Pripadnici 1. gardijske brigade “Tigrovi” branili su Hrvatsku na ratištima od Vukovara do Dubrovnika. Tako nekako ide i ratni put jednog od njih, prekaljenog, ali istovremeno samozatajnog “Tigra” Darka Čevizovića, poznatog pod ratnim nadimkom “Striček”, koji se za Braniteljski.hr prisjetio početka svojeg bogatog ratnog puta.
Možete li nam se ukratko predstaviti?
Rođen sam 20. ožujka 1957. godine u Sisku. Ondje sam završio osnovnu i srednju školu i krenuo u život. JNA sam služio u Šapcu kao pripadnik graničarske izvidničko-diverzantske skupine. Ondje sam prošao pored ostaloga, četiri mjeseca i 20 dana paklene obuke. Nažalost stečena znanja i vještina nisu mi previše koristila u Domovinskom ratu, em jer je prošlo puno vremena, em jer mi nismo ratovali prema doktrinama JNA.
Kako ste se i na koji način uključili u obranu Hrvatske?
Ja sam se 1990. prijavio u policiju. Obavio sam u Šimunskoj sve liječničke preglede, a nakon toga poslali su me u policijsku stanicu Remetinec. Bio je to 3. siječnja 1991. godine i od tada kreće moj braniteljski staž. Mi smo tamo došli kako bi na neki način unijeli ravnotežu jer je u policijskoj stanici Remetinec omjer bio 75-25 u korist Srba. Zanimljivo, kada sam došao, zadužio sam i petokraku i hrvatski grb. Ima jedna anegdota. U patroli sam bio s jednim Srbinom. Došli smo u kafić i odjedanput u kafiću svi meni plaćaju pića. To se neko vrijeme ponavljalo i naravno da mu je to bilo neobično jer on je tu već bio nekoliko godina. Jednom po povratku iz patrole je rekao – Kako? Ovaj Čevizović tek je jučer došao, a svi mu plaćaju piće. Samo sam ga potapšao po ramenu i rekao mu – Stavi hrvatski grb na kapu pa ćeš vidjeti. On je naime imao petokraku. Nakon par dana je otišao u Krajinu.
Koliko ste dugo ostali u policiji?
Uskoro sam shvatio da biti policajac nije posao za mene. Bio je to dosta nezgodan posao i dio nas je počeo gledati gdje bi se mogli prebaciti. Tako smo se javili u Rakitje i prešli u Gardu, odnosno u „Tigrove“. Bio je to srpanj 1991. Dva-tri dana smo bili u Rakitju, a onda su nas raspoređivali. Ja sam raspoređen u 3. bojnu koja je bila na Pionircu (op. a. kraj zagrebačkog naselja Dubrava). Tamo smo se spremali za bojište. Igrao sam za školu odbojku i košarku, a jedno sam vrijeme trenirao i borilačke sportove tako da sam ja vodio kondicijsku obuku tamo.
Ubrzo je stiglo i prvo ratište – istočna Hrvatska?
Da, tako je. Naše „Tigrove“ u Čakovcima su raketirali. Imali su i poginulih i ranjenih i išli smo tamo da ih zamijenimo. Nas je išlo 67, a imali smo dvije puške i nekoliko pištolja. Ja sam imao TT-ejca kojeg sam dužio još iz policije. Došli smo u Đeletovce i trebali smo uzeti puške od ekipa koju smo mijenjali no dečki nisu htjeli dati. Oni su tamo prošli pakao. Bilo je tu dosta natezanja i popustili su i predali nam oružje. Ja sam odbrao snajper, to sam oduvijek htio i čuvao sam ga kao „oko u glavi“.
Kakva je bila tada situacija tamo?
Zapovijedanje je bilo loše i priprema za ono što se sprema je bila loša. Nekima nije bilo jasno da se sprema opći napad i mi smo JNA morali puštati da nam se šeće pred nosom. Nas četvorica „Tigorva“, Šved (op. a. Ivan Slonje), Gusta (op. a. Zvonko Mrkoci), Car (op. a. Damir Carević) i ja smo malo i na svoju ruku počeli ići u izviđanja.
Kako Vas nije bilo strah mina?
