Komentari Novosti

Izgradnja hrvatskog nacionalnog identiteta kroz nogometnu reprezentaciju

Kao nijedan drugi kulturni oblik, sport se istaknuo pokazateljem određenih nacionalnih karakteristika te se razvio u predstavnika nacionalnog identiteta. Uloga sporta u međunarodnim odnosima i nacionalnom razvoju naglašava političko značenje sporta u mnogim društvima, čime pruža mogućnost promoviranja nacionalnog jedinstva i solidarnosti.

Kao vrsta sporta, nogomet je oblik masovne pučke kulture zbog čega ima značajnu ulogu u konstrukciji i učvršćivanju društvenih identiteta, ponajprije lokalnih i nacionalnih. Nogomet u konstrukciji tih identiteta spontano, ali izričito naglašava razlikovanje od drugih i suprotstavljanje drugima. Oko nogometnih momčadi okupljaju se nacije, ujedinjuju i iskazuju svoju emocionalnu privrženost.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih koncepti nacije i nacionalnog identiteta i dalje ostaju u središtu sportske medijske industrije: međunarodni sportski turniri vrte se oko ideje da je svijet podijeljen na nacije, natjecateljski sportovi temelje se na odnosu mi i oni, nacionalne ekipe percipiraju se kao nacionalni simboli. Nogomet može pojačavati rivalstvo na nacionalnoj razini, kao i povijesne razmirice koje potječu izvan nogometa i nogometnog terena, a uz pomoć medija ovu sliku o nacionalnoj momčadi koja se bori na sportskom terenu u njihovo ime vidi cijela nacija koja se s njima poistovjećuje. Isto tako, međunarodne nogometne utakmice omogućuju jačanje osjećaja „nas“, članova neke  zajednice u obliku nacije te pomažu članovima internalizirati i izraziti njihov jedinstveni identitet kroz navijanje i domoljubne pjesme, kao i nadvladati bilo kakve unutarnje podjele koje možda postoje.

Povezanost sporta i hrvatske nacionalnosti te uloga nogometa u konstrukciji hrvatskog identiteta, započela je još 13. svibnja 1990., dana kad je trebala biti odigrana nogometna utakmica Dinamo–Crvena Zvezda. Međutim, ona nije ni počela jer je na stadionu došlo do neviđenih sukoba između BBB i Delija predvođenih kasnijim ratnim zločincem – Željkom Ražnatovićem Arkanom. U legendu je ušao i potez kapetana Dinama Zvonimira Bobana, koji je nasrnuo na „milicionera“, želeći zaštiti prebijenog hrvatskog navijača. Taj udarac, odnosno događaji na stadionu Dinama, i više nego na simboličan način nagovijestili su rat na prostorima bivše Jugoslavije, pa je tu utakmicu i američka postaja CNN uvrstila među pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet. Jedna neodigrana utakmica od prije 25 godina ušla je u školske udžbenike i pamćenje nacije kao prekretnica u tijeku hrvatske povijesti.

Kad je Hrvatska nogometna reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj kultne 1998. osvojila broncu, samo nekoliko mjeseci nakon reintegracije istočne Slavonije, Baranje, i zapadnog Srijema Hrvatskoj, odnosno završetka procesa hrvatske teritorijalne cjelovitosti, svijet je obišla slika 20-ak momaka u “kockastim” dresovima, okićenima brončanim medaljama. Svijet je brujao o jednoj maloj zemlji, pogođenom ratom i siromaštvom koja je osvojila treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu – najprestižnijem međunarodnom sportskom natjecanju. Svi su se divili maloj Hrvatskoj, borbenosti nogometaša i srčanosti navijača. Naše nacionalne boje su postale prepoznatljive svima, a na spomen Hrvatske, strancu asocijacija ne bi bila “rat”, već “nogomet, Šuker, Bilić, Boban…”

Hrvatski nacionalni simboli imali su burnu prošlost, često su zabranjivani, ili zbog toga što su podsjećali na ustaške zločine, ili kako bi se zatro bilo kakav pokušaj odcjepljenja iz velikih državnih tvorevina (Austro-Ugarska, Kraljevina SHS, Jugoslavija,). Danas su hrvatski nacionalni simboli prilično poznati u svijetu, zahvaljujući hrvatskim sportašima koji su osvajali brojne medalje i postizali velike uspjehe na raznim međunarodnim natjecanjima. Tako je Goran Ivanišević, pomoću trake za glavu u bojama hrvatske zastave i s hrvatskim grbom, za vrijeme Domovinskog rata, lobirao za priznavanje neovisne hrvatske države u svjetskoj javnosti, a što se danas spominje kao jedna od važnijih crtica iz hrvatske povijesti koja budi nacionalni ponos. Ovo je, uz ranije spomenute brončane nogometaše, jedan od mnogih primjera koji pokazuju da sportski uspjeh i prisutnost nacionalnih simbola mogu pobuditi nacionalne osjećaje i nacionalni identitet.

