Iz prošlosti Domovine Izdvojeno

Hrvatska u godinama nakon Drugog svjetskog rata

Obnova jugoslavenske države bila je rezultat politike velikih sila udruženih u antifašističku koaliciju. Vladajuću poziciju u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ) zauzela je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Tito je sa svojom vojskom uspostavlja potpunu kontrolu nad cijelim jugoslavenskim teritorijem odnosno šest federalnih država (Hrvatska, Srbija, Crna gora, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Makedonija). Jedinice JNA imale su kontrolu nad cijelim hrvatskim prostorom. U Zagreb je stigla vlada Federalne Države Hrvatske, koja je bila formirana u Splitu, s predsjednikom dr. Vladimirom Bakarićem.

Na temelju sporazuma Tito-Šubašić je početkom ožujka 1945. formirana jedinstvena jugoslavenska vlada. Predsjednik vlade bio je Tito, a Ivan Šubašić je postao ministar vanjskih poslova. U jesen 1945. održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu na kojima je sudjelovala samo Narodna fronta pod nadzorom KPJ-a. Na prvom zasjedanju 29. studenog 1945. Ustavotvorna skupština je ukinula monarhiju i proglasila republiku pod nazivom Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). KPJ je zaveo diktaturu u skladu sa svojim programom, provodeći progone i teror nad svojim političkim protivnicima.

U siječnju 1946. izglasan je Ustav obnovljene jugoslavenske države. U skladu sa Saveznim Ustavom i Hrvatska mijenja naziv u Narodna Republika Hrvatska. Ustavotvorni sabor Hrvatske 1947. izglasao je i proglasio Ustav Narodne Republike Hrvatske.

Članice jugoslavenske federacije imale su samo formalnu samostalnost, a u praksi je provedena stroga centralizacija vlasti na Saveznoj razini. Državne vlasti provodile su politiku koju je određivala Partija, odnosno Politbiro na čelu s Titom kao generalnim sekretarom (partijska država prema sovjetskom modelu).

Agrarnom reformom 1945. godine oduzeto je vlasništvo svim posjednicima zemlje površinom veće od 35 ha te je dijelom pretvorena u državno poljoprivredno dobro, a dijelom podijeljena siromašnim seljacima. Ukinuto je i slobodno tržište te je uvedena planska privreda pod državnim nadzorom. Provodi se i prisilna kolektivizacija sela visokim porezima, pa seljaci stupaju u zadruge.

Komunistički režim uspostavio je potpuni nadzor i nad svim drugim sferama života. Uvođenje komunističkog režima uvelo je jugoslavenske zemlje u totalitarizam i odvojilo ih od Srednje i Zapadne Europe. Federalni status Hrvatske bio je samo formalan. Na svim rukovodećim mjestima nalazili su se članovi Komunističke Partije.

Hrvatskoj je nametnut temelj krivnje za ustaške zločine, iako su Hrvati najmasovnije sudjelovali u antifašističkoj borbi. Čak su i Hrvati, članovi KPH teže napredovali. Bilježi se povlaštenost Srba u državnim službama.

Komunistički režim se netolerantno odnosio prema vjerskim zajednicama, posebno prema Katoličkoj Crkvi. Ona je ostala jedina institucija izvan kontrole i vlasti i donekle utočište onima koji su bili protiv novog režima. Crkvi su oduzeta imanja i nekretnine, crkvene škole su izgubile pravo javnosti, a Bogoslovni fakultet isključen je iz Sveučilišta u Zagrebu. Pod udar režima došao je i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Uhićen je i izveden pred sud pod optužbom da je za vrijeme rata surađivao s okupatorom i ustaškom vlašću. Osuđen je na 16 godina zatvora s prisilnim radom.

