Heroji Domovinskog rata Priče ratnika

Ivica Apatić: Prošao neprijateljske logore i tri ranjavanja

ivanapatic

Ivica je 80-postotni invalid Domovinskog rata s dijagnozom parapareze, što znači da ima vrlo mali osjet u nogama i može hodati samo uz pomoć štaka.

U blizini Kloštra Podravskoga u župi Kozarevac živi Ivica Apatić sa suprugom Ivankom, kćerima Patricijom i Matejom te sinom Ivanom. Ivica je 80-postotni invalid Domovinskog rata s dijagnozom parapareze, što znači da ima vrlo mali osjet u nogama i može hodati samo uz pomoć štaka. Osim što je ranjen tri puta tijekom rata, prošao je i strahote srpskih koncentracijskih logora u Šidu, Srijemskoj Mitrovici i Novom Sadu koje su ostavile posljedice na njegovo fizičko i psihičko zdravlje, prenosi Glas Koncila.

Do početka Domovinskog rata živio je u Njemačkoj s roditeljima. Radio je kao kuhar i imao pristojan život.

»Kada je započela agresija na Hrvatsku odlučio sam sve to napustiti i otići braniti domovinu. Tada sam imao 21 godinu, prošao sam 16 ratišta od Slavonije do Dubrovnika i Hercegovine«, prisjeća se Apatić.

Prvi put je ranjen u Kometincima na vukovarskom ratištu gdje su ga zarobili pripadnici JNA koji su nosili obilježja petokrake. Nakon toga bio je u logorima u Šidu, Mitrovici gdje je prošao najokrutnija mučenja od bušenja zuba, paljenja kože lemilicom, puštanja struje, čupanje noktiju, paljenja kose, ruskog ruleta i drugih strahota koje mu je teško i spominjati. U logorima je proveo 88 dana, a spašen je razmjenom.

Prisjećajući se logoraških dana, navodi:

»U logoru ne razmišljaš ni o čemu već kako izbjeći najokrutnija mučenja.« Osim vlastitih patnja strašno su ga uznemirivali jauci brutalno silovanih žena. »Što su prolazile te žene, to je užas, te jauke čujem i dan-danas u noćnim morama, a danas se o tome šuti. Iz logora sam se vratio s 49 kg«, svjedoči Apatić.

Sve je to ostavilo teške rane, a najteže su one duševne. Kako navodi Apatić, po razmjeni braniteljima nitko nije dao ono najvažnije – psihološku pomoć.
»Nakon razmjene bili smo tri dana u hotelu ‘Plitvice’ u Zagrebu i u vojarni ‘Croatia’, a nakon toga pušteni smo kući. Kasnije smo bili u bolnici u Dubravi na liječenju mjesec dana, pa u toplicama, nakon čega sam ponovno otišao na ratište. Ondje su slijedili novi teški trenuci. Najteže je bilo kada sam trebao majci reći kako je izgubila sina ili djeci da im je otac poginuo«, svjedoči Apatić. Ističe da je već za vrijeme rata, ali posebno nakon rata, država trebala po uzoru na neke druge države učiniti veteranske bolnice i kampuse gdje bi oni mogli boraviti sa svojim obiteljima.

Prolazeći teške psihičke traume, u jednom trenutku pokušao je učiniti samoubojstvo tabletama, no spasio ga je susjed.

»Jedno vrijeme bio sam i u kolicima. To mi je bilo strašno prihvatiti. Nakon svega sestra me nagovorila da odem ponovno u Njemačku. Podrška moje obitelji spasila me je od sigurne propasti. Tamo sam radio do 2000. godine. Kako mi je bilo sve teže i osjećao sam da više nemam snage, vratio sam se u Hrvatsku. Okrenuo sam se radu jer sam shvatio da je rad najbolja terapija. Izbjegavam uzimati lijekova koliko god mogu. U početku sam uzimao po 17 lijekova jer imam brojne tjelesne i psihičke posljedice mučenja.«

Apatić navodi da je ono što se učinilo s braniteljima i invalidima Domovinskog rata težak propust hrvatskih vlasti. Nažalost, branitelje, mlade ljude slalo se u mirovinu zbog političkih interesa.

