Rođeni Vukovarac, Igor Miklošević, imao je zaista zanimljiv životni put. Svoj 18-ti rođendan dočekao je s početkom bitke za Vukovar. Ubrzo je kao “klinac” uzeo pušku u ruke i stao u obranu rodnog grada. Slomom obrane Vukovara završio je u Stajićevu. Ratna trauma nije ga obeshrabrila da slijedi svoje snove, vratio se dječačkoj ljubavi i ponovno krenuo igrati nogomet. Uspio je! U dresu Belišća i Vukovara 91 igrao je u 1. Hrvatskoj nogometnoj ligi, a s jednom od najvećih ikona HNL-a bio je i cimer. Više o Igoru i njegovoj životnoj priči u nastavku…
Igor Miklošević u jednom od albuma sa sličicama nogometaša
Kako je bilo odrastati u gradu na Dunavu?
Odrastao sam u centru, nedaleko bolnice. Bilo je lijepo i lijep je grad, grad koji živi pored rijeke. Imali smo čamac, plovili smo, kampiralo se preko u šumi. Po ljeti mi je uvijek bilo ljepše biti na Dunavu nego ići na more. Na Adi bi tada bio cijeli grad i bilo je vrlo zanimljivo, odbojka, nogomet na pijesku. Navečer noćni život. U centru je bilo okupljalište, cijeli je grad dolazio na promenadu, a u kasnijim satima išlo se u kafiće i noćne klubove.
Kada se pojavila ljubav prema nogometu?
Od malih nogu sam ja krenuo igrati nogomet i to me dosta odredilo u životu. Sa 16 godina sam igrao 3. jugoslavensku ligu. Obišli smo razne dijelove Srbije, igrao sam protiv Obilića u Beogradu i u Novom Sadu i u Zvorniku i Bijeljini. Baš se tada počela pojavljivati na stadionima i četnička ikonografija. Primijetili smo da se nešto čudno događa.
Ubojstvo 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu unijelo je nemir među stanovnike Vukovara?
Kada je eskaliralo u tom Borovu Selu taman sam završavao maturu, još smo tada redovno išli u školu, još uvijek smo mislili da će se to smiriti i da će policija spriječiti neku veću eskalaciju. U gradu Vukovaru je zavladala čudna atmosfera. Jednog jutra se sjećam, kada smo se probudili, pola ljudi je nedostajalo. Ljudi su otišli, a oni koji su ostali su se povukli u svoje kuće. Čak mi je prijatelj Srbin, Gavrić se preziva, čiji je tata bio stariji vodnik u vojarni, ponudio da mene i obitelj preveze u Šabac. Rekao mi je „Vidi nešto se čudno tu događa, ako želiš prevesti ću te ja u Šabac kod svojih da se sklonimo dok se to ne riješi.“ On je vjerojatno mislio da sam Srbin ili polutan. Mi smo ostali u gradu u nadi da će se riješiti, pomiriti, mi nismo mogli ni zamisliti da će doći do takve eskalacije nasilja i agresije.
Kada si shvatio da se to neće riješiti mirnim putem?
Sjećam se da su granate počele padati. Par granata je počelo padati na grad. Jedna je pala kod bolnice i sjećam se kako smo svi to išli vidjeti iz znatiželje jer nas je zanimalo. Tada su ljudi počeli bježati u podrume, sklanjati se i djecu su poslali na more. Djeca su se na koncu taman vratila prije nego što je počelo pravo ratno djelovanje.
Kako se to na tebe kao mladića odrazilo?
Ne razmišljaš puno već se moraš prilagoditi. Mene su prijatelji iz Negoslavaca vodili na barikade i pokazivali su mi oružje. Oni su mislili da sam ja Srbin, a ja sam šutio i promatrao. E kada je to eksaliralo ja sam 15.9. otišao na Mitnicu kod jednog od sinova Kate Šoljić, on je imao zapovjedništvo na Slaviji no tamo nije bilo naoružanja. Vratio sam se u podrum i onda je tamo naišao Zvonimir Kološnjaj Roda. On je bio iz Bapske i dolazio je tamo kod svojih prijatelja. On je stigao iz 3. gardijske brigade u Vukovar, bio je obučen i bio je ludo hrabar, baš je ono išao srcem. Ja sam onda išao s njim na prvu liniju, Stara Banijska, Slon, u Borovo Naselje. Bio sam tamo s meni nepoznatim ljudima, jedino sam poznavao Miroslava Josića od domaćih. Sa Rodom, kao ispomoć išao sam i na Sajmište na akcije čišćenja i oslobađanja. Sjećam se kada smo jednom čistili jednu stranu prvomajske, pa smo zapeli, pa krenuli… Kada vidiš neprijateljskog vojnika na 20-30 metara, kroz kuću, to sad zvuči filmski, ali tako je bilo, preko krova smo prema njima bacali ručne bombe.
