sve namjere iskazane u navedenim dokumentima padale su u vodu činjenicom da je Predsjedništvo SFRJ odbijalo prihvatiti hrvatskog člana Stjepana Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ te da  nikakva daljnja politička, gospodarska ili suradnja bilo koje vrste nije bila moguća bez prihvaćanja hrvatskih predstavnika u saveznim tijelima i službama.

Tuđman je u izlaganju prilikom usvajanja odluka o samostalnosti u Saboru istakao „neprihvatljivo je gledište da bi osamostaljenje republika izazvalo unutarnje sukobe i sukobe među njima, i to takve sukobe koji bi bili tempirana bomba u srcu Europe… Neprihvatljivo je gledište da se ne može naći, da ne može biti nikakvog drugog rješenja nego samo građanski rat.“ Izražavajući razumijevanje pojedinih čimbenika međunarodne zajednice i njihovu težnju da se očuva cjelovitost Jugoslavije, te naglasivši da je Hrvatska u skladu s takvim preporukama pa čak i „odrješitim zahtjevima“ predlagala preobrazbu Jugoslavije  u savez suverenih država, Tuđman je istakao da Hrvatska ipak prvenstveno mora voditi računa o vlastitim nacionalnim interesima. Zaključio je kako istodobno s postupkom razdruživanja Hrvatska i dalje predlaže ostalim republikama stvaranje saveza suverenih republika, kao suverenih država. Međutim, prilično je jasno da su hrvatske vlasti bile svjesne da mogući savez suverenih država u danim okolnostima više nije izgledan.

Tuđman se u svom govoru referirao i na izjave predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara. Marković je 24. lipnja sudjelovao na sjednici Hrvatskog sabora na kojoj se izjasnio protiv proglašenja hrvatske samostalnosti te napomenuo da konačnog dogovora o uređenju odnosa u jugoslavenskoj zajednici neće dopustiti prekrajanje Jugoslavije niti promjene unutrašnjih i vanjskih granica zemlje, te se založio da se Jugoslavija definira kao zajednica suverenih republika. Marković je i sam priznao da je Hrvatska izložena terorističkim akcijama čiji su organizatori izvan granica Hrvatske, no nije imao nikakvih konkretnih rješenja za situaciju koja je teško opterećivala Hrvatsku. Prijedlog da sve skupštine republika donesu zajedničku deklaraciju u kojoj jamče i vanjske i međusobne unutrašnje granice u tadašnjim okolnostima, kada se već provodio projekt promjene granica i zauzimanja dijela teritorija RH (kao i projekt prekrajanja unutrašnjih granica ukidanjem autonomija u Srbiji), nije realno imao nikakvu šansu za stvarno rješavanje krize u Jugoslaviji. Marković je upozorio i da se SAD ali i europske države protive jednostranom proglašenju samostalnosti. Toga je bio svjestan i službeni Zagreb. Međutim, postavlja se pitanje koliko su na stav međunarodnih čimbenika utjecale i izjave jugoslavenskih predstavnika, čelnika saveznih tijela, koji su se snažno izjašnjavali protiv ove, Ustavom SFRJ, definirane mogućnosti? I Marković i Lončar bili su hrvatskih predstavnici u saveznim tijelima i njihova je opredijeljenost protiv osamostaljenja Hrvatske i Slovenije zasigurno imala težinu u odnosu na one srpskih radikala poput Miloševića, Borisava Jovića itd. Naime, B. Lončar je nekoliko dana ranije  u Berlinu, na sjednici Konferencije za europsku sigurnost i suradnju, upozorio na opasnost osamostaljenja jugoslavenskih republika, jer se one u tom slučaju neće uspjeti ustrojiti kao demokratske države te da će predstavljati „tempirane bombe u srcu Europe“. Zanimljivo, Lončar je očito nasuprot tome komunističku Jugoslaviju smatrao demokratskom državom, a terorističko djelovanje pobunjenih Srba i gotovo svakodnevna ubojstva policajaca i građana u Hrvatskoj nije smatrao prijetnjom sigurnosti Europe.

Put prema samostalnosti bio je dug i zahtijevat će mnogo odlučnosti, odricanja, mnogi žrtava ali i mnogo taktiziranja u pojedinim trenutcima u odnosima sa SFRJ ali i s međunarodnim čimbenicima, koji nisu bili skloni stvaranju samostalne hrvatske države. Postojao je i čitav niz tehničkih problema poput pitanja razdiobe prava i obaveza, imovine koje je bilo nemoguće rješavati u sklopu nefunkcioniranja saveznih tijela ali i pitanja poput međunarodnog priznanja Hrvatske. I sam Tuđman je prilikom proglašenja samostalnosti u Saboru naglasio da „s obzirom na unutarnje i međunarodne okolnosti, proglašena samostalnost ne može biti trenutačna na svim područjima unutarnjeg i međunarodnog života.“

Iako je Hrvatska 25. lipnja 1991. godine proglasila samostalnosti i suverenost, na sastanku ministarske trojke Europske zajednice s predstavnicima republika, Predsjedništva SFRJ, Saveznog izvršnog vijeća i JNA, održanom na Brijunima 7. srpnja 1991., dogovoreno je uvođenje tromjesečne odgode na odluku o osamostaljenju Hrvatske i Slovenije. Hrvatska je time ponovno pokazala spremnost za kompromis i želju da pod svaku cijenu izbjegne rat.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Janja Sekula Gibač