Suvremenu Hrvatsku oblikovala je njena bogata kulturna baština, odnosno svi običaji i tradicije koje su se zadržale na ovim prostorima kroz povijest. Uz materijalnu, očuvan je još veći dio nematerijalne baštine poput brojnih manifestacija, tradicionalne glazbe i plesova, pripreme jela, obrtničkih vještina, igara i drugo. Od tradicionalnih igara na ovim prostorima zadržale su se Moreška, igra loptom u Trilju, picigin, a zasigurno najpoznatija je Sinjska alka. Sinjska alka je jedino viteško natjecanje koje je preostalo, kako u Hrvatskoj tako i u Europi, što ju čini jedinstvenom i razlog je uvrštavanja Alke na UNESCO-v Popis Svjetske nematerijalne baštine 2010. godine (više na: Ovo drevno natjecanje održava se od 18. Stoljeća – 305. izdanje Sinjske alke).U sinjskoj, no i u posebnim izdanjima Alke, niz godina za redom sudjeluju i članovi obitelji Zorica – Ante I Ivo.
Za početak, poštovani Ante i Ivo, možete li nam se ukratko predstaviti?
Ante: Ja sam Ante Zorica iz mjesta Hrvace, imam 36 godina, oženjen sam suprugom Barbarom te imamo kćerkicu Vitu. Zaposlen sam u Gradskom društvu Crvenog križa Sinj na funkciji ravnatelja, a što se tiče alkarske karijere: 2005. godine sam debitirao kao pratitelj barjaka, a 2008. godine sam postao alkar kopljanik.
Ivo: Ja sam Ivo Zorica, također iz mjesta Hrvace, imam 37 godina. Oženjen sam suprugom Monikom te imamo dvoje djece, dječaka Dominika te kćerku Juditu. Po naobrazbi sam ekonomski tehničar te radim kao službenik u sinjskoj podružnici PBZ banke. Što se tiče moje alkarske karijere, u pratnji barjaka sam debitirao 2000. godine, a alkar kopljanik sam postao 2002. godine.
Dolazite iz alkarske obitelji. Kada je počela Vaša obiteljska tradicija i koliko generacija je do sada bilo u redovima alkara? Koliko trofeja se nalazi u obiteljskom nasljeđu?
Ante: Naša velika obitelj se preko 50 godina bavi ugostiteljstvom tu u Hrvacama, naš restoran Vreba je dom za mnoge goste i prijatelje. Obitelj je uvijek imala konje na svom ranču te smo godinama nastupali na utrkama po Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj te Bosni i Hercegovini, gdje su naši konji osvajali mnoge nagrade. U Sinjsku alku obitelj je ušla preko strica Ivana Zorice još 1972. godine, te je stric do 2005. godine nastupao na Alci, a od 1990. godine obnašao je dužnost alaj-čauša, zapovjednika alkara kopljanika.
Ivo: Da, prateći strica Ivana, i Ante i ja smo eto zavoljeli Sinjsku alku. U obiteljskoj riznici se od nagrade nalaze po jedan alkarski trofej za Alku, Čoju i Baru od strica Ivana, četiri Antine te dvije Bare, te mojih osam trofeja jedna Alka, tri Čoje i četiri Bare. Sveukupno njih devetnaest.
Cetinska krajina dala je iznimno mnogo u Domovinskom ratu, a u obranu domovine aktivno se uključila i Vaša obitelj. Možete li nam približiti i taj dio obiteljske povijesti?
Ante: Naše selo Hrvace napadnuto je u kolovozu 1991. godine te su neprijatelji zaustavljeni na četiri kilometra od naše kuće. Agresori su sa svojih položaja imali Hrvace i Sinj na dlanu, te smo mi, tada djeca, s majkama i bakama odselili u Sinj kod stričeva i tamo smo ostali do studenoga te godine dok naši nisu učvrstili obrambeni blok. Očevi su ostali na ognjištu te organizirali prve seoske straže i obrane. Kako je naša kuća trokatnica, u donjem dijelu kuće bilo je sklonište za sanitet te vojnike i civile koji su dolazili iz okupiranih dijelova općine. Bezbroj puta je kuća granatirana, ali nisu joj ozbiljnije naštetili.
Ivo: Bilo je to teško razdoblje. Mi, kao djeca tada, pod šokom smo gledali scene bježanja ljudi, životinja, stalna granatiranja, odlazak u Sinj… Ne ponovilo se nikada. Pokojni otac Mirko (preminuo 2019. g.) i ostali mještani goloruki su čekali neprijatelje. Nakon uspostave hrvatskih oružanih snaga, otac se priključio 126. Sinjskoj brigadi te ostao do kraja rata u njenom sastavu. Tijekom vojno-oslobodilačke operacije Oluja 1995. godine, ranjen nam je bratić Tonći Zorica, no srećom sve je dobro prošlo i danas s ponosom gledamo na to vrijeme.
Kako je počela Vaša alkarska karijera? Jeste li trenutno jedini aktivni alkari iz obitelji? Imate li nasljednika?
Ante: Kao što je Ivo već napomenuo, prateći strica Ivana i čuvajući mu konje. Prvo se Ivo priključio, pa onda i ja, a danas smo oboje uspješni alkari. Inače, kroz galopski sport, Ivo i ja smo jahali konje koji su nam bili sve.
