Kolone civila i hrvatskih branitelja, po uskim stazama, slijevale su se niz Velebit ne bi li došli na sigurno. Ostaviti svoj dom, bilo je jedino rješenje za njih oko 1300. Ostati i umrijeti, ili otići.
Tako bi se, pomalo lirski, mogao opisati kraj rujna 1991. godine. Međutim, kraj rujna za mještane Lovinca i okolnih naselja ličio je na surovu baladu. Teško je zamisliti taj pakao, kroz koji su prošli oni, koji su planinskim stazama tražili spas, no gospodin Mirko Horvatin, tadašnji pripadnik ATJ Lučko, u razgovoru za Braniteljski.hr, pokušao je dočarati barem djelić onoga, što se događalo u srpskom okruženju punih dva mjeseca 1991. godine. Razgovor s gospodinom Horvatinom donosimo u cijelosti.
Poštovani gospodine Horvatin, hvala Vam što ste pristali na intervju za Braniteljski.hr. Možete li nam reći nešto o Vašoj ranoj mladosti.
Rođen sam 31. ožujka 1960. godine u Slavonskoj Orahovici kao drugo od šestero muške djece. Osnovnu školu pohađao sam u Zdencima te prva dva razreda srednje škole u Đurđenovcu, nakon čega sam upisao treći razred srednje škole za milicionere u Zagrebu, koju sam završio 1979. godine. Po završetku srednje škole trebao sam nastaviti obrazovanje na Vojnoj akademiji, što sam odbio iz osobnih razloga te sam zasnovao radni odnos u Policijskoj upravi Zagreb i to u Posebnoj jedinici milicije pri Dežurnoj službi PU Zagrebačke. Iste godine sklopio sam brak sa suprugom Maricom s kojom imam kćer Mirelu i sina Marka.
Početak Domovinskog rata zatječe Vas upravo u Zagrebu. Možete li nam ukratko opisati kako je to utjecalo na Vas?
Tako je. Od razoružanja skladišta Teritorijalne obrane, čemu sam i svjedočio na Vukomercu, gdje sam i stanovao s obitelji u Zagrebu pa do Balvan revolucije, uvidio sam, kao i većina hrvatskih građana, da dolazi turobno vrijeme te da proces stvaranja Hrvatske neće proći samo dijalozima. U vrijeme Balvan revolucije bili smo u stanju pripravnosti na Tuškancu i osiguravali obiteljsku kuću pok. predsjednika Tuđmana, ja osobno kao zapovjednik odjeljenja u toj jedinici. Međutim, krajem kolovoza na poziv Vladimira Fabera, pristupam ATJ ”Lučko”, gdje sam u početku obavljao poslove logistike i skladištenja, a kasnije, prešao sam na poslove instruktora specijalističke obuke pripadnika, koji su prošli tečaj Prvog hrvatskog redarstvenika i došli u ATJ Lučko. Otad, u jedinici obavljam sve redovne poslove i zadatke, a što se tiče mojeg prvog borbenog terena, to je onaj u Pakracu, u ožujku, a nakon toga onaj u Glini.
Da. Napad pobunjenih Srba na policijsku postaju u Glini. Možete li nam reći nešto o Vašem učešću i odlasku u Glinu?
Tog 26. lipnja dobili smo zapovijed da sjednemo u vozila i da krenemo. Nismo na prvu znali gdje, već nam je na putu javljeno da krenemo prema Glini u ispomoć policijskoj postaji, koja je bila pod opsadom pobunjenih Srba. Kad smo došli u Prekopu, nama su se još uvijek na vezu javljali policajci iz opkoljene policijske postaje. Međutim, nakon brze konsolidacije krenuli smo prema policijskoj postaji u Glini, gdje je došlo i do borbenog kontakta. U toj je razmjeni vatre nekoliko djelatnika jedinice ranjeno, što nas je malo usporilo, no uspjeli smo nekako doći do postaje, ali nažalost prekasno. Kad smo ušli u postaju, na podu je bilo još krvi, a postaja je bila prazna. Jedno ružno iskustvo, gdje jednostavno ne znate što se dogodilo s tim ljudima, a kroz glavu vam prolazi samo ono najgore (op. a. hrvatski policajci su zarobljeni i odvedeni u Knin te kasnije razmijenjeni). Nakon toga organizirali smo obranu te su nas nakon nekoliko dana zamijenili policajci iz Bjelovara, a mi smo se vratili u bazu, gdje je pred mene postavljen novi zadatak.