1948. godine dolazi do sukoba FNR Jugoslavije sa SSSR-om jer je Staljin htio pretvoriti Jugoslaviju u svoj satelit, te je djelovao kroz Informbiro. Na sastanku Informbiroa u lipnju 1948. u Bukureštu donesena je rezolucija kojom je rukovodstvo KPJ osuđeno zbog navodne antisocijalističke politike i nacionalističkog ponašanja. KPJ pod Titovim vodstvom odbija te optužbe i pruža otpor SSSR-u. SSSR je tad proveo potpunu ekonomsku blokadu Jugoslavije i razvio propagandu kojom je želio podvojiti redove jugoslavenskih komunista i slomio otpor Jugoslavije. Dio pripadnika KPJ iskazivao je vjernost Staljinu. Partija ih je hapsila i slala u logor na Golom otoku. Progonima su bile izložene i njihove obitelji.

U Hrvatskoj  u to vrijeme izbija Srpski đurđevdanski ustanak i  i dolazi do formiranja srpske frakcije u Komunističkoj partiji Hrvatske (KPH). Naime 06.05.1950. izbila je pobuna na Kordunu, Baniji, u Lici i Bosanskoj Krajini pod parolom  „Za kralja i otadžbinu“. Vojska je pobunu brzo ugušila. Istodobno u vladi NR Hrvatske istupa grupa ministara Srba, s tvrdnjom da su Srbi u Hrvatskoj u neravnopravnom položaju. Grupa je bila smijenjena.

Andrija Hebrang se još za trajanja Narodnooslobodilačke borbe (NOB) isticao kao hrvatski komunist i rodoljub s demokratskom orijentacijom. Zbog takvih stavova bio je nepodoban centralističkim i velikosrpskim elementima u vodstvu KPJ i u poslijeratnom razdoblju. Stoga je 1948. uhićen pod optužbom za suradnju sa SSSR-om, te navodno počinjenih grešaka tijekom rata. Nakon duge istrage službeno je objavljeno da je Hebrang u lipnju 1949. izvršio samoubojstvo, ali bilo je očito da je bio ubijen.

Sukob s istočnim blokom negativno se odrazio na opće stanje u Jugoslaviji ponajviše zbog ekonomske blokade. Partijski vrh se odlučio za napuštanje sustava državnog upravljanja privredom i za uvođenje samoupravljanja. Državna poduzeća predana su na upravljanje radnicima. Osnovani su radnički savjeti i upravni odbori, ali su sve tvornice i sva poduzeća bili obvezatni na odvajanja za državne fondove.

HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA

Hrvatska politička emigracija dijelila se u dvije skupine: pripadnici HSS-a, vodeće političke snage u Hrvatskoj do 1941., i pripadnici ustaškog pokreta, koji je bio na čelu NDH i koji se njenom propašću morao povući iz Hrvatske.

HSS U EMIGRACIJI

1945. godine dr. Vladko Maček, predsjednik HSS-a, stigao je sa svojom pratnjom u Austriju i to u američku zonu, odakle su ih američke vlasti prebacile u Francusku. U Parizu je uspostavio vezu s prvacima seljačkih stranaka Bugarske, Mađarske i Rumunjske, te s dr. Milanom Gavrilovićem, predsjednikom zemljoradničke stranke iz doba stare Jugoslavije. Rezultat njihovih dogovora bilo je osnivanje Međunarodne seljačke unije. Tada se Maček preselio u SAD u kojem živi do smrti. Međunarodna seljačka unija temeljila se na traženju uporišta u seljaštvu kao društvenom sloju koji se svojom brojnošću i organiziranošću mora suprotstaviti komunističkoj diktaturi. Međutim očekivana međunarodna podrška je izostala, a Maček je zaključio kako zapadne demokracije još uvijek ne shvaćaju dovoljnu važnost seljačkih stranaka Istočne Europe u borbi protiv komunizma.

