Jedan od običnih ljudi, Zagrepčana, koji su svoje poslove zamijenili prvom crtom bojišnice bio je i Ivan Keser sa zagrebačke Peščenice. Na prvoj crti bojišnice 17. prosinca 1991. njegov je život ugasila neprijateljska granata no ništa ne može ugasiti sjećanje na Ivana, osobito kod njegove obitelji. Njegov sin Zvonimir Keser, osim što se iz hobija bavi istraživanjem teme Domovinskog rata, tajnik je Udruge dragovoljaca Domovinskog rata Sesvete. S nama je podijelio svoje sjećanje na pokojnog oca.
Zvonimire, možete li nas upoznati s mladošću Vašeg oca?
Moj otac Ivan rođen je 1958. godine na zagrebačkoj Peščenici u naselju Borongaj gdje je i živio do kraja života. Djetinjstvo je provodio sa starijim bratom Miroslavom i roditeljima Ivanom i Anom. Bio je godinama aktivan u udruzi izviđača.
Kako se i kada Vaš otac uključio u Domovinski rat?
U JNA je za vrijeme odsluženja roka stekao čin vodnika. Po profesiji je bio mesar. Najprije je radio u bjelovarskoj mesnoj industriji Cromax, a poslije i privatno s bratom. Bio je pozitivna i društvena osoba. U svibnju 1991. uključuje se u Narodnu zaštitu pri mjesnoj zajednici Borongaj. Sudjeluje u stražama prema vojarni JNA Borongaj, po naselju prateći pokrete osoblja i oficira iz kasarne. Od 17. rujna ’91. pripadnik je 99. brigade Zbora narodne garde i kao njezin pripadnik sudjeluje u blokadi zračne baze JNA na Plesu i vojarne Borongaj. Brigadna je pričuva, a od početka studenog ’91. odlazi na Novogradiško ratište. Sa svojom 2 satnijom 2. bojne držao je položaje u naselju Visoka Greda. Na prvoj liniji bojišta u novogradiškoj Posavini u naselju Gorice bio je od sredine studenog pa sve do pogibije 17. prosinca.
Jesu li Vam poznate okolnosti njegove pogibije?
Na Goricama je branio položaje na liniji prema pašnjaku Ivi i prednjem dijelu linije prema neprijatelju stacioniranom na groblju u Goricama. On i suborci bili su izloženi čestim artiljerijskim i tenkovsko pješačkim napadima agresora. Nakon nekoliko bezuspješnih napada agresora i njihovih gubitaka u uništenim tenkovima i ljudstvu djelovanje neprijatelja svodi se na stalna topnička djelovanja na položaje 99. brigade u tom mjestu. Prva i druga satnije izmjenjivale su se na položajima svakih 21 dan. Osim što su izrađivali čvrste rovove, bunkere i prepreke za neprijateljsko djelovanje, osmatrali su položaje neprijatelja i na iste navodili naše topništvo. Za te udare, neprijatelj se osvećivao granatirajući obilato položaje u Goricama. Tako je bilo i tog kobnog 17. prosinca ’91. Sve do oko 14 sati dan je za prvu liniju bio potpuno miran. U svojoj podrumskoj bazi udaljenoj oko 500 metara od prve crte četvorica hrvatskih vojnika nakon ispijene kave krenula su izvršavati svoje ratne zadatke – na stražu i osmatranje neprijateljskih položaja. Izlaskom ispred kuće, dok su još namještali opremu i oružje na sebe iznenadno je doletila minobacačka granata 120 mm koja je pala na manje od pola metra od moga oca i teško ga ranila. Ranila je isto tako teško Ivicu Hohnjeca kojega je odbacila 10 metara iza jednog bunara. Mato Filipović odbačen detonacijom u garažu u dvorištu prošao je neozlijeđen, samo u stanju šoka, a zapovjednik voda Željko Lovrić lakše je ranjen i odbačen na jedan kombajn u dvorištu. Iz kuće nasuprot ove gdje su stradali izašao je samo jedan branitelj u pomoć našim ranjenima. Njegovo ime je Ivica Olić i usprkos velikoj opasnosti, jer je započelo granatiranje, pružio je pomoć mom ranjenom ocu skidajući sa njega opremu i držeći ga u naručju do dolaska saniteta. Došao je i lakše ranjeni Lovrić i kao zapovjednik bodrio oca koji ga je čvrsto uhvatio oko vrata. Tada mu je rekao i svoje posljednje riječi – „Ne daj me zapovjedniče.“ Ubrzo stiže sanitet koji je oca prevezao do bolnice u Novoj Gradišci. Ipak bio je teško ranjen gelerom u rame i s teškim unutrašnjim krvarenjem umro je na samom ulazu u dvorište bolnice. Teško ranjeni Ivica Hohnjec je izvučen bolnički zbrinut i preživio. Umro je godinama kasnije od tih posljedica.
Da takvi topnički iznenadni napadi nisu bili izuzetak dokazuje činjenica kako je idući dan, 18. prosinca 1991., isto bio tragičan za 2. bojnu 99. brigade. Tada je u naselju Visoka Greda, od iznenadne granate koja je pogodila bunker, poginulo troje njezinih pripadnika – Mirko Golubić, Mato Tolić i Josip Čupac, a četvrti, prezimenom Knežević, ostao je bez noge. Ti dečki su dragovoljci koji su došli na popunu 99. brigadi i branili Gorice i Visoku Gredu. Stigli su sa još nekoliko desetaka dragovoljaca iz Zagrebačkog Španskog, Gajnica, Stenjevca, Perjavice i Borčeca.
Jeste li pričali s očevim suborcima o njemu? Koja su njihova sjećanja?
Suborci mog oca i zapovjednik Lovrić rado ga se sjećaju kao čvrstog borca sabranog u glavi, staloženog i kao kolegu koji je okupljao ostale suborce oko sebe. Volio ih je zamijeniti ranije na položaju i prije isteka smjene da se ljudi mogu ugrijati i više odmoriti. Svake godine povodom ove godišnjice obilazimo i sjećamo se ovih događaja, a preživjeli suborci mi svjedoče o tim danima i kako su se branili što bilježim i snimam da mogu svjedočiti i nekim drugim i novim generacijama i ljudima.
Ivane, imali ste tek sedam godina kada Vam je otac stradao, no pamtite li ga po nečemu posebno?
Moja sjećanja na oca i jesu najsvježija iz vremena Domovinskog rata. Stalna dežurstva u Narodnoj zaštiti, noćne straže i kasnije odlazak na ratište te posjete nama u Zagrebu. Sjećam se da mi je u tim prilikama davao da se igram s njegovom vojnom opremom.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA – Ivan Keser (u sredini) s majkom Anom i sinom Zvonimirom; fotografirano prije posljednjeg odlaska na bojište
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
