Izdvojeno Priče ratnika

INTERVJU Nikola Masnikosa: „Taj 15. siječanj u Ivanovcu neću nikad zaboravit! Zasuli su nas sa 2000 projektila!“

Draga djeco, ja sam Nikola Masnikosa, bojnik Hrvatske vojske, dragovoljac Domovinskog rata, Srbin iz Knina!


Ovako bi naš današnji sugovornik započinjao svoja predavanja osnovnoškolcima o temama iz Domovinskog rata na lokalnoj razini. Detaljan razgovor s nekadašnjim zamjenikom zapovjednika 3. bojne 132. brigade Našice – Orahovica donosimo u nastavku.

Poštovani gospodine Masnikosa, hvala Vam što ste se odazvali na intervju za Braniteljski.hr. Možete li nam reći nešto o Vašoj ranoj mladosti. Gdje ste i kada rođeni?

Rođen sam 1962. godine u Biovičinom Selu, općina Knin. Osnovnu školu završavam u rodnom Biovičinom Selu, a gimnaziju u Kninu te upisujem Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, smjer Općenarodna obrana i društvena samozaštita. Fakultet završavam 1985. godine. Na studiju upoznajem i svoju buduću suprugu, rodom iz Našica, tako da me je put zajedno s njom odveo u njezin rodni grad.

Gdje ste odrasli, što vam je obilježilo djetinjstvo i mladost?

Uvijek me ta sjećanja nekako vežu za moje rodno selo. Malo sam ranije krenuo u osnovnu školu, bio sam odličan učenik, no moram priznati, da sam nekako izbjegavao seoske poslove, s obzirom da sam živio u velikoj obitelji, pa sam taj ”nerad” nastojao kompenzirati uspjesima u školi. 

Koje ste snove sanjali u mladosti, čime ste se bavili? Jeste li trenirali kakav sport?

Jako sam volio sport i sportske aktivnosti. Od malih nogu bavio sam se nogometom. Sjećam se svog prvog kluba u kojem sam igrao, NK Bukovica iz Kistanja. Tu sam počeo igrati za juniore i malo za seniore do odlaska u JNA i kasnije na fakultet u Zagreb. Uz nogomet trenirao sam i atletiku u AK Knin u Kninu. Na fakultetu prestao sam s nogometom, te kratko nastavio s atletikom, koja mi je isto tako bila vrlo draga gdje sam kao srednjoškolac osvojio drugo mjesto u utrci na 400 m na prvenstvu učenika srednjih i osnovnih škola Hrvatske. Kad govorimo o nekakvim snovima, želja mi je bila upisati Fakultet fizičke kulture, današnji KIF, no ipak, utjecaj roditelja malo je prevagnuo na drugu stranu.

Spomenuli ste kako nakon završenog fakulteta sa suprugom dolazite u Našice. Kako su izgledale Vaše prve godine života u novoj sredini?

Moram priznati da je i tada nakon fakulteta postojao problem pronalaska posla. Postojale su nekakve ponude s poslom u Našicama, no ni ovdje to nije bilo baš tako lagano. Međutim u prvoj godini ”praznog hoda”, da tako kažem, angažirali smo se na vojnoj obuci omladine, koja je bila po zakonu propisana za sve učenike i učenice koji su prekinuli srednjoškolsko obrazovanje. Upravo veliki broj mladića s tih obuka bili su vukovarski dragovoljci i pripadnici ZNG-a, koji su nam kasnije (tijekom Domovinskog rata) zahvaljivali, jer im je tih 30 dana vojne obuke, u obližnjim Granicama, jako puno pomoglo u ratu. Nedugo nakon toga, zaposlen sam u štabu Teritorijalne obrane u Našicama.

Početak demokratskih promjena i ratnih sukoba zatekao Vas je upravo u Našicama. Možete li nam malo opisati Vaše početke u obrani hrvatske neovisnosti i koji događaj bi izdvojili kao Vaše „vatreno krštenje“?