»Oni više nisu bili potrebni društvu. Postali su građani drugog reda. Ljudi ih također gledaju kao privilegirane, one koji imaju visoku mirovinu. I tu se branitelji osjećaju prezreno. No ima branitelja koji bi mogli raditi, a imaju i do 8 tisuća mirovinu. Zbog čega se oni ne bi prekvalificirali i uz smanjenu mirovinu i radili četiri ili šest sati dnevno. Oni bi se osjećali korisni, a ostatak novca koji je otišao u mirovine mogao bi se podijeliti radnicima. Pored toga bilo bi manje i depresija i suicida. Kažem: ‘Smanjite nama 25% mirovinu i povećajte radnicima plaće.’ Recimo, ja bih, da sam u Njemačkoj, kao 80% invalid morao raditi do 55. godine 6 sati dnevno onaj posao koji sam sposoban obavljati. Dakle, dio mirovine se prima a nekoliko sati se radi. Država osposobi osobu s invaliditetom za posao koji može obavljati i ona radi skraćeno radno vrijeme.«

Apatić smatra da osim problema prerane mirovine postoji problem izolacije branitelja.

»Branitelji su se sami dosta izolirali. Misle kako mogu sami. Odgovorno tvrdim: Ne mogu! Često se druže samo jedni s drugima i svaki dan prepričavaju teške priče s ratišta, što nije dobro za branitelje«, ističe Apatić.

»Uz to, ono što prave branitelje jako ‘boli’ jest to što se nakon rata stalno pojavljuju novi branitelji i invalidi. Mi smo tu u županijskoj HVIDRA-i imali 1997. godine 19 tisuća branitelja, 2001-2003. godine taj broj se već popeo na 40 tisuća, a danas ih ima 60 tisuća. Sve to jako utječe na psihičku stabilnost branitelja. Ne isključujem mogućnost da je psihička bolest mogla doći naknadno, ali za velik je dio razlog bio socijalne i ekonomske naravi. I tu je opet država kriva koja je to omogućila, a to je sve zbog interesa dobivanja glasova na izborima«, kaže Apatić.

»Osim toga branitelji su generalno razočarani odnosom prema Domovinskom ratu, izdajom naših generala. Koja je to država na svijetu izručila svoje branitelje koji su državi donijeli slobodu? Koja je to država koja sudi svojim braniteljima dok nam s druge strane silovatelji žena i ubojice šeću između svojih žrtava? Osim toga, ono što jako boli branitelje jesu dugovi u koje nas je gurnula vlast, prošla i aktualna. Te dugove neće moći otplatiti ni naša djeca. Zar smo se mi borili da bi naša djeca sutra bila robovi, a ne da uživaju u slobodi?«

Apatić danas živi životom obiteljskog čovjeka.

»Moja je supruga Ivanka moja najveća podrška. Ona ima puno razumijevanja za sve moje probleme. Naša je priča također počela u ratu. Naime, moja je supruga, koja je od mene mlađa 13 godina, tada bila još djevojčica. Kada smo došli u selo Grabrovnicu, koje je susjedno selo od mojega, ja sam djeci dao bombone a njoj sam dao drvenu krunicu koju sam kupio u Međugorju. Nekoliko godina nakon rata, kada sam kao trener došao s djecom u njezino selo, ona je već stasala u djevojku, no ja nisam znao da je to ona djevojčica. Tek kasnije sam prepoznao krunicu koju sam joj dao, a ona ju je čuvala. Nije mi lako bilo pronaći drugu voljenu osobu nakon što su mi trudnu djevojku četnici mučili i ubili, a ja sam to gledao. Rasporili su joj utrobu i meni maternicu gurali u usta da je progutam.«

Sve te stravične slike prate Ivicu svakim danom, ali on se bori.

»Trudim se ne posustati. Kada me u noći probude stravične slike, odem do balkona, na dvorište, zapalim cigaretu, pokušavam razmišljati o nečemu drugome i borim se. Izbjegavam uzimati lijekove. Moram se držati zbog djece da i ona ne budu traumatizirana. Zahvalan sam svojoj ženi koja ima silno razumijevanje za moje teškoće, i ona je najzaslužnija što nisam potonuo.«

Premda je invalid na štakama, Apatić u Kozarevcu trenira nogometni klub.

Uskoro vam donosimo i detaljnije svjedočanstvo iz logora.

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.