Ivo: Alka je dugo u obitelji. Kako je želja strica i obitelji bila da netko nastavi tradiciju, prvi sam se priključio 2000. g., a onda i Ante 2005. godine. Moj sin Dominik je još mali, ima tri godine, tako da je prerano govoriti o nasljedniku, no nadam se da će ga zanimati Alka i konji.
Kako izgledaju pripreme za Alku i tko Vam u njima pomaže? S kojim konjem Vam je bilo najdraže nastupati?
Ivo: Pripreme traju praktički cijelu godinu jer moramo održavati formu, kako svoju tako i konjima. Službeni dio alkarskih priprema počinje krajem svibnja te do polovice srpnja jašemo dva puta tjedno, a u srpnju pak završni dio odradimo na Alkarskom trkalištu vježbajući samo gađanje alke. Od samih konja moram reći da sam slavio i sa Velebitom, i s Marcusom, i sa Szepsegem, a evo Alku sam dobio na konju Hope prijatelja Luke Kanaeta.
Ante: Moju alkarsku karijeru je već obilježio konj Kulchar, s njim sam osvojio tri Sinjske alke, od toga prvu s tri sride čime sam postao tek 12. alkar u povijesti s pobjedom od tri sride, a najmlađi sam u tome društvu slavodobitnika u povijesti Alke. Posebno mjesto je izborila i kobila Szepsegem koja mi je u Vukovaru pomogla da se još jednom upišem u povijest, zadnja dva trofeja (dvije Bare) sam osvojio na Parizu kojega trenutno pripremam za sljedeća natjecanja.
Koja su Vaša alkarska postignuća? Biste li istaknuli koje iskustvo kao posebno?
Ivo: Svaki alkar sanja da jednoga dana bude slavodobitnik Sinjske alke. U karijeri sam osvojio u prednatjecanjima četiri Bare i tri Čoje, a ova COVID godina za mene je bila sretna jer sam postao slavodobitnik 305. alke. To je kruna alkarske karijere i samo mi je žao da moj pokojni otac Mirko nije doživio moju pobjedu, njemu sam ju posvetio. Moram spomenuti i svoje alkarske momke – Franu Vučemila i Miljenka Lovrića, kojima zahvaljujem na potpori i pomoći kroz karijeru.
Ante: Prezadovoljan sam dosadašnjom karijerom jer sam odmah u drugoj godini trčanja (2009. g.) osvojio Alku s tri sride, pa još dvije pobjede 2011. i 2013. godine, tako da sam rano stekao naviku pobjeđivanja i rasterećeno mogao dalje. Godine 2017., kada je u mislima alkara bila samo svečana Vukovarska alka, jedini cilj mi je bio da u gradu heroja dobijem Alku koja se samo četiri puta igrala van Sinja. Kasnije su došle dvije pobjede na Bari (2018. i 2019.). Također, i ja bih istaknuo svog alkarskog momka Ivicu Marića – Agu, invalida Domovinskog rata ranjenog u vojnoj operaciji Oluja koji je uz mene od početka i dao je pečat svim mojim pobjedama.
Ante, kakav je osjećaj bio nastupati u Vukovaru? Imate li kakve dodatne povezanosti s tim Gradom?
Ante: Sama ideja Vukovarske alke rodila se iz prijateljstva gosp. Petra Mlinarića, nažalost pokojnog bivšeg saborskog zastupnika, vukovarskog branitelja i logoraša, koji je s našom obitelji i sa stricem Ivanom maštao o tome. Nažalost, nije doživio Vukovarsku alku, ali sam svoju pobjedu posvetio njemu i svim braniteljima Vukovara. Sami odlazak u Vukovar budi osjećaje, a još trčati alku u Vukovaru je neopisivo. Inače, Ivo i ja smo jedini alkari koji su u Vukovaru bili kao kod svoje kuće, u obitelji pokojnog Petra kod njegova sina Marija Mlinarića i obitelji. Također, obitelji Igora Mikloševića, Marija Živkovića i Gorana Raguža, naše su prijateljske obitelji koje Ivi i meni pomogle da se osjećamo kao da smo doma. Ti Vukovarci su svaku godinu naši gosti na Sinjskoj alci, a i mi tradicionalno odemo 18. studenog u Vukovar pokloniti se žrtvi grada.
Ivo, ovo je Vaša posebna godina. Kakav je osjećaj po prvi put dobiti Alku?
Ivo: Povrijedio mi se konj Marcus u šestom mjesecu i dosta priprema je otišlo u vjetar pa sam obiteljskog prijatelja Luku Kanaeta zamolio da mi posudi svoga konja Hope i tako sam nastavio pripreme. Na probama sam vidio da Hope i ja dobro izgledamo te smo na natjecanju za Baru odnijeli pobjedu nakon pripetavanja s alkarom Alenom Poljakom. To mi je dalo samopouzdanja za nastupanje na 305. Sinjskoj alci koja je održana pod posebnim mjerama zbog koronavirusa. Slavio sam sa sedam punata i donio još jednu Alku u obiteljsku riznicu. Pobjedu sam posvetio svom pokojnom ocu Mirku, svojoj majci, ženi, djeci i široj obitelji te prijateljima.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