Gospić – Sveti Rok – Lovinac. Možete li nam opisati kako je izgledao Vaš put do konačnog odredišta?
Da, Lovinac. Nedugo nakon Gline, 12. srpnja, general Mladen Markač pozvao me na sastanak, gdje mi je objasnio kako je jedna skupina ljudi iz Like i to pok. Pavao Račić, Mile Smolčić, pok. Slavko Maduna i Josip Vrkljan kod zamjenika ministra MUP-a, gospodina Željka Tomljenovića tražila da im pošalju nekoga, tko bi im pomogao organizirati obranu na području između Gračaca i Gospića, odnosno radilo se o prostoru od nekih 350 kvadratnih kilometara, mjesta Lovinac, Sv. Rok, Ličko Cerje i ostali zaseoci, koji gravitiraju tim mjestima. Na tom području nalazila su se sela i zaseoci naseljeni pretežito hrvatskim stanovništvom te su isti bili često podvrgnuti oružanim provokacijama, od strane susjednih srpskih sela. Zapovjednik Markač upitao me je želim li pomoći tim ljudima, na što sam pristao. Također, rekao mi je da odredim dva djelatnika iz postrojbe da pođu sa mnom, a radilo se o Milanu Porobiji i Zvonku Pausiću. Odlazimo u Gospić, zajedno s predsjednikom kriznog stožera pok. Pavlom Račićem te njegovim suradnicima pok. Slavkom Madunom, Milom Smolčićem i Josipom Vrkljanom s kojima sam i kasnije u tim mjesecima imao jako dobru suradnju. Nakon kratkih pregovora i dogovora s načelnikom policijske uprave, gospodinom Josipom Bucićem, donosim odluku da s još 60 pripadnika specijalne jedinice PU Ličko-senjske iz Perušića krenem prema Lovincu. S obzirom na to da je bilo ideja da uz pratnju Jugoslavenske narodne armije cestovnim pravcima dođemo do odredišta, stupljeno je u kontakt s komandantom kasarne JNA u Gospiću, pukovnikom Đorđevićem, koji nam je obećao pratnju i jamčio siguran put, međutim, nakon dolaska u Perušić i pripreme uslijedilo je tri dana čekanja, a 15-og donosimo odluku, u dogovoru sa suradnicima, da nam je ipak sigurnije pješice preko Velebita doći do Lovinca. Odlazimo u Jasenice, gdje smo uz pomoć i u dogovoru sa mještanima Jasenica i Vučipolja svu opremu stavili na njihove magarce i mule te smo krenuli putem Lipov vrh – Bukva – Golić – Sveti Rok. Na pola uspona Lipovog vrha na našu žalost stali su nam pretovareni magarci te smo ih morali rasteretiti i sami nositi opremu. Na Bukvi smo prenoćili, da bi drugi dan, oko 10 sati, došli u Sveti Rok.
Što Vas je zateklo nakon dolaska u Lovinac te kako je izgledala organizacija obrane na tom području?
