„Ivanovac nikad neće bit Jovanovac!“ – Inženjerijsko uređenje crte obrane u Ivanovcu

Početkom studenog 1991. godine hrvatska su zapovjedništva predviđala da JNA priprema napad na crtu Laslovo – Ernestinovo – Tenjski Antunovac – Josipin Dvor radi proboja prema Đakovu, Valpovu i Našicama. – Davor Marijan, Domovinski rat, Despot Infinitus, Zagreb, 2016.

Studeni 1991. godine i pad Vukovara donio je brojne probleme hrvatskim braniteljima na južnim prilazima Osijeku. Par dana nakon pada Vukovara, dijelovi Novosadskog korpusa, nakon snažne topničke pripreme, napadaju crtu Tenjski Antunovac – Laslovo te ovladavaju zaselcima Stari i Novi Seleš te potom zauzimaju Ernestinovo, Divoš i Tenjski Antunovac, koji je u kasnijem protuudaru vraćen pod kontrolu hrvatskih snaga. Upravo ti događaji, stavili su mještane sela Ivanovac u nepovoljan položaj te 20. studenog 1991. godine dolazi do planske evakuacije sela.

Selo koje je prema popisu stanovništva iz 1991. godine imalo 1.554 stanovnika, od čega 1.442 Hrvata, 43 Srba, 20 Nijemaca te 49 ostalih narodnosti, preko noći ostaje prazno. O sudbini mještana pisao je pokojni Stjepan Sršan u svojoj knjizi Povijest sela i župe Ivanovac, gdje navodi kako je najveći broj stanovnika prvotno smješten na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a potom, jedni su otišli u Crikvenicu, drugi u Hrvatsko zagorje i u Zagreb, dok je manji broj ostao u Osijeku i okolnim mjestima.

^{Krajem studenog 1991. godine sa svojom postrojbom dolazim u Ivanovac. Selo je bilo evakuirano te sam nakon upoznavanja situacije rasporedio snage na položaje u selu i oko sela, na Trafostanici Ernestinovo i u Divošu. Prelaskom sela Divoš i Tenjski Antunovac u ruke neprijatelja, postalo je taktički neodrživo nastaviti braniti položaje oko trafostanice Ernestinovo, jer je prijetila opasnost okruženja i odsijecanja branitelja tog položaja te je situacija nalagala povlačenje snaga i organizaciju obrane u širem području sela Ivanovac.}

^{Nikola Masnikosa, zamjenik zapovjednika 3. bojne 132. brigade}

Početkom prosinca 1991. problemi su se nizali na cjelokupnoj crti bojišnice. Borbe na prilazima Osijeku, koje su završile nepovoljno po hrvatske snage, izazvale su paniku u gradu, u kojem se očekivao nastavak napada i okruživanje grada. Osijekom su čak počele kružiti glasine kako je Ivanovac danima prazan te kako je cijelo područje prema Čepinu izloženo napadima pobunjenih Srba i JNA. U međuvremenu, pao je i Tenjski Antunovac, a napadi na crtu obrane Ivanovac – Hrastin – Vladislavci postaju učestali. Međutim, uspješnom obranom te dobrom konsolidacijom i organizacijom hrvatskih snaga obrane, poglavito dijelova 132. brigade na tom prostoru, srpske snage nisu bile u mogućnosti ovladati selom i nastaviti osvajački pohod prema Čepinu, Osijeku i Našicama. Upravo je to nalagalo daljnje inženjerijsko uređenje crte obrane.

^{U samim početcima uređenja položaja, u selu nije bilo mogućnosti ozbiljnijeg ukopavanja, već uređenje zaklona za zaštitu i borbeno djelovanje rađeno je do one mjere do koje se moglo, s obzirom da se radi o podvodnom terenu, a zakloni bi se završavali priručnim alatima i uz pomoć mjesnih sredstava. Dakle, alatima, građevinskim materijalom i onim što se u selu moglo iskoristi u te svrhe. Tek nakon toga, krajem prosinca i početkom siječnja započelo se s inženjerijskim uređenjem crte obrane u Ivanovcu. Naime, kad su hrvatske snage uspjele obraniti i zadržati navedeni prostor, intenzivno se krenulo s podizanjem kvalitete obrane dodatnim utvrđivanjem položaja i sukladno tome kvalitetnijoj organizaciji obrane sela. To je bio vrlo složen zadatak, obzirom na konstantnu izloženost neprijateljskoj vatri i brisanom prostoru te taktičkom poluokruženju sela. Za taj je posao u potpunosti angažirana inženjerija 132. brigade te važno je napomenuti kako je to, s obzirom na teren i prostor, izuzetno dobro odrađeno.}

^{Goran Sokol, zamjenik zapovjednika 132. brigade}           

Inženjerijsko uređenje obrane u selu Ivanovac potrajalo je do travnja 1992. godine. S obzirom na prostornu zahtjevnost i samu konfiguraciju terena, poduzeti su koraci u uspješnom spajanju poljoprivrednog dobra Rudine i sela Ivanovac rovom, kojim se provodila smjena ljudstva, koje je do tada na položaje odlazilo pod stalnom snajperskom vatrom. Do svibnja 1992. godine kretanje selom bilo je ograničeno kroz dvorišta obiteljskih kuća, zbog stalnog borbenog djelovanja neprijatelja, da bi se u jednom trenutku pristupilo izradi barikade prema Trafostanici, koja je služila kao svojevrstan paravan hrvatskim braniteljima, koji su od tog trenutka mogli sigurnije komunicirati ulicama Ivanovca.

Posebna pozornost usmjerena je na inženjerijsko uređenje položaja, skloništa i zaklona za borbeno djelovanje dubine obrane 132. brigade HV-a. U vrlo složenim taktičkim, zemljišnim i vremenskim uvjetima uređena su protuoklopna područja za vatreno djelovanje mehaniziranih postrojbi i drugih PO (protuoklopno) postrojbi brigade, kao i topnički i PZO (protuzračna obrana) položaji. Izrađeno je, kombinirajući različite građevinske materijale, po dubini obrane sela Ivanovac više kilometara utvrđenih borbenih položaja za obranu pješaštva (rovovi, skloništa, zakloni za djelovanje, izuzetan doprinos i suradnja Hrvatskih šuma Našice). Provodeći zapovijed Operativne zone (OZ) Osijek o uređenju dubine obrane hrvatskih snaga Istočne Slavonije, Zapovjedništvo 132. brigade, angažirajući sve raspoložive snage inženjerije brigade i dostupnu mehanizaciju civilnih tvrtki s područja bivše općine Našice, uređuje dvije višekilometarske crte obrane. Jednu na potezu Koška – Budimci i drugu, Našice – Podgorač – Bračevci. Rovovi, skloništa i zakloni za borbeno djelovanje tada su izrađeni po najvišim vojnim standardima, što je konstatirao i sam general Tus – Načelnik glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske, prilikom nadzora obrambenih snaga OZ Osijek.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.