Heroji Domovinskog rata Izdvojeno Priče ratnika

Ivo Loborec: “Spremnost, organiziranost i požrtvovnost samo su neke odlike koje branitelji nose sa sobom u budućnost.”

Ivo Loborec, ratni pripadnik specijalne jedinice policije PU varaždinske „RODA“ otkriva nam svoje memoare iz Domovinskog rata. U nastavku donosimo njegovu priču.

1. Opišite nam, za početak, malo svoj trenutni život i čime se bavite?

Zovem se Ivo Loborec. Rođen sam 08.09.1969.godine u Varaždinu, a trenutno živim u Novom Marofu sa suprugom i sinom. Osim što sam tajnik Udruge Specijalne jedinice policije PU Varaždinske RODA, tajnik sam i Planinarskog društva Grebengrad, te okupljam Koordinaciju udruga proisteklih iz Domovinskog rata Varaždinske županije.

2. Kada ste se uključili u Domovinski rat? Kada i kako ste ranjeni?

Pošto se cjelokupno stanje u Republici Hrvatskoj sve više zaoštrava, Srbi pobunjenici počinju terorizirati hrvatski narod na područjima gdje su bili većina, dragovoljno se prijavljujem u redove MUP-a RH 1990. godine te 15.01.1991. godine počinjem raditi u policiji. Najprije u Novom Marofu, a zatim u specijalnoj jedinici policije PU Varaždinske, popularno zvane „RODE“. Prošao sam sva ratišta u RH pa sam tako sudionik akcije Maslenica, Medački Džep, Bljesak,  Ljeto ´95, Oluja i niz drugih akcija kao što su proboj za Vukovar 09.11.1991. godine, zatim oslobođenje vojarni u Varaždinu, Karlovcu, Čakovcu, Velikoj Buni, Banjšćina.

Proveo sam preko 200 dana na prvoj crti obrane na Velebitu, u akciji Poskok 1 i Poskok 2, uz svakodnevna granatiranja i napade Srbo – četničkih snaga. Prilikom pokušaja proboja prema Vukovaru 09.11.1991. godine, bio sam  ranjen u  mjestu Karadžićevo pored  Jarmine. Prvo sam bio zbrinut u bolnici u Vinkovcima, zatim sam prebačen u ratnu bolnicu  Stari Mikanovci pa nakon toga u bolnicu u Đakovo da bi na kraju konačno završio u bolnici u Varaždinu. Nakon oporavka se ponovno vraćam u redove Specijalne policije s kojom prolazim i sve ostale akcije sve do završetka Domovinskog rata. Na osnovi ranjavanja odlazim u vojnu mirovinu 1997. godine. Od tada sam aktivan u udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, raznim sportskim i planinarskim udrugama. Odlikovan sam s deset odlikovanja i medalja. Smatram da mi je najveće odlikovanje i čast bila kada me je pokojni predsjednik države i HDZ-a  dr. Franjo Tuđman pohvalio prilikom Izvješća o stanju države i nacije za 1995. godinu na sjednici oba Doma  Hrvatskog Sabora, za izuzetan doprinos i sudjelovanje u vojno – redarstvenoj akciji „OLUJA“.

3. Koja je bila Vaša motivacija za pristupanje u rat?

Moji osobni razlozi za pristupanje u rat ne razlikuju se mnogo od razloga mojih suboraca. Svima nam je primarni razlog bio borba za bolje sutra. Događaji iz tog perioda nisu bili nimalo humani, a usmjereni na nas Hrvate zbog nacionalnosti, iskrivljenog poimanja zajedništva te duboke težnje za nametanjem totalitarizma. Kao i mnogi drugi, odlučio sam riskirati život za živote nedužnih hrvatskih civila i izboriti se za Lijepu Našu koja bi zračila demokracijom i pravednošću.

4. Kako su izgledali prvi ratni dani i koja ste sve ratišta prošli?

Specijalna jedinica policije PU Varaždinske čiji sam bio pripadnik angažira se u pružanju zaštite stanovništva na kriznim područjima te tom prilikom odlazi na svoju prvu zadaću na područje PU Sisačko-Moslavačke. Dolaskom na spomenuto područje, jedinica dobiva zadatak da osigura odvijanje normalnog života u selima Kraljevčani i Dragutinci 15-ak kilometara udaljenih od Petrinje. Gotovo svakodnevna srpska provociranja nisu omela „RODE“ da nesmetano obnašaju zadaće sve do 13.07.1991. godine. Toga su dana pobunjeničke srpske snage počele s prvim minobacačkim napadom u Hrvatskoj koji je bio praćen jakim pješačkim napadom koji se uspješno odbijao. No, u toku noći pobunjenicima se pridružuje tenkovska jedinica JNA na čelu s Lekićem te umjesto dogovorenog razdvajanja, isti vrše okruženje naših snaga, a ujutro je napad koordiniran s tenkovskom potporom.

