Hrvoje Vukčić Hrvatinić – moćni velikaš Hrvatskog i Bosanskog kraljevstva

Hrvoje Vukčić Hrvatinić rođen je oko 1350. godine u Kotoru, današnji Kotor-Varoš. Potječe iz velikaške obitelji Hrvatinić, koju je osnovao njegov djed Hrvatin, knez Donjih Kraja, između rijeke Sane na zapadu i rijeka Vrbasa i Vrbanje na istoku, početkom 14. stoljeća na području Banovine Bosne. Hrvoje se prvi put spominje u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika Anžuvinca izdanoj u Višegradu 21. lipnja 1376. godine kao njegov vjerni vitez i knez Hrvoje, sin Vukca, bosanskog vojvode. Već 1380. godine prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić daje Hrvoju naslov velikog vojvode bosanskog, titulu koju je već nosio njegov otac Vukac. Kao jedan od najmoćnijih velikaša u Bosni, pored samog kralja, imat će veliki utjecaj na nadolazeće burno razdoblje, kada će se naposljetku isprofilirati kao najmoćniji hrvatski velikaš toga razdoblja.

Razdoblje nakon smrti kralja Ludovika I. Anžuvinca 1382. godine obilježio je kompleksan građanski rat. Razvio se protudvorski pokret protiv njegove kćeri Marije, zaručene za Žigmunda Luksemburškog, i njene majke i regentice, kraljice Elizabete. Ligu su predvodili braća Horvat iz Vukovske županije s mnogim drugim hrvatskim i ugarskim velikašima. Ukratko, pobunjeni velikaši priklonili su se drugom pretendentu na prijestolje, napuljskom kralju i Anžuvincu Karlu III. Dračkom, koji je okrunjen, ali i ubrzo ubijen od suparničke strane. Iste godine, 1386., Elizabeta je uhvaćena i ubijena, a Marija pošteđena. Žigmund je kao Marijin muž imenovan gospodarom i tutorom Ugarskog kraljevstva sa zadatkom da skrši rastući otpor, a 1387. ugarski velikaši biraju ga za kralja i krune u Stolnom Biogradu. Međutim, u Hrvatskoj su pobunjenici i dio ugarskih velikaša podržavali sina pokojnog Karla, Ladislava Napuljskog. Ipak, Žigmund je sredinom 1387. oslobodio Mariju i zavladao Slavonijom i Hrvatskom.

Politička uloga Hrvoja Vukčića Hrvatinića

Smatra se da je upravo utjecajni Hrvoje potaknuo bosanskog kralja Tvrtka na aktivnu borbu protiv Žigmunda. Tvrtko je već smrću Ludovika nastojao proširiti svoj utjecaj na Dalmaciju, ali nije dolazio u sukobe sve do Žigmundove krunidbe 1387., kada počinje njegova aktivna politika prema Hrvatskoj i Dalmaciji, u čemu je Hrvoje bio njegova desna ruka. Hrvoje je te godine pomagao hrvatskim pobunjenicima, braći Horvat i Ivanu Paližni, protiv Žigmunda u Slavoniji, a krajem 1388. poziva dalmatinske gradove na vjernost kralju Tvrtku, od kojih se odaziva samo Trogir. Tvrtko osvaja važne utvrde Klis i Ostrovicu, a 1390. godine gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula priznaju njegovu vlast, uz kraljevo priznanje svih njihovih povlastica. Iduće godine Tvrtko umire i nasljeđuje ga slabi kralj Stjepan Dabiša. Oba kralja su u to vrijeme bili priznati kraljevima u dijelu Hrvatske i Dalmacije, no Ladislav Napuljski počinje isticati pravo na Hrvatsku i Dalmaciju. Upravo će dinastija Hrvatinića biti glavni nositelj njegove vlasti u Hrvatskoj. Ladislav poveljom iz 1391. proglašava Hrvoja i njegova brata Vuka banovima Kraljevine Dalmacije i Hrvatske. Hrvoje na prijelazu 1391. i 1392. godine sprječava osmansku provalu u Bosnu, za što ga nagrađuje bosanski kralj. Međutim, politička se situacija mijenja 1393. godine kada bosanski kralj Stjepan Dabiša priznaje vlast Žigmunda, a vojvoda  Hrvoje također privremeno priseže Žigmundu na vjernost. Hrvoje je i ovdje prvenstveno gledao svoje interese i vješto je mijenjao savezništva u pravim trenutcima. Doba bosanskog kralja Stjepana Dabiše obilježava jačanje bosanskih velikaša, ponajviše Hrvatinića, kao i razdoblje nakon njegove smrti, za vladavine Jelene Grube (1395. – 1398.) i Stjepana Ostoje (1398. – 1404.). Za izbor Ostoje najviše zasluga imao je sam Hrvoje, kojemu je odgovaralo imati što slabijeg bosanskog kralja, dok su on i drugi velikaši u Bosni faktički vladali. Hrvoje je također postao vrhovni namjesnik kraljeva Ladislava i Ostoje u Hrvatskoj. Ukratko, tadašnja politička pozicija Hrvoja je bila: suprotstavljanje ugarsko-hrvatskom kralju Žigmundu, podržavanje Ladislava Napuljskog za ugarsko-hrvatskog kralja te službena potpora bosanskim kraljevima, dok on sam uistinu ima najveću vlast u Bosni.  