Iskreno te ’91. mi nismo znali u čemu smo. Išli smo srcem, ne pameću. Kada kažem da smo ovaj rat dobili „mudima“ onda me svi u čudu gledaju, ali tako je bilo. Mi smo čak imali plan prebaciti se u Srbiju, naime nismo bili daleko. Htjeli smo napraviti ili izvidničku ili diverzantsku akciju. Onda smo si nadjenuli srpska imena i mene je dopalo Miloš i to je ostalo tako kao nadimak u toj ekipi, a kasnije sam imao ratni nadimak Striček. Na koncu nismo tu ideju prelaska u Srbiju ostvarili, ali išli smo u brojna izviđanja oko Đeletovaca.
U vašem ratnom putu stoji i Vukovar. Kako to?
Stigao je poziv da treba pomoći Vukovaru jer su napadi na njega bili sve učestaliji. Skupili smo se u Đeletovcima i 16 nas se javilo. Šved, Gusta, Car i ja među njima. Bila je to druga polovica kolovoza. Ušli smo preko „kukuruznog puta“. Naš vozač Plum bio je iz Bogdanovaca pa smo i tamo prije Vukovara navratili. Ispred nas bila je ekipa s plavim BOV-ovima i oni su rekli da kroz kukuruze neće iako su isto trebali na ispomoć u Vukovar. A mi s TAM-ićem i Citroenom lagano kroz kukuruze.
U Vukovaru ste bili na Sajmištu pod zapovjedništvom Petra Kačića, koja su Vaša sjećanja na njega?
Prekrasan čovjek. Jedan od ljudi koji su na mene ostavili strašan dojam. Na motoroli „Srednji bojler“. Nas 16 rasporedio je pola na raskršće Negoslavačke, a pola na raskršće Petrovačke ceste. Odmah smo on i ja kliknuli. Čak me jednom pod paljbom odveo svojoj rodbini da se otuširam nakon par dana provedenih u Vukovaru, bilo je to ludo.
Kakva je bila situacija na Sajmištu?
Naši su dečki imali jake zvučnike i puštali su hrvatske pjesme što je JNA u vojarni, koja se nalazila na Sajmištu, izluđivalo. Ubrzo su krenule borbe i teška razaranja Sajmišta. Najteži dan bio je 30. kolovoza kada je pokrenut jak napad iz Negoslavaca. Prema Negoslavcima mi smo ranije postavili protutenkovske mine, čisto da se osiguramo 50-100 metara ispred naših položaja. Tog 30-og ujutro spavali smo u kući ispred tog minskog polja. Tada smo imali IC uređaj za noćno promatranje tako da smo mi malo zašli iza prvih linija kako bi imali što bolji pregled. Mene „Srednji Bojler“ naučio na jutarnju kavu tako da smo se u rano jutro prošuljali kraj naših koji su spavali i uputili Kačiću. Oni nisu shvatili da smo prošli i otišli za ciglanu gdje je bilo zapovjedništvo. Kada je počeo napad tenk JNA je opalio po toj kući i to taman po onom dijelu u kojem smo boravili. Naravno, naši su se uplašili da nas više nema. Mi smo za to vrijeme pili rakijicu i kavicu kod „Srednjeg Bojlera“. Kada smo se vratili skoro smo dobili batina. Nije im ništa bilo jasno. Uskoro je krenuo pakao. Tenkovi su nam se prikrali i nastala je tarapana. S puškomitraljezima su s tenkova tukli po nama. Ivan Slonje „Šved“, Stojan Marin i jedan Vukovarac otišli su kroz kukuruze i sprašili jedan tenk kojem se raspala gusjenica. Otkriveni su i Šved nije mogao mrdnuti što je opisao u svojoj knjizi „Ne pucaj prvi!“. Mi smo mislili da je gotov. Nitko se nije usudio ići mu pomoći i krenuli smo „Srednji Bojler“ i ja. Nismo ga našli i vratili smo se nazad no on se nakon nekog vremena pojavio živ. Bilo je to neviđeno veselje i zbog Šveda i zbog tog odbijenog napada. No uskoro je krenula kanonada po nama. Kada su granate krenule, ja sam počeo trčati, poskliznuo sam se i pao na stepenice, tada mi je geler otkinuo petu na čizmi. Uspio sam Bogu hvala ubrzo utrčati u podrum. Ja velim, da je Vukovar tako dugo izdržao jer su kuće imale izvrsne betonirane podrume. Uskoro je krenuo i napad iz zraka, a mi smo naivno pucali s automatskim puškama po njima. Garantiram da smo ih pogodili, ja sam pilotu vidio lice koliko su bili nisko, ali u ništa vitalno.