Početak ’90-ih jedna je zanimljiva  faza u mom životu, istovremeno teška i lijepa. Skrasio sam se u Našicama, koje sam jako zavolio, zasnovao obitelj, upoznao nove prijatelje, stekao dom. Nadolazeće demokratske promjene nagovijestile su da to sve neće proći baš tako lako. Zanimljiva je stvar da sam početkom ’90-ih išao na proslavu 10 godina mature u Knin i tad sam uočio, da su tamo počeli puhati ”beogradski vjetrovi”, jer je dosta mojih vršnjaka studiralo po fakultetima u Srbiji, u to vrijeme, dok je svega nekolicina nas završila u Zagrebu. Kako je vrijeme odmicalo, u travnju ’90-e shvatio sam i na radnom mjestu kako dolazi do promjena i podjela u štabovima TO. Na sastanku zapovjednog i operativnog kadra štabova TO OZ Osijek u Slatini, gdje smo se mi mlađe kolege, kao Zlatko Stolnik iz Đakova, pokojni Miro Međimurec iz Orahovice i ja otvoreno pobunili protiv politike, koju je vodio zapovjedni kadar TO iz Osijeka. Tada smo govorili da se mi ne bismo trebali suprotstavljati volji naroda, jer opredjeljenje građana pokazalo je jedinstvo i želju za demokratskim promjenama. No zanimljivo je napomenuti da je, s druge strane, bilo situacija, gdje sam bio u nepovoljnom položaju, od strane mojih sugrađana, jer se dobro znalo tko sam i odakle sam. Kako je vrijeme odmicalo, pokazivao sam svu profesionalnost na svom radnom mjestu i neupitno moje opredjeljenje, jer Našice su postale moj dom, a sve će to doći do izražaja u rujnu ’91., kada nam je rat pokucao na vrata iz vojarne Jovan Ivo Marinković u Našicama.

Našička vojarna definitivno je Vaš početak gdje svoje znanje, iskustvo i život stavljate na branik domovine?

Tako je. Tih par mjeseci, pred napad na vojarnu u Našicama, uključio sam se u tajno obučavanje pripadnika Narodne zašite u MZ Našičko Novo Selo, s g. Zvonkom Strnadom, te  ustroju i obuci bataljuna ZNG-a u Našicama. Dužnost koju sam obnašao omogućila mi je uvid u kartoteku i podatke koji su bili ključni da od bivšeg Krndijskog odreda TO formiramo bataljun ZNG-a, te daljnju organizaciju obrane i vojnih jedinica na našičkom području. Iznimno sam ponosan što sam dao doprinos i sudjelovao u osvajanju našičke kasarne, a jedna od ključnih aktivnosti koja je prethodila oslobođenju moga grada i vojarne, bila je predaja i osvajane vojnog skladišta Jezerac u Našičkom Markovcu.

Nikola Masnikosa sa zapovjednikom 3. bojne, Milanom Kneževićem

Nakon pada vojarne dolazi do organizacije 132. brigade Našice. Bili ste zamjenik zapovjednika 3. bojne i prvo ozbiljno ratište bilo Vam je Divoš.

Taj studeni ’91. godine definitivno je bio prevrtljiv i neizvjestan. U to vrijeme bili smo stacionirani u Vuki i Vladislavcima, kada mi je izdana borbena zapovijed za proboj prema opkoljenom Vukovaru i to preko Paulin Dvora – Ernestinova – Laslova. Međutim onako mlad i pun elana, smetnuo sam s uma činjenicu, da se ipak nalazimo na nepoznatom terenu. Na izlasku s tog sastanka dočekao me zamjenik zapovjednika brigade g. Švabelj, moj kolega bivši načelnik TO iz Donjeg Miholjca, gdje me je upozorio, da prvo izvidim situaciju te da onda djelujem, što sam i učinio. Osobnim izviđanjem, shvatio sam, da je zadaću bilo nemoguće izvršiti, jer je neprijatelj već ukopao tenkove u Petrovoj Slatini i Ernestinovu, tako da sam  svoju postrojbu rasporedio na položajima u Divošu i Ivanovcu. Unatoč svim nedaćama, upornom obranom zadržali smo položaje u selu Divoš, dok nas nisu zamijenile druge postrojbe hrvatske vojske. Naši sljedeći obrambeni položaji bili su u trafostanici Ernestinovo i u selu Ivanovac gdje smo učvrstili i zadržali obranu do prestanka borbenih djelovanja.