Vrhunac Hrvojeve moći

            Izbor Stjepana Ostoje za bosanskog kralja bio je pokazatelj Hrvojeve moći naspram kralja Žigmunda, koji se otvoreno protivio njegovom izboru. Žigmund je 1398. godine reagirao provalom u dolinu Vrbasa, ali je odbijen te Hrvoje u protunapadu osvaja župu Dubicu (do 1402. godine). Žigmund ga je već tada optuživao za suradnju s Turcima. Hrvojevim zaslugama Ladislav Napuljski biva okrunjen 1403. godine za ugarsko-hrvatskog kralja, a pri odlasku u Napulj prepušta svu svoju vlast Hrvoju, imenuje ga splitskim hercegom i daruje mu otoke Brač, Hvar i Korčulu, čime Hrvoje stječe titule hercega Splita, potkralja Dalmacije i Hrvatske, velikog vojvode bosanskog i kneza Donjih Kraja. Stoluje u Splitu ili Jajcu, kojega je osnovao, a kao splitski herceg počeo je kovati vlastiti novac s natpisom moneta chervoii dvcis spaleti. Osim toga, 1404. godine naručuje krstjanski iluminirani rukopis nazvan „Hvalov zbornik“ pisan bosančicom, a za glagoljaški „Hrvojev misal“ se pretpostavlja da je nastao kasnije, oko 1408. godine, kada je vjerojatno prešao na katoličanstvo. „Hrvojev misal“ značajan je i jer u njemu nalazimo dvije vrijedne iluminacije: Hrvojev slavni prikaz kao viteza na konju te njegov tadašnji obiteljski grb. O njemu je napisano i izgubljeno djelo Chronologia Ducis Hervoyae.

            Pridruživanje kralja Ostoje Žigmundovoj strani navelo je Hrvoja i druge velikaše da ga 1404. godine svrgnu i postave Tvrtka II. (1404. – 1409.) za bosanskog kralja. U idućih nekoliko godina Tvrtko, Hrvoje i njihovi saveznici odbijaju napade ugarske vojske, ali 1408. bivaju teško poraženi kod Dobora, a mnogi velikaši su bili smaknuti. Taj poraz, ali i dogovori Ladislava s Venecijom oko prodaje Dalmacije, čime bi Hrvojeva moć bila ugrožena, uzrokuju Hrvojevo priznavanje Žigmunda za kralja. Hrvoje je bio dobro prihvaćen od kralja te je zadržao većinu posjeda i dobio nove (grad Požegu), ali ostaje jedinim saveznikom Žigmunda u Bosni te dolazi u sukobe s ponovno okrunjenim Stjepanom Ostojom (1409. – 1418.). Iako ga je Žigmund 1410. proglasio vicekraljem u Bosni, njegova moć polako slabi, a do primirja između bosanskih velikaša s jedne strane i Žigmunda i Hrvoja s druge dolazi 1412. godine.

Hrvojev kraj

             Nedugo kasnije, 1413. godine, Hrvoje je ipak zaratio s vojvodom Sandaljem. Od Hrvoja se odmetnuo grad Split, a kralj mu oduzima dijelove posjeda i dijeli svojim saveznicima. Žigmund ga je optuživao za veleizdaju i suradnju s Turcima, od čega se Hrvoje oštro branio. Naposljetku je ostao bez saveznika i prihvaća pomoć osmanskog sultana. Tako ponovno okuplja bosansku vlastelu oko sebe te pobjeđuje ugarsku vojsku 1415. godine na Lašvi. Iako je time osigurao svoj opstanak, poraz je olakšao buduće osmanske prodore u Bosnu i Hrvatsku. Hrvoje umire već iduće godine te je pokopan u katakombama u Jajcu.

Hrvoje kao srednjovjekovni vitez

Posebnu epizodu u Hrvojevom životu predstavlja njegovo prisustvo na budimskom viteškom turniru 1412. godine na kojem je bio sa svojom ženom, Jelenom Nelipčić. Poljski kroničar Jan Dlugosz ga greškom naziva bosanskim kraljem, vjerojatno zato što je svojom raskošnom pratnjom i ugledom ostavljao takav dojam. Njegove vitezove opisuje visokima i plemenita stasa, koji su se hrabro i izdržljivo borili. Iz izvora također saznajemo da je Hrvoje bio krupnije građe, a njegovi suparnik, Pavao Čupor od Moslavine, jednom mu se prilikom narugao glasajući se kao vepar, oponašajući njegov dubok glas. Iako Hrvoje u 60-tim godinama nije sudjelovao na turniru, iz ovoga, ali i njegove iluminacije je vidljivo kako je gajio zapadnjačku vitešku kulturu.

Zaključak

             Hrvoje Vukčić Hrvatinić zasigurno pripada među najmoćnije hrvatske i bosanske velikaše svoga doba, o čemu svjedoče brojni izvori i velika materijalna ostavština. On zbilja stoji u središtu burnih političkih previranja krajem 14. i početkom 15. stoljeća, a područje njegove vladavine obuhvaća veliki dio hrvatskog etničkog prostora, što ukazuje na tadašnju jedinstvenost prostora Hrvatskog i Bosanskog kraljevstva (Ančić).

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.