Maček je u prvoj fazi emigracije i dalje ostajao na stajalištu jugoslavenskog rješenja, ali modificiranog uz znatno labaviju vezu zajednice. Tražio je priznavanje Banovine Hrvatske prema sporazumu iz 1939. i njezino teritorijalno proširenje, zatim zasebnu hrvatsku vojsku i hrvatsku ustavotvornu skupštinu koja će urediti unutarnje stanju u Hrvatskoj. Traži konfederaciju. Sredinom 50 – ih godina vrlo je oprezan što se tiče jugoslavenskog okvira. U završnom razdoblju svoje emigracije Maček se više puta izjasnio za suverenu i samostalnu hrvatsku državu.

Poslije Mačekove smrti na čelo te grupacije stao je dr. Juraj Krnjević koji se izjašnjava za stvaranje samostalne hrvatske države izvan Jugoslavije.

USTAŠKI POKRET U EMIGRACIJI

Ustaški pokret poslije sloma NDH-a našao se drugi put u emigraciji. Zajedno s dr. Antom Pavelićem iz Hrvatske se u Austriju povukla i hrvatska vlada na čelu s predsjednikom dr. Nikolom Mandićem. Dio vlade uspio se prebaciti dalje na zapad, a ostale ministre saveznici su izručili Titovoj Jugoslavenskoj armiji. Osuđeni su na smrt i obješeni. U jesen 1946. Pavelić je stigao u Rim, gdje okuplja suradnike i formira Hrvatski državni odbor. Nakon nekog vremena Pavelić se prebacio u Južnu Ameriku i nastanio se u Buenos Airesu. Na vlasti u Argentini tad je bio general Juan Perron, koji je Paveliću pružio utočište i zaštitu.

Povodom proslave desete obljetnice proglašenja NDH Pavelić je objavio ponovno ustrojavanje hrvatske državne vlade, kojoj je kao poglavnik sam bio na čelu. U Argentinu su tada pristizali i drugi ustaški emigranti, koji se okupljaju pod njegovim vodstvom i razvijaju sve veću političku aktivnost. Pavelić se u ljeto 1954. sastao s dr. Milanom Stojadinovićem, a cilj sastanka je bio dogovor oko zajedničkog nastupa Hrvata i Srba u izbjeglištvu protiv komunističkog režima u Jugoslaviji. Plan je bio stvoriti posebne države Hrvatsku i Srbiju s međusobnim dobrosusjedskim odnosima.

Pavelić osniva Hrvatsku državotvornu stranku koju kasnije pretvara u Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Poslije Pavelićeve smrti, po njegovoj želji, vrhovni poglavar HOP-a postao je dr. Stjepan Hefer, što je izazvalo nezadovoljstvo u redovima starih ustaša, pa se jedna grupa ustaških emigranata odvojila u posebnu organizaciju s istim imenom na čelu s dr. Vjekoslavom Vrančićem.

Do podvajanja je došlo još za Pavelićeva života, a nastavilo se poslije njegove smrti. Iz HOP-a nastaju: Ujedinjeni Hrvati, Hrvatski domobran, društva dr. Ante Pavelić, dr. Ante Starčević, Jure Francetić. Sve organizacije proizašle iz HOP-a imale su jedinstven program – ponovna uspostava NDH u njezinim povijesnim granicama.

 

FOTO: Wikipedia; Autor Gap 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

  1. Matković, H.; Studije iz novije hrvatske povijesti; Golden Marketing – Tehnička knjiga; Zagreb, 2004.
  2. Matković, H.; Povijest Jugoslavije; Naklada Pavičić; Zagreb, 2003.
  3. Bilandžić D.; Hrvatska moderna povijest; Golden Marketing; Zagreb, 1999.

O autoru

Marijana Dangubic

Rođena 1.9.1992.u Dubrovniku. Magistrica je politologije, smjer nacionalna sigurnost i medjunarodni odnosi. Voli druzenja s prijateljima, čokoladu i putovanja. Od rujna 2018. aktivna članica udruge Rast i novinarka na portalu braniteljski.hr