„HIROŠIMA DOMOVINSKOG RATA” – eksplozija skladišta JNA u Oštarijama

Mediji su „Hirošimom hrvatskog rata” nazivali Oštarije, gdje je JNA 13. 10. 1991. digla u zrak jedno od svojih najvećih skladišta oružja i streljiva u Hrvatskoj te vojarnu u Oštarijama sravnila sa zemljom.

Vojno skladište „Oštarije I” s 21 skladišnom zgradom imalo je velike količine eksplozivnih i streljačkih sredstava, a upravnik skladišta bio je Milomir Stevanović, kapetan 1. kl. Skladište „Oštarije II” nalazilo se 500 m istočnije, sa značajnim količinama tehničkih sredstava i zaliha hrane, a upravnik skladišta bio je major Slobodan Milošević. „Oštarije I i II” nalazili su se izvan naselja, uz samu željezničku prugu Karlovac – Oštarije – Ogulin. Nedaleko su se nalazili vojarna i skladište „Skradnik I” i „Skradnik II”, koje se kroz Oštarske dolove naslanjalo na vojni poligon JNA kod Slunja i dalje na prostor tzv. SAO Krajine. Područje Oštarija je od goleme važnosti za željezničko povezivanje Hrvatske, jer njime prolaze i razdvajaju se pruga Zagreb – Rijeka i pruga Oštarije – Knin – Split (s odvojkom za Zadar). To je bilo i područje važnog vertikalnog cestovnog pravca (Jozefinska cesta Karlovac – Josipdol – Senj).

Oštarije su jedno od naselja općine Josipdol, a 1991. godine imale su 1557 stanovnika, od čega 92,5% Hrvata, te su bile treće najveće naselje u ogulinskoj općini, nakon Ogulina i žarišta velikosrpske pobune Plaškog. Pojedina naselja današnje općine Josipdol bila su pod srpskom okupacijom u Domovinskom ratu.

Nakon osvajanja Banovine, kninsko pučističko vodstvo, zajedno s logističkim centrom u Beogradu, vjerovalo je da će Hrvatska biti na koljenima osvajanjem Like, presijecanjem RH u Gorskom kotaru preko Drežnice, Gomirja i Srpskih Moravica te izravnim spajanjem Gorskog kotara, Like i Korduna s Bosanskom krajinom. Hrvatska bi se našla pred prometnim i gospodarskim kolapsom. Gorski kotar i najveći dio Like bio je pokriven Riječkim korpusom JNA, od kojeg je očekivana odlučujuća podrška u presijecanju Hrvatske. Uz to, pobunjeni Srbi u Kordunu i Banovini došli su u dodir s vojnim garnizonom JNA u Karlovcu i skladištem oružja u Oštarijama.

Područje općine Ogulin bilo je pokriveno skladištima oružja i ratne opreme JNA s Oštarijama kao strateški najvažnijim zapovjednim mjestom. U projektu podizanja zapadne granice „Velike Srbije”, pobunjeni Srbi dobili su oružje JNA i iz njezinih skladišta u Oštarijama i Skradniku. 

Pobunjeni borci iz Plaškog, oslonjeni na slunjski poligon kao moćnog zaštitnika, provodili su zacrtanu beogradsku politiku presijecanja i stavljanja pod nadzor cestovnih i željezničkih komunikacija, koje prolaze općinama Ogulin i Otočac prema Jadranu. Presijecanjem tih prometnih smjerova, planirana je izolacija i opkoljavanje, a zatim i okupacija Karlovca, Ogulina, Brinja, Otočca i Gospića.

Oružje izuzeto po naredbi Predsjedništva SFRJ, ostalo je na raspolaganju TO Plaški. Krajem lipnja 1991., helikopterom JNA dovezena je veća količina oružja u Janju Goru. U početku je naoružanje dijeljeno onima koji su se prijavili dragovoljno, a potom su i ostali morali uzimati oružje pod prijetnjom kazne. Tijekom kolovoza 1991., u Plaški su stigla četiri kamiona puna naoružanja i streljiva iz skladišta u Skradniku, koje se odmah dijelilo lokalnomu stanovništvu organiziranom u jedinice TO. Sofisticiranije oružje i oprema stizalo je helikopterima JNA. 