Odnos snaga po ljudstvu i tehnici bio je daleko na strani pobunjenih Srba povezanih s JNA i u takvoj situaciji jedinica je izvršila proboj i s cjelokupnim stanovništvom prešla na slobodan teritorij bez gubitaka ljudstva. Ovo je bila prva ratna zadaća u koju se išlo s visokim moralom i ljubavi prema Lijepoj Našoj što je ujedno i bilo najjače oružje koje smo tada  imali. Napominjem da sam u tom vatrenom krštenju imao samo 22 godine.

5. Koji su Vam bili najupečatljiviji momenti rata, što Vas je najviše potreslo ili zgrozilo?

Pa mogu reći da ih je bilo više. Mislim da je bilo najteže prilikom proboja za Vukovar. Četvorica kolega su poginula, jedan se vodi kao nestali, a i sam sam tom prilikom bio ranjen. Spomenuo bih također akciju Maslenica, kada je zapovjednik jedinice Goran Mihalić bio ranjen samo nekoliko koraka do mene.

6. Možete li nam ispričati neku vašu ratnu anegdotu?

Vrijeme između ratnih djelovanja kratili smo nekad kratkom obukom, a nekad igranjem bele, pripremom hrane …Ostala mi je u sjećanju baza na Velebitu gdje je naš kolega Vlado Perković u jednoj prirodnoj udubini u kamenu pekao pizze (smijeh).Većinu kolega sam poznavao i od prije, a s onima koje nisam brzo se upoznate i vidite tko je kakav kad granate i meci padaju na sve strane. Što se tiče obitelji, ja u tom trenutku još nisam bio oženjen tako da mi je s te strane bilo bar malo lakše, no imao sam doma roditelje i dvije sestre koji su jako brinuli o našoj sudbini.

7. Jedinstvo koje se osjeća među braniteljima je teško objasniti, no možete li nam ipak pokušati to malo približiti?

Zaista, jedinstvo među braniteljima teško je riječima opisati te je istinski prepoznatljivo samo onima koji su dio života proveli zajedno na bojišnicama. Spremnost, organiziranost i požrtvovnost samo su neke odlike koje branitelji nose sa sobom u budućnost. U ratno vrijeme, stečena su čvrsta prijateljstva i kolegijalnost puna međusobnog poštovanja koja se održavaju i danas.

8. Možete li nam reći kakve ste emocije imali tada? Kako se osjećate danas kada se sjetite svih ljudi i doživljaja? 

U to vrijeme je vladala velika neizvjesnost, napetost, neopisive razine stresa, strah ali i spremnost i unutarnja snaga koja je mene i moje suborce ohrabrivala da se borimo za ono u što vjerujemo, za bolji život svih nas i naše djece. Nakon toliko godina, među svima nama vlada jako domoljublje, ponos na proživljeno, ali i sjeta zbog izgubljenih kolega kojih se uvijek s ponosom prisjećamo.

9.  Kakvi su odnosi s ljudima s kojima ste bili u ratu, jesu li se stvorile neke posebne veze sa suborcima, jesu li te veze drugačije od onih prijateljstava prije rata?

U vrijeme rata stečena su čvrsta i iskrena prijateljstva koja se temelje na uzajamnom poštovanju i kolegijalnosti, te se održavaju i dan danas. Za održavanje kontakta je zaslužna i naša Udruga specijalne jedinice policije PU Varaždinske „RODA“ u sklopu čijih projektnih aktivnosti se moji suborci redovito i već tradicionalno nalaze kako bi se podružili, ali i zajedno odavali počasti našim poginulim kolegama suborcima, pripadnicima Specijalne jedinice policije PU Varaždinske „RODA“.

10. I za kraj; što mislite koji je najveći problem među braniteljskom populacijom danas, i kako bi se moglo pomoći rješavanju istog?

Čak i danas, 28 godina nakon početka rata, među braniteljskom populacijom razabire se problematika širokog spektra te se još uvijek radi na zakonskom reguliranju raznih rješenja koja bi doprinijela smanjenju problematike.

 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Marijana Dangubic

Rođena 1.9.1992.u Dubrovniku. Magistrica je politologije, smjer nacionalna sigurnost i medjunarodni odnosi. Voli druzenja s prijateljima, čokoladu i putovanja. Od rujna 2018. aktivna članica udruge Rast i novinarka na portalu braniteljski.hr