Kako je bilo izaći van i boriti se? Imao si 18 godina, nitko ti ne bi zamjerio da si ostao u podrumu jer još nisi odradio vojni rok i pretpostavljam da nisi znao s oružjem.
Nemaš šta odlučiti. Ili ćeš ostati u podrumu i čekati sudbinu za koju ne znaš kakva će biti ili ćeš izaći van i usprotiviti se toj sili. Što se tiče predznanja, u školi smo imali predmet općenarodna obrana i društvena samozaštita. Tamo smo se upoznali s vojnom terminologijom, s puškom, s PAP-ovkom, sa strojnicom. Ja sam u ratu dužio kalašnjikov i to rumunjski. Vjerojatno zbog mladosti nisam puno razmišljao. Vjerujem da bi sada to sve podnosio puno teže. Javio mi se tada instinkt preživljavanja i snalaženja i pokušavaš sačuvati živu glavu. Gledaš suborce kako umiru, bili su ranjavani, ali to je u toj psihozi bilo svakodnevno, normalno koliko god to nevjerojatno zvučalo.
Sjećaš li se koje anegdote koja ti ostala u sjećanju?
Jedno smo Roda i ja išli “upucati“ neke puške u Borovo Commerce i kada smo se vraćali imali smo tešku prometnu nesreću. Kako su bila zamračenja, nismo imali svjetla. Bili smo u „Yugu“ i „Fićo“ koji je išao prema nama također je imao ugašena svjetla i imali smo frontalan sudar. Samo smo ga odjednom ugledali ispred sebe. Bilo je stvarno gadno.
Postoji li neka osoba koja te se, u bitci za Vukovar, posebno dojmila?
Siniša Mataija zvani Rambo. On me fascinirao. Njega sam znao još prije rata jer mu je otac, kao i moj, radio u HEP-u. Kada sam ga susreo na Sajmištu rekao mi je „Ej mali pa što ti radiš tu?“. On nas je u tim akcijama vodio kroz bašće, između kuća, sve to činio je s nekom lakoćom kao da u svakoj od tih kuća nema vojske i četnika koji su ondje ustvari bili. Vodio nas je, objašnjavao nam, a najviše sam bio fasciniran njegovom mirnoćom i svi smo imali povjerenja u njega.
Kada si shvatio da nećete uspjeti obraniti grad?
Pa na Sajmištu. Na punktu „Slon“ kod Borova Naselja ti si donekle utvrđen, oni su izvan naselja-ulice, probaju proći, odbiješ napad, u zaklonu si. Imaš osjećaj da si napravio neki štit i oni se odbijaju od tog štita, ne mogu ga probiti. Međutim na Sajmištu sam vidio da su u gradu i oni su strpljivo kuću po kuću, ulicu po ulicu, selektivno čistili, tamo su bacali suzavac i pozivali na predaju uz glasno puštanje marša na Drinu! I koliko god se mi branili, zbog nedostatka ljudi nije se mogla napraviti neka čvrsta linija obrane. Kad čuješ kako svaki dan netko od zapovjednika pogine i od prijatelja, od poznanika, suboraca, shvaćaš da situacija nije bajna. Mi smo se ustvari pouzdali u neku pomoć. Svaki dan trpimo i izdržavamo i čekamo misleći kako će netko doći i pomoći nam. Nadali smo se kako će hrvatska vojska probiti taj obruč. Imali smo strpljenja, znali smo da za to treba puno ljudi, ali mislili smo kako će se to dogoditi. Kada su zapovjednici otišli u proboj pored silosa Đergaj prema Vinkovcima onda sam znao da je gotovo. Kada ti odu zapovjednici nema više morala.
Kako je za tebe izgledao kraj bitke za Vukovar?