Nakon pada Divoša, Ivanovac postaje vaše novo ratište. Kako je izgledala jedna ivanovačka svakodnevica?

To je već bila 1992. godina, uspješno smo konsolidirali obranu u Ivanovcu, držali smo poljoprivredno dobro Rudine, gdje smo pod kontrolom imali cijelu desnu stranu Ivanovca, jer je vrijedilo da – tko je držao Rudine, držao je Ivanovac. Međutim početkom ’92., napadi nisu jenjavali. Dani su bili podnošljivi, no najgore nam je bilo po noći. Nikad neću zaboraviti 15. siječanj 1992. godine, dan međunarodnog priznanja od strane SR Njemačke. Tad nam je poginuo i suborac Bošnjaković iz Seone. Tu večer od sreće smo ispaljivali streljivo u zrak, no odgovor s neprijateljske strane na priznanje bio je kaotičan. Tu večer na Ivanovac palo je preko 2000 granata. Valjda su sasuli na nas sve što su imali.

Sada kad spominjete poginule suborce, kako je to utjecalo na Vas kao zapovjednika?

Uvijek mi je o tome teško govoriti, no kad se sjetim što smo sve prošli, moglo je biti i gore. Imali smo trojicu poginulih u bojni i manji broj ranjenih. Danas, 30 godina poslije, ponosan sam što nismo imali veći broj poginulih, s obzirom na sve ono što smo prošli i gdje smo bili. Za takvu statistiku odgovoran je i zaslužan zapovjedni kadar u kojem sam se i sam nalazio, a čiji su časnici i dočasnici pokazali zadivljujuće vojne sposobnosti i vještine, s obzirom na iskustvo, koje su stekli u ratnoj školi rezervnih oficira u Bileći.

Kažete da je iskustvo i karakter ljudi izvuklo ono najbolje iz ovoga rata. Možete li izdvojiti osobe koje su ostavile duboki utisak na Vama kao zamjeniku zapovjednika bojne?

U moru predivnih ljudi koje sam tada upoznao i s kojima sam i danas u kontaktima, zbog duhovitog događaja (a bilo ih je bezbroj) izdvojio bih gospodina Milana Kneževića. Ono što je obilježavalo uvaženog gospodina bio je nadimak ”Srbo”. U jednoj neformalnoj priči s njim, kad smo se upoznali, upitao sam ga: „A zašto nadimak ”Srbo”?, a on mi odgovori ljutito: „Zato što ne volim Srbe!“, na što sam mu ja uzvratio: „Pa ja sam Srbin!“. Tada je to dosta bilo smiješno , jer je taj čovjek bio moje osobno osiguranje, sa mnom je obilazio sve borbene položaje, koje smo držali, ali se nije odvajao od svog  puškomitraljeza ”Garonje”. E sad zamislite, obići deset kilometara borbene linije pješke sa ”Garonjom” od 12 kg na ramenu plus streljivo, prosinac, hladno, a moj se ”Srbo” sav preznojio. Nikad ga više nije nosio. Kad smo išli u obilaske i ”Kalašnjikov” je bio dobar, no definitivno, ostao je čovjekom kojem bi svoj život i danas dao u ruke kao i tada. Postali smo najbolji prijatelji i dan-danas održavamo kontakt.

Ovo je jedan divan primjer gdje možemo vidjeti kako je rat, s jedne strane razarao, a s druge strane gradio neraskidiva prijateljstva. Kako je izgledao Vaš ratni put nakon Ivanovca?

Tako je da, jer nitko od nas u taj rat nije išao pripremljen i točno se vidjelo u određenim situacijama ugroze života, tko je kakav i tko je kako postupao. Nakon Ivanovca, demobiliziran sam u listopadu 1992. godine. Počeo sam raditi u Uredu za obranu i tako je krenula moja faza stabilizacije i vraćanja u normalu. ’95. godine ponovno sam se uključio u HV  nakon vojne operacije „Oluja“, da bi se, tek nakon završetka rata, posvetio mirnom životu. Naravno da je od svega najviše nastradalo zdravlje, no bez obzira na sve, trudim se biti normalan i optimističan  suprug, otac, prijatelj, sugrađanin.

