Dobro je znati

Hrvatska vojska i branitelj: nekada i sada (1)

hrvojnik

Tada smo imali zajedništvo, imali smo tu snagu, želju za uspostavu dugo sanjane države. Znali smo da trebamo biti tu, da se nekako od nas to očekuje.

Hrvati brzo zaboravljaju svoju prošlost. Iako sam i sam zagovornik gledanja u budućnost, ne smije se zaboraviti da smo prije 24 godine dali, neki manji, neki veći, doprinos u stvaranju toliko sanjane države Hrvatske ne samo za Hrvate u Hrvatskoj, nego i domoljube iseljene iz Lijepe Naše. Taj ostvareni i dugo sanjani san, nažalost krvlju natopljen, za mnoge od nas koji su tada bili mlada generacija (danas se, nažalost, tako više ne možemo nazvati) to je ustvari bio doslovno rečeno san.

Odjednom je negdje nešto počelo komešanje, kao kada se poslije lijepog sunčanog dana počne naoblačavati i dođe do promjene vremena. Tako je za mnoge Hrvate. Tih 90-ih sam mislio kako je vladalo zajedništvo za sve, ali kada se danas malo osvrnemo oko nas, vidimo da je i tada bilo dosta (neću reći previše) komunista, jugonostalgičara koji su se mudro i efikasno zakamuflirali i u tišini radili, potkopavali temelje tada tek stvorene Hrvatske države.

Ne mogu da se ne prisjetim onih komešanja, prevrtanja, skupova, demonstracija i barikada 13. svibnja 1990. godine kada se odigravala nogometna utakmica između Dinama i Crvene Zvezde. Tada je navijače Crvene Zvezde, tzv. Delije, predvodio Arkan – u to vrijeme nepoznati čovjek za kojega se kasnije primjenjivao naziv „zloglasni Arkan“. Kao i obično, izbili su neredi na utakmici, a tzv. milicija je tukla samo hrvatske navijače, a onda je jedan igrač rekao „Dosta!“. Taj mladić, u modrom dresu s brojem 10, zaletio se i udario milicajca te ušao u noviju hrvatsku povijest. Bio je to Zvonimir Boban. To je za mene značilo, a i mnogi će tako reći, jednu od prvih prekretnica između Nas i Njih. Kada se god sjetim tog događaja, kroz mene prođu neki „trnci“. U sjećanju mi je još ostala njegova legendarna izjava:

„Nisam hrvatski vojnik niti junak. Junaci su išli u rat, mi smo bili samo buntovnici. Htjeli smo slobodu, htjeli smo svoju državu.“.

5. kolovoza 1990. godine u prostorijama Policijske akademije u Zagrebu postrojene su dvije bojne s ukupno oko 1800 pripadnika i polaznika tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“. Odigrali su značajnu ulogu u stvaranju i obrani Lijepe Naše. Puni domoljublja i samopouzdanja, ti dragovoljci, prvi hrvatski redarstvenici, tada su bili spremni na žrtvu, bespogovorno služenje svome narodu, na obranu reda i mira nove, demokratske hrvatske države koja se tek budila. Time su prvi hrvatski redarstvenici bili početak stvaranja hrvatskih oružanih snaga i hrvatske policije. Postrojbe iz sastava Prvog hrvatskog redarstvenika već su tijekom rujna 1990. godine suzbile pobunu dijela srpskog stanovništva u Banovini (Petrinja, Glina, Kostajnica, Dvor na Uni). Hrvatski policajci i redarstvenici, te postrojbe ujedno su bili jezgro formiranja Antiterorističke jedinice Lučko, Jedinice za posebne namjene Rakitje (koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu Hrvatske vojske, poznatiju pod nazivom „Tigrovi“), vojne policije na Tuškancu te mnogih specijalnih postrojbi MUP-a i prvih brigada ZNG-a.

Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je predsjednik Franjo Tuđman donio 20. travnja 1991. godine, počelo je formiranje Hrvatske vojske. Zbog zakonskih i političkih razloga, te su snage bile formalno ustrojene u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, budući da je Hrvatska tada formalno i pravno još bila u sastavu SFRJ. Zbor narodne garde se ustrojio kao odgovor na razoružavanje Teritorijalne obrane u Hrvatskoj, kao i zbog nemogućnosti nove hrvatske države da osigura teritorijalni integritet i funkcioniranje pravne države na svom cjelokupnom državnom području. Sjećam se i onog postrojavanja 28. svibnja 1991. godine na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu. Iz osam ešalona ZNG-a izrasla je Hrvatska vojska.

Tada smo imali zajedništvo, imali smo tu snagu, želju za uspostavu dugo sanjane države. Znali smo da trebamo biti tu, da se nekako od nas to očekuje i nitko nije kao danas pitao zašto ja, a zašto ne on. Naravno, jasno da su i tada neki „razmišljali“ o putu u Njemačku ili o specijalizaciji, doktoratu u Bruxellesu, ne znam gdje ne. Ustvari, znam – bilo gdje, samo da nisu tu gdje bi trebali biti, braniti svoj narod, svoje supruge, majke, očeve, djecu, svoje susjede, svoju Hrvatsku. Razmišljam kako je neki „intelektualac“ imao srca tamo negdje daleko gledati one užase po Vukovaru, Škabrnji, Zadru, Dubrovniku i sl., a da ga nije malo kopkalo, proganjalo, da mu se nisu malo te slike užasa vrtile u glavi, a kasnije, kada se sve to hvala Bogu završilo, imao dušu doći u napaćenu, krvlju natopljenu Hrvatsku i tražiti, a ujedino i birati radno mjesto, čak i biti visoko pozicioniran u institucijama Republike Hrvatske, dok jadni napaćeni hrvatski branitelj kopa po kontejnerima. Taj branitelj će, ako ima sreće, naći par boca da bi imao taj dan za koru kruha za sebe i svoju obitelj. Jadno i žalosno.

Možda griješim, možda sam drugačiji od drugih, ali oprostite – to je za mene velika uvreda za sve hrvatske branitelje i njihove obitelji. Otkuda nekome srce, duša i obraz da tako nešto može napraviti? Mnogi kažu, a mislim da su u pravu, kada izjave da oni nemaju obraza, obraz im je k’o đon. Isti ti ljudi uporno kroz medije stvaraju krivu sliku o hrvatskim braniteljima, kako su oni teret hrvatskog društva. Mislim da tu treba dobro stati i razmisliti kuda ide ova naša Hrvatska. Kojim smjerom je vode ovi ili oni koji tu ne bi smjeli ni biti, a kamoli upravljati državom? Je li to pravi put? Je li to onaj put za koji su mnogi živote dali? Je li to onaj put za koji smo se borili? Ja sam mišljenja da NIJE. Mišljenja sam da ne treba šutiti, da ne treba čekati da će nam tamo negdje netko daleko riješiti naša pitanja, naša prava, našu egzistenciju.

Negdje tamo u nekoj državi takvi bi bili ratni dezerteri i sudilo bi im se, a kod nas su, kako ono kažu, „svi generali poslije bitke“. S time je napravljena jedna velika nepravda istinskim hrvatskim braniteljima koji su u boj išli s krunicom oko vrata, razmišljajući samo kako rade nešto ispravno. Mnogi su, nažalost, dali svoje živote da bi svi mi imali gdje živjeti, oni „bolje sreće“ su našli posao i na koncu su ponosni reći da žive u Hrvatskoj.

Drugi dio teksta

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.