Situacija na terenu bila je vrlo delikatna. Rješenjem sam postavljen za zapovjednika policijske postaje u Lovincu, sa zadaćom organizacije obrane na tom području. Zanimljivo je napomenuti, da je to područje od 350 kvadratnih kilometara branilo otprilike 200 ljudi, dakle 60 pripadnika specijalne policije, 20-ak pripadnika djelatnih policajaca iz postaje u Lovincu te pripadnici Narodne zaštite, koje smo mobilizirali u pričuvu, kasnije nam je poslana u pomoć i postrojba „Mosor“, s Policijske akademije iz Zagreba, jačine jedne satnije, s oko 100 ljudi pod zapovjedništvom Ante Sladića, Bože Mihaljevića i pok. Josipa Varge, kao i dragovoljci. Jako veliki problem bio je organizirati obranu na tako velikom području pa sam obranu organizirao po dominantnim kotama, koje su graničile s područjima pod kontrolom pobunjenih Srba. U cijelu se organizaciju obrane aktivno, iz Svetog Roka, uključio Josip Vrkljan zvani ”Jotan”, kao i ostali zapovjednici vodova, koje sam kasnije, u dogovoru sa Pavlom Račićem, odredio po mjesnim zajednicama, na prostoru koji smo branili. Nadalje, logistika nam je bila jako veliki problem, no zaista moram pohvaliti sve mještane s kojima smo zaista funkcionirali, uvjetno rečeno, kao švicarski sat. Da stvar bude kompliciranija, na našem području podno Velebita, nalazila se i vojarna Krivalj, centralno skladište 5. vojne oblasti, što nam je zadavalo dodatne probleme, kao i manja vojarna Matres u Sv. Roku, gdje je bilo manje skladište, benzinska pumpa JNA i stanovi oficira. Krajem srpnja, počeli su intenzivni napadi na naše položaje, a najgore je tek slijedilo.
Da, srpanj i kolovoz protjecali su u konstantnim napadima, pokušajima diverzija pobunjenih Srba, granatiranjima i sve tako do pada Maslenice. Možete li nam ukratko opisati to razdoblje?
Tako je, tu je stvarno bilo svega, svakodnevna granatiranja, pješački napadi, sitne čarke i nadmudrivanja. Nismo im nikada ostajali dužni, no oni su nas svakim danom tukli sve jače. Čak su na nas poslali i oklopni vlak ”Munja”, no nekako smo im svaki napad uspjeli suzbiti. Međutim, nismo ni mi prolazili bez žrtava. U tom vremenu poginulo mi je osam pripadnika i jedna civilna osoba, a vjerujte mi da nema goreg osjećaja, nego kada pogine netko pod vašim zapovjedništvom. U planu smo imali osigurati vezu starom cestom preko Velebita s Maslenicom i o tome smo vodili pregovore. Sve u svemu, sve je to nekako, koliko-toliko bilo podnošljivo, sve do pada Maslenice. To je bio veliki udarac za nas u Lovincu, jer nam je u Jasenicama u školi bilo skladište, iz kojeg smo namirnicama i materijalom snabdijevali cijeli kraj. Padom Maslenice, pale su i Jasenice i tada sam shvatio da su nam dani odbrojani.
Uslijedile su intenzivne borbe i evakuacija stanovništva? Možete li se prisjetiti tih posljednjih dana tog krvavog rujna 1991. godine?
Nakon pada Jasenica, svjestan težine situacije i potpunog okruženja, zapovjedio sam da narod bude spreman na evakuaciju. Shvatio sam da nam nema pomoći, iako je jednom prilikom pokojni Tomislav Merčep nastojao izvršiti proboj od Gospića. Još mi je preko motorole tada rekao: Prijatelju, držite se! Ja idem i tanjuram! Dani su prolazili, no, pomoć nažalost nije došla, da bih od zamjenika ministra gosp. Željka Tomljenovića, saznao da obećane pomoći u dodatnom ljudstvu nema. U tom vremenu od pada Jasenica do 24. rujna 1991. godine, tukli smo se i dan i noć s kninskim korpusom i četnicima. Na čitavo područje dnevno je padalo preko 5000 granata, uz napade sa zemlje i zraka. S obzirom da smo narod evakuirali na područje zaseoka Bucića podno Velebita, odande je krenuo egzodus.
Egzodus preko Velebita, najteži dan u Vašoj karijeri. Zašto?