12. Kako danas gledate na vašu ulogu u ratu?

S odmakom od 30 godina, bude dana i trenutaka kada se vratim mislima u to vrijeme, no kad si presložim sve to u glavi, dođem do zaključka, da bih sve opet napravio  isto. Puno je prilika kad se sa svojim suborcima prisjetim tih dana, no u svojim sjećanjima ne bih mijenjao ništa i danas bih postupio isto.

Predavanje djeci o Domovinskom ratu – Nikola Masnikosa u sredini

Važno je napomenuti kako ste se i u miru posvetili čuvanju uspomene na događaje iz Domovinskog rata. Dugi niz godina sa skupinom časnika hrvatske vojske, a sada i u sklopu projekta „Domovina i ja“ i projekta ”Da se ne zaboravi” koji provodi Udruga branitelja KVIN predajete osnovnoškolcima o ključnim događajima iz Domovinskog rata na lokalnom području. Koliko vas to ispunjava te kako to utječe na vas?

Ponosan sam na ideju projekta, ali i na svoju ulogu u njemu. Mi svjedoci toga vremena, kroz taj projekt, nastojimo djeci predočiti određene ključne događaje iz toga vremena i moram priznati da mi je srce puno kad stanem pred tu djecu, odnosno mlade ljude i kad s njima mogu podijeliti svoja iskustva, iz tog vremena.

Što Vas najviše dojmi kod predavanja djeci te koliko djeca primaju sadržaj koji im predajete?

Najviše me dojmi zainteresiranost djece za tu tematiku. Zaista ne mogu reći da smo do sada naišli na razred koji nije pokazao volju za sudjelovanjem, u našim predavanjima. Jedna zanimljiva anegdota dogodila nam se na izletištu Jankovac, gdje smo vodili djecu u sklopu našeg predavanja, kad su nam se na licu mjesta priključili učenici četvrtog razreda osnovne škole koji su tu bili na izletu u prirodu. Učiteljica je slušala naše izlaganje te zamolila da nešto kažemo i maloj djeci o Domovinskom ratu. Iako nam je tada bilo nepojmljivo pričati mališanima o ratu, brzo smo prilagodili neke segmente teme njihovoj dobi. Dali smo djeci da nas pitaju sve što ih zanima i moram priznati da je tu bilo svakakvih pitanja, rešetali su nas kao na traci, no bit pobuđivanja interesa potpuno je uspjela.

Puno je neispričanih priča iz tog perioda hrvatske povijesti te na tragu tih neispričanih priča, što biste na kraju poručili braniteljskoj populaciji, svojim suborcima i mlađim naraštajima koji proučavaju tematiku Domovinskog rata?

Dosta je vremena prošlo. Godine idu, a mi polako nestajemo. Iza nas ostaju neke nove generacije te smatram kako ono, što smo prošli i stvorili, moramo njegovati i prenositi na mlađe naraštaje. Moja životna priča malo je neuobičajena, no i dalje sam ponosan na svoje korijene, svoju obitelj i svoje podrijetlo. U trenutku kad je trebalo, smatram da sam izabrao uvijek težu stranu – pravednost i zato sam ponosan i ne ustručavam se isticati tko sam i što sam. Naciju, gdje ćeš se roditi, boju kože ne možeš izabrati, ali kakav ćeš čovjek biti, to možeš. I ja jesam. Čast mi je što sam bio dio tog vremena i ponosan sam što mogu mlađim naraštajima prenositi iskustva i događaje koji tamo pripadaju. To je naša dužnost i obveza kao hrvatskih branitelja i apeliram na svoje suborce i na mlade ljude da ne dižu ruke od onoga što su pojedini platili krvlju.

NASLOVNA FOTOGRAFIJA – Nikola Masnikosa u Kninu

O autoru

Dino Mataz

Dino Mataz

Magistar edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i povijesti. Autor više amaterskih dokumentarnih filmova te jednog proznog djela s tematikom Domovinskog rata te autor niza članaka objavljenih na Facebook stranici Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Zaposlen kao učitelj povijesti u OŠ Mikleuš.