Mi smo probali proboj prema Osijeku, međutim onda smo naletili na svoje mine i na njihove mine i više nisi znao gdje si i šta si. Vratili smo se i u „obućari“ sam dočekao pad. Dio ekipe je iz obućare, među njima i moj „školski“ Jugec Vjekoslav, išao je gasiti požar u Borovo Commerce-u. Oni su nestali i smrtno stradali. Ja sam krenuo isto, znao sam da se tamo sklonilo dosta ljudi, da je sklonište, i sreća u nesreći zaustavili su nas nekolicinu jer su rekli da više ne treba ljudi i vratili smo se. Vjerojatno bi i nas snašla ista sudbina. Onda su krenuli pregovori o našoj predaji. To je trajalo dva-tri dana. Sjećam se kako nismo mogli više biti zatvoreni dolje, izašao sam van iz skloništa napraviti par koraka. Tamo je bio jedan vojnik iz Sonte u Vojvodini i s prijateljem sam od njega „užicao“ cigaru. On je s nama malo popričao, bio je ročnik, i skužili smo da je on bio na Crepulji i da je baš napadao na naše položaje kod Stare Banijske i Slona. Naravno nismo mu to rekli, popušili smo cigaretu i vratili se. Dosta jedan bizaran trenutak.
Nakon završetka pregovora uslijedila je predaja?
Tako je predali smo se, tu predaju je s njihove strane vodio pukovnik Košutić čega se vrlo dobro sjećam. Potrpali su nas u autobuse, čak smo pri ulasku dobili neki sir i kruh i to je nakon nekih mjesec dana bio prvi pravi kruh koji smo pojeli. Nakon punog stomaka je bilo „vozi nas sad kamo hoćeš“. Nismo znali kamo nas vode. Sjećam se da smo stali u Trpinji. Lokalci su krenuli navaljivati, htjeli su otvoriti vrata autobusa i sjećam se da je bio vojni policajac u autobusu i rekao je „Pucat ću u prvog koji krene u autobus!“. Mislim da je takvim stavom spasio nekoliko života jer sam čuo da su iz nekih autobusa ljude izvodili i ne zna se gdje su završili. Autobus je nastavio prema Boboti i Veri i tamo sam tek vidio koja je to sila nas napadala, tenkovi su bili ukopani u zemlju, samo je cijev virila. Praznih kutija tenkovskih granata je bilo na gomile. Na Apatinskom mostu je stao autobus i tamo smo prešli u Srbiju. Novi Sad, Zrenjanin, vozimo se, kada smo skrenuli s asfalta je bilo malo panika, di će nas sad odvesti. I tako smo stigli do nekih štala koje su oni pretvorili, ispostavilo se u logor Stajićevo. Dočekao nas je špalir, od autobusa do štale, u kojem su mlatili, cilj je bio proći što brže i ne pasti. Ja sam taman mislio da sam uspio i zadnji me uspio zakačiti koljenom i onda sam samo odteturao nekako unutra i spasio se.
Kako je izgledao život u logoru?
Ispitivanje, maltretiranje, ne smiješ od straha van na WC jer dobiješ pendrekom po glavi. Sreća moja je bila što sam bio mlad i mladoliko inače djelujem. Oni su me onda optužili da sam bio pomoćnik snajperiste što je u odnosu na neke starije bila vrlo laka optužba. Ne mogu reći da su se nada mnom iživljavali kao što su na nekim drugima. Imali smo radne zadatke. Sjećam se, jednom me prozvao jedan vojnik i ništa mi ne govori, samo hodam ispred njega, on ide iza mene sa puškom. Rekao mi je da uzmem ašov i da hodam ispred njega. I idemo, idemo, meni nije svejedno, vidim polja repe u daljini, već sam se počeo pitati „Jel gotovo sa mnom? Idem li sam sebi iskopati grob?“ U jednom trenu je rekao „Skreni desno!“ i vidio sam tamo već dio ljudi koji su kopali neki kanal i njima sam se onda priključio. Pao mi je kamen sa srca. Na koncu sam izašao među prvima. Razmijenjen sam, zajedno s ocem koji je bio sa mnom u logoru, 23. prosinca 1991. kod Šamca. U Zagrebu smo se susreli s mamom i sestrom koje su iz Vukovara izašle nakon pada preko Šida i domogle se Zagreba.
Život te je odveo u Slatinu u kojoj živiš i danas s obitelji?
Tako je, imali smo rođake u Slatini i tako smo došli u Slatinu. Tu sam se stavio na raspolaganje opet hrvatskim snagama, sjećam se braće Tepeš i Bere Martinčevića, rekli su mi da im ne trebam i vidio sam da je tu sve pod kontrolom pa sam otišao u Zagreb, pa u Istru, ondje sam radio u Vrsaru u nudističkom kampu kao konobar.