U nedjelju, 15. srpnja 2018. godine, Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je srebrnu medalju na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, a kapetan hrvatske momčadi, Luka Modrić osvojio je Zlatnu loptu, odnosno proglašen je najboljim igračem turnira. Senzacionalan, povijesni uspjeh za Hrvatsku! No, ono što je uslijedilo nakon posljednjeg Pitaninog zvižduka u 95´ prava je priča za povijest koja je izazvala divljenje cijelog svijeta. Na dočeku Vatrenih u Zagrebu, na ulicama i glavnom zagrebačkom trgu okupilo se nevjerojatnih 550 000 ljudi, ili 1/8 Hrvatske. Slavlje se nastavilo i dan iza pa su srebrne nogometaše svečano dočekivali mještani u rodnim gradovima – Splitu, Zadru, Varaždinu, Donjem Miholjcu, Imotskom

Svi relevantni svjetski mediji prenijeli su sliku Hrvatske tog prekrasnog 16. srpnja. Sliku jedinstva, zajedništva, nasmijanih lica policajaca koji su besprijekorno odradili svoj posao, čiste sreće na licima navijača koji nisu učinili nijedan incident i suzne oči naših igrača koji su s nevjericom i oduševljenjem gledali u beskrajne “kockaste” ulice hrvatskih gradova koje dišu nogomet, koje dišu uspjeh. Jedan od naslova jednog engleskog portala bio je “Što bi tek bilo da su prvaci svijeta”. Hrvatska je svojom nogometnom selekcijom, koja je igrala izvrstan, atraktivan i pobjednički nogomet; svojim navijačima, koji su do posljednjeg atoma snage proparanih grla podržavali Vatrene; hrvatske Predsjednice, koja je svojim gestama i neformalnim ponašanjem osvojila srca mnogih, svidjelo se to nekima ili ne,  poslala poruku svijetu: “Ne damo na sebe, ne damo svoje, još nas uvijek ima i borit ćemo se za svoju zemlju do kraja!”

Dan nakon što je Hrvatska ušla u finale, sjela sam na kavu i listala strane medije. Bila sam preponosna kad sam vidjela “Croatia” na popisu među 4 najbolje, najmoćnije momčadi turnira. Uz popis polufinalista i rasporeda preostalih utakmica, stala je zemljopisna karta s položajem zemalja sudionica prvenstva, a plavom bojom bili su označeni finalisti; Francuska i Hrvatska. Prvo sam mislila da su nas krivo pozicionirali, dok nisam uvećala ekran i vidjela da je mala točkica uvučena u rukav Jadranskog mora ipak označena plavom bojom. U meni se pokrenuo vrtuljak emocija.

Osjećaj ponosa prvo je bio najizraženiji, ponos jer pripadam toj skupini ljudi koja se naziva Hrvatima, potom se javila ljubav, sreća, radost, strah, nada. Sve istovremeno. U glavi mi se izvrtio film od 1996. i prvog nastupa Hrvatske na velikom natjecanju. Iako sam imala samo 7 godina, sjećam se da se cijela šira obitelj okupila pred televizorom i gledala prijenos Europskog prvenstva. Nisam bila svjesna koliko je to, te još uvijek ratne ´96 godine, značilo našim ljudima, ali sam bila sretna što čujem našu himnu i što smo svi sretni, na okupu i svi imamo istu želju – da Hrvatska bude najbolja. Ta moja želja ostala je i danas ista. I ne samo meni. Svima nama. To dokazuje ona 1/8 Hrvata koja je čekala satima samo da pozdravi svoje junake, najbolje ambasadore Hrvatske otkad ona postoji.

Hrvatska više nego ikad treba ovo, ovu nadu i ovaj optimizam. Nogometna reprezentacija vratila nam je osmijeh na lica, vratila nas je u život. Hrvatska nogometna reprezentacija je uistinu prava reprezentacija Hrvatske. Naizgled slabašna, autsajder, javnosti uglavnom nepoznata, uvučena u korupcijske afere, oslabljena, ali u suštini hrabra, jaka, čvrsta, odlučna, ponosna i pobjednička.

George Orwell je napisao “Sport je rat bez vatrenog oružja”. Hrvatska nastavlja svoju borbu nadmetanja i dokazivanja, nastavlja svoj zajednički osjećaj ponosa i zajedništva kroz sport, kroz nogomet, kroz Hrvatsku nogometne reprezentaciju. Nogomet nikad nije samo nogomet. Pogotovo u slučaju Hrvatske koja je simbolično započela svoj put u neovisnost na nogometnom stadionu. Ako možemo u sportu, onda možemo u ekonomiji, možemo u pravosuđu, možemo u politici. Možemo! Trebamo biti hrabri, odlučni, nepokolebljivi i pošteni, baš kao hrvatska nogometna reprezentacija.

REFERENCE:

1. Vrcan, S. Nogomet – politika – nasilje: ogledi iz sociologije nogometa. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk; 2003.

2. Boyle, R., Haynes, R. Sport, the Media and Popular Culture. Edinburgh: Edinburgh University Press; 2009.

O autoru

Ines Herceg