Stari istaknuti ratnici nisu više potrebni, ne trebaju im oni koji neće ići glavom kroz zid, nego su spremni reći svoje mišljenje.
Većina nas će danas izjaviti da se nismo borili za ovakvu Hrvatsku, pogotovo ne za ovakvu hrvatsku vojsku. Sjetimo se samo kako su „političke elite“ sustavno uništavale Hrvatsku vojsku. Mnogi će od nas reći kako je prava vojska bila negdje do 2000-te godine. Te godine su počela gašenja nekih specijalnih postrojbi, rekao bi jedino iz razloga zato što su se smatrale „postrojbe opasnih namjera“, no ustvari bilo je previše domoljublja u tim postrojbama, što nekima nije odgovaralo.
Nažalost, krenula su umirovljenja istinskih ratnika, domoljuba koji su stvoriti državu i koji drugima nisu bili više dobri. Odreći se ljudi koji su „potukli“ tada treću vojnu sili u Europi sa jako malo naoružanja, jako malo streljiva, ali sa velikim srcem i željom za uspostavom dugo sanjane hrvatske države? Mislim da je svaki komentar suvišan. Ti vojnici, dočasnici i časnici su itekako mogli i dalje prenositi svoja znanja stečena direktno s ratišta na mlađe naraštaje koja su dolazila u HV. No nije se imalo ni sluha, ni volje za te ljude. Te ljude su sustavno maknuli u stranu, kao da nikada nisu ni postojali. Zaboraviti svoje dragovoljce, svoje istinske ratnike? Mislim da je to za svaku osudu. Nemam riječi koja bi opisala takve ljude, ako ih se uopće može nazvati ljudima. To su ulizice iz fotelja kojima je jedini interes njihova pojava i njihovi istomišljenici. Gospodo draga, to je komunizam, zar se nismo protiv njega borili i ginuli?
Napomenimo da nas i dan danas izučavaju velike strane vojne sile i dive nam se kako smo s toliko malo oružja i toliko malo znanja o taktici porazili toliko nadmoćniju vojsku. Ja kažem – ma kakva taktika, imali smo veliko hrvatsko srce! Mnogi mladi bojovnici su preko noći završili na ulici, ovi drugi „bolje sreće“ završili u mirovini i to ne zahvaljujući tadašnjoj garnituri, nego doktorima koji su prepoznali problem i u skladu s time „dobili mirovine“. Znaju reći „ dobili“, a to me često zna naljutiti. Da su oni sa 18, 19 godina otišli tamo gdje smo mi bili, mislim da bi tražili da im se postavi spomenik negdje u blizini Bana Jelačića.
Jadna je država gdje se vodstvo, bilo ovo ili ono, stidi svojih ratnika, svojih građana. Ti ljudi definitivno nisu to zaslužili. Sjetimo se kako su vladajući samo jednom uredbom umirovili generale pobjedničke vojske jer im više nisu bili potrebni.
U tekstu sam pisao kako su mlade ljude istjerali iz sustava i potjerali na ulicu u razdoblju od 2001. do 2004., a ti ljudi mogli dati veliki doprinos Oružanim snagama. Možemo se upitati zašto, ako su već toliko uštedili na njihovom izlasku iz sustava? Zašto ta sredstva nisu uložili za modernizaciju vojske? Nisu jer su s tim sredstvima onda kupovali skupocjene audije, pametne telefone, uređivali sebi kancelarije i radili predizborne kampanje. Takvo ponašanje ne bi ni jedna bogata Švicarska izdržala. Mogu raditi sve to dok mi porezni obveznici te njihove hirove uredno plaćamo. Zapitajmo se, do kada?
Pogledajmo kako nam danas izgleda pobjednička Hrvatska vojska. Doduše, samo jedan mali dio pripadnika iz ratnih dana je ostao, a i to je pitanje dana do kada. Stari istaknuti ratnici nisu više potrebni, ne trebaju im oni koji neće ići glavom kroz zid, nego su spremni reći svoje mišljenje. Treba ulagati u podmlađivanje sustava, ali to je izjava samo za medije. Kao što znate, pokrenuli su projekt Kadet gdje svaki mladi budući časnik ima sve plaćeno, pa čak i smještaj kroz njegovo studiranje. Ali ako malo dublje uđemo u tu sferu onda vidimo da su ti mladi ljudi ušli tamo da bi na kraju imali nekakva sigurna primanja, a malo manje (ili malo više) nema nekog izraženog domoljublja. Samo jedan primjer, iz pouzdanih izvora: ti kadeti uz sve plaćeno što im nude, imaju čak i puni obrok.
Znam da vas zanima koja je definicija punog obroka. Imaju za ručak juhu, glavno jelo i salatu. No što ima profesionalni vojnik u brigadi? Samo glavno jelo. Malo razmislite i zaključite kamo i u kojem smjeru sve to ide. Koja to vojska svijeta za svoju pobjedničku vojsku nema jedan pošten cjelokupni obrok, a da ne pišem dalje: od ukidanja svih prava, neplaćenih terena, neplaćenih unutarnjih službi, prepolovljenog iznosa odvojenog života i sl. Više-manje vam je poznata sljedeća situacija: tko god je tužio (a dosta ih je) Ministarstvo obrane nije izgubio spor. Iz jednostavnog razloga što svjesno krše prava vojnika, dočasnika i časnika. Kako ono znaju reći kada njima odgovara, neka institucije rade svoj posao.
Bojim se da je suprotno.