Definitivno. Jednostavno, s municijom bili smo pri kraju. Svi smo ostali na jednom okviru i nakon razgovora sa Zagrebom te kratkog dogovora sa suradnicima, zapovjedio sam da idemo preko Velebita na sigurno. Još jednom, poslao sam djelatnike da obiđu sav prostor, sjeo u svoj Golf te obišao prostor, koji više nije bio pod našom kontrolom, s obzirom da sam ljude povukao s prvih linija. Htio sam se uvjeriti da su svi civili na sigurnom, no ipak zatekli smo dio ljudi koji nije htio napustiti svoje domove. Gledajte, bilo je raznih razloga, zašto ti ljudi nisu htjeli u proboj. Nisam mogao utjecati na odluke tih ljudi, što si i dan-danas ponekad ne mogu oprostiti, jer prilikom ulaska JNA i četnika na nebranjeni prostor ubijeno je i masakrirano trideset i sedam starih i nemoćnih žitelja tih mjesta. Vratio sam se među narod u Bucićima i krećemo prema Velebitu, prema Malom Alanu, gdje smo i prenoćili. Drugo jutro, okupili smo narod, dakle radilo se o brojci od oko 1300 ljudi, održali smo govor, prvo je govorio Jotan, zatim ja. S obzirom da je među nama bilo ljudi koji su znali te puteve preko Velebita, tako se oformilo tri pravca. Jedan pravac oslanjao se na Mali Alan – Liščane bunare – Bukvu – Ivine Vodice – Paklenica – Starigrad, drugi pravac Malo Libinje – Veliko Libinje – Mala Paklenica i treći pravac, u kojem sam bio ja, Golić – Veliko Libinje – Malo Libinje –Kneževići – Seline.
Dolazak na slobodan teritorij, kako ste se osjećali nakon svega?
Jako teško i nesretno. Ako izuzmemo psihički i fizički napor, emocionalno, bio sam slomljen. Tragediju tih ljudi gledao sam kao svoj poraz – jedini poraz u mojoj karijeri. Na putu na sigurno čak mi je došlo da dignem ruku na sebe, međutim, od tog čina odagnao me je dida Pajo, koji me vidio gdje sjedim na kamenu i pitao imam li zavoj, jer supruga mu je pala i rasjekla glavu na kamenu. Nezamislivo, ali to me je podsjetilo da svoju zadaću moram izvršiti do kraja. Nakon dolaska na sigurno, organizirali smo pomoć zaostalima na Velebitu te sam se zaputio prema Gospiću, gdje sam podnio prijavak načelniku Policijske uprave i zapovjedniku vojne postrojbe „Vukova“ o situaciji na terenu.
Možete li izdvojiti najupečatljiviji trenutak tijekom proboja na sigurno?
Pa puno je stvari koje su mi se tada vrtjele po glavi, no nikada neću zaboraviti pet vojnika JNA koje smo zarobili u borbama. Naime, pred sam kraj, kako su ti vojnici bili zarobljeni u borbi i u pritvoru, zapovjedio sam da ih dovedu kod mene na razgovor, gdje sam im objasnio kako ću im dati vodiča do kasarne JNA i pustiti, jer mi idemo u proboj. Također, objasnio sam im da municije nemamo te da se nemamo više s čim braniti i da nam je jedini izlaz preko Velebita. Jedan od njih, njihov poručnik, zamolio me da porazgovara sa svojim ljudima te je nakon par trenutaka došao k meni i zamolio me da idu s nama u proboj, rekao mi je da nije s nama proživio te napade, ne bi nikada vjerovao da se to dogodilo. Prvo, nisam mogao vjerovati, no s obzirom da su dečki bili ustrajni, a vremena nije bilo, zapovjedio sam da im se da oružje i ti vojnici JNA zajedno su s nama nosili ranjene i one, koji nisu mogli hodati preko Velebita. Zajedno smo sišli dolje te nakon toga taj poručnik otišao je u Rijeku javiti se svom nadređenom, dok su ostali otišli za Zagreb. Tada mi je taj poručnik obećao da više nikad neće uzeti pušku u ruke te se toga, po mojim saznanjima, drži i dan danas.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