Postoji li nešto što Vas se u tom vukovarskom paklu posebno dojmilo?
S vremena na vrijeme smo izlazili vidjeti hoće li pokrenuti i pješački napad. Tako sam ušao u jedan podrum gdje je bila mala djevojčica koja je tražila mamu da ide piškiti. Mama joj je rekla neka ode u ćošak, no naravno njoj je bilo neugodno. Taj pogled, te suze tog djeteta… To me pratilo kroz cijeli rat. Svaki put kada bi došla neka kušnja sjetio sam se te curice od kojih 9-10 godina i to mi je dalo strašan poticaj, strašan moral. Čemu dijete patiti zbog nečijih gluposti?
Nakon osam dana vratili ste se u Đeletovce?
Tako je, 31.8. vraćamo se u Đeletovce jer je stigla zapovijed da se sprema napad na to selo. Bilo je teško napustiti Vukovar. Iako su i Đeletovci bili prva crta, nama koji smo se vratili iz Vukovara to je ustvari bio odmor.
Nedugo potom teško ste ranjeni kod sela Berak. Možete li nam malo to približiti?
Ja sam bio bolestan i tog 2. rujna kada je došla vijest da je Berak pao i da se ide u akciju prema tom selu spašavati Hrvate koji bježe nisam htio ići, no došao je Šved i rekao da bez mene ne ide. Onda sam ipak krenuo u akciju. Prešli smo cestu Tovarnik-Orolik i šumom prema Berku. Kada smo prošli šumu i ušli u kukuruze imali smo osjećaj kao da smo najzaštićeniji. Kažu da nikada kukuruz nije bio toliko visok. No kako smo krenuli, dočekao nas je prvi rafal. Dvojica četnika su nas ipak primijetila. Ja sam se bacio, Niko Storić, moj suborac se bacio, a civil koji nas je vodio dobio je u prsa i bio je na mjestu mrtav. Zvao se Jozo. Okrenuo sam se da ću pucat po njima, uzeo snajper i onda me pokosio drugi rafal. Metak me okrenuo. Niko je prošao netaknut i počeli smo se izvlačiti prema šumi. Uspjeli smo, tamo me previo i onda smo se nekako dovukli do naših položaja. Kasnije su mi pričali da sam imao tako divlji pogledu očima da mi se nitko nije usudio prići. Morao sam u povlačenju ostaviti snajper, no nož sam nosio sa sobom. Svi su se samo micali. Onda je došla gazdarica kod koje sam spavao u Đeletovcima, umirila me i uzela nož. Nakon toga su me odveli u Vinkovce gdje su me pokrpali. Operirao me doktor Hudolin. Nakon pet dana došli su iz Zagreba po dvojicu policajaca iz Varaždina koji su ranjeni u Vukovaru. Nisu imali mjesta za mene i mog suborca Kroga koji je ranjen u istoj akciji u kojoj i ja. Onda sam im rekao dajte mi auto i ja ću voziti. I došao je dr. Hudolin i dao mi ključ od svoje Lade Nive da odem do Zagreba, na kraju nije bilo potrebno i hitnom sam prevezen u Zagreb.
To nije bio kraj Vašeg ratnog puta?
Ne, vrlo brzo vratio sam se u Slavoniju i sudjelovao u borbama za Nijemce. Nakon što su oni u studenom 1991. okupirani ja sam se vratio u Brestaču kraj Novske gdje je bila moja bojna. Onda se nas petero složilo da bi mogli osnovati topničku bitnicu i tako smo pri 3. bojni 1. gardijske brigade osnovali topničku bitnicu. I tako sam išao po raznim ratištima, od dubrovačkog do velebitskog, sve do operacije „Una 95“. Ta operacija je bila strašna. U jednom danu i noći ispucao sam 380 lakih i preko 400 teških mina. Dečki koji su bili preko Une tražili su me podršku, Vilim Karlović je vodio te dečke. Bilo je strašno jer su naši bili na 50 metara od njih. To je jako malo za minobacač, dovoljno je da malo puhne vjetar i ja ubijem svoje ljude. Rekao sam Vilimu – Jesi lud, hoćeš ti da ja ubijem tebe i tvoje dečke? Na to mi je on odgovorio – Striček bolje da me ti ubiješ nego ovi tamo.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA – Damir Carević, Ivan Slonje, Darko Čevizović i Zvonko Mrkoci u istočnoj Hrvatskoj 1991. godine