Igor Miklošević kao igrač Belišća (čuči u sredini). Iznad njega ikona HNL-a i Igorov cimer Rudika Vida.
Tamo opet počinje tvoja nogometna priča?
Divni ljudi su me tamo prihvatili pa sam ostao raditi i preko zime i igrao usput za niželigaša Vrsar. Iz Vrsara sam prešao u Istru iz Pule. To je bila 1. Hrvatska nogometna liga. Nakon nekog vremena vratio sam se u Slatinu i tu sam igrao nogomet i radio u „Duhanu“. Želio sam napredovati i došla je ponuda iz Belišća. Ono je bilo taman ispalo iz 1. lige u 2. ligu. Bio sam na probi i zadovoljio sam. Dvije godine sam proveo ondje, to je bilo 1995. – 1996. Bio sam cimer s ikonom Rudikom Vidom, cimer na putovanjima i pripremama. Zvali smo ga Deda. Bio je nenametljiv, ali je bio autoritet i svi smo imali poštovanje prema njemu. Bili smo odlična klapa i uvijek se rado sjetim tih dana. Čujem se i s cimerom povremeno, što zbog Domagoja, što onako da se čujemo. Zanimljivo, Domagoj ima brata Hrvoja. Kada su bili mali, Rudika je stalno hvalio Hrvoja kako bi mogao postati dobar nogometaš, a za Domagoja je govorio kako je prezvrckast, no Domagoj je bio uporan i eto to ga je dovelo do vrha svijeta.
Igor Miklošević kao kapetan Vukovara 91 (stoji drugi s desna)
Kako je izgledala tvoja karijera nakon Belišća?
Upisao sam u Osijeku ekonomski fakultet svjestan da neću vječno biti nogometaš, no nisam uspijevao uskladiti sve te obaveze. Onda sam se vratio u Slatinu i potom upisao u Zagrebu informatički menadžment koji sam uspio završiti. U međuvremenu se osnovao nogometni klub „Vukovar 91“ i on je dobio privilegiju započeti se natjecati u drugoj ligi. Počela se okupljati ekipa tako 98-99, te sam krenuo igrati za Vukovar. Mi kada smo došli u Vukovar, neposredno nakon mirne reintegracije, u Vukovaru je bila policija, HEP, pošta, sud i nogometni klub. Bili smo u Borovu, sada je to hostel „Zagreb“. Ondje su bili smješteni i nogometaši i policajci i poštari, svi koji su tada u razrušenom Vukovaru radili, a nisu bili iz Vinkovaca i Osijeka. Bila je to simbolika, sport se vraća u Vukovar, život se vraća u Vukovar. Nije bilo kafića, restorana, trgovina, sve je bilo ruševina. Prvi naš kafić je otvoren na trokutu „Plavi 9“ i to je bilo okupljalište Hrvata ’99. u Vukovaru. Mi smo nakon 2. brzo ušli u 1. Hrvatsku nogometnu ligu. Došao nam je onda Dinamo, to je bila prva utakmica kada je Dinamo vratio svoje ime i sjećam se kako sam ušao s klupe, tada je za Dinamo igrao Prosinečki, bila je gomila Bad Blue Boysa, nezaboravna utakmica. Igrali smo na stadionu koji je bio pun gelera, a trenirali na pomoćnom igralištu gdje su za vrijeme rata pokapali poginule. Kada smo ispali iz 1. HNL vratio sam se studiju i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sam završio informacijske znanosti. Bio je to završetak mog profesionalnog bavljenja nogometom.
Igor Miklošević sprema se za ulazak igru u prvoj utakmici zagrebačkih modrih nakon povratka imena Dinamo 2000. godine
I dalje si vrlo aktivan u sportu.
Tako je, sport je bitan segment u mom odrastanju i shvaćanju života. Puno sam divnih ljudi upoznao preko nogometa. I danas, kada trčim trail utrke to se nastavlja, a istu ljubav pokušavam prenijeti dvojici sinova koji se također bave sportom, jedan je nogometaš u Nogometnom klubu Slatina, dok se drugi bavi trčanjem u atletskom klubu u Slatini.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA – Igor Miklošević (lijevo) kao kapetan Vukovara 91 u prvoj utakmici tog kluba u 1. Hrvatskoj nogometnoj ligi
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