Promet prugom Oštarije – Gospić – Knin potpuno je obustavljen od 24. 7. 1991., dva dana nakon što je milicija SAO Krajine, uz potporu pobunjenih Srba iz Plaškog, napala Josipdol.

Iz skladišta u Oštarijama su 25. 7. 1991. dopremljena tri vojna kamiona oružja, streljiva i druge opreme. Iz tog kontingenta naoružavali su se vojni obveznici Gomirja, Brestovca, Vitunja, Ponikava i Popova Sela, a djelomično Jasenka i Drežnice. Učestala su miniranja pruge, a zabilježeni su i napadi na vlakove. Tako je 16. 9. na izlazu iz Oštarija lokalni vlak pogođen tromblonskom minom.

U doba zapovijedi o provođenju blokada vojarni JNA u Hrvatskoj, dragovoljci NZ MZ-a Oštarija i Josipdola, u suradnji s pripadnicima MUP-a, uspješno drže u blokadi pripadnike JNA. Radi sprečavanja izvoženja naoružanja i opreme u tzv. Krajinu, na svim prilaznim putevima postavljaju zapreke.

Pripadnici PP Ogulin, bataljuna „Klek“ ZNG-a i Odreda narodne zaštite 16. 9. 1991. zauzeli su vojarne u Ogulinu i naselju Sv. Petar, te osvojili velike količine oružja i logističke opreme. JNA je uzvratila i započela napad smjerom poligon Slunj – Carevo Polje – Skradnik s ciljem osiguranja vojarne u Skradniku, no nije uspjela probiti crte obrane. Skladište i vojarna Skradnik osvojeni su 19. 9., pa je hrvatskoj strani pristiglo željeno naoružanje, zbog čega je JNA u povlačenju uništila dio oružja i sredstava. Osvajanju vojarni u ogulinskom kraju uvelike je doprinijela i dugotrajna obrana Saborskog, čiji su branitelji na jugu ogulinske općine na sebe vezali značajan dio srpskih pobunjenika iz Plaščanske doline te snaga JNA sa slunjskog poligona i vojarne u Ličkoj Jesenici.

Hrvatske snage u poluokruženje stavile su „Oštarije II”, čiji je upravnik Slobodan Milošević odbio predaju. Tijek akcije odvijao se uz niske nalete Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. Došlo je do požara u skladištima „Oštarije I”, koji je ugašen. Poginuo je branitelj Zrinko Rendulić, kojemu je tri dana ranije poginuo brat Siniša, također branitelj. Nakon navedenih događaja, dolazi do pat-pozicije i višetjednih pregovora. Taktika JNA temeljena je na spoznaji da bi se, osvajanjem skladišta, hrvatske snage dovoljno opskrbile streljivom i MES-om za daljnje vođenje rata pa je glavni pregovarač bio iskusni major Slobodan Milošević. Hrvatskim pregovaračima rečeno je da će „sve da leti u vazduh” ako ne prestanu nadzirati vojarne i kretanje vojnika. Zatraženo je da im se pusti voda i struja, jedno vrijeme uskraćene po naredbi ministra obrane.

Ionako nepristupačan teren oko „Oštarija I” dodatno je miniran nekoliko stotina metara izvan žičane ograde, gdje su bile isturene promatračnice i straže. Usprkos takvom osiguranju, avijacija JNA je u više navrata raketirala područje uz žičanu ogradu i brdo Krpel. Složenosti situacije pridonosila je i činjenica što se u neposrednoj blizini skladišta odvijao promet putničkih i teretnih vlakova prugom Zagreb – Rijeka.

Krizni štab općine Ogulin izvijestio je 23. 9. 1991. Vladu i KŠ Vlade RH da je postupio sukladno prethodnoj Odluci Vlade koja govori o uspostavljanju opskrbe vojarni vodom, hranom, strujom i medicinskim potrebama, osim onima u Plaškom i L. Jesenici koje su na okupiranom području.

Sabor RH je na zasjedanju 8. 10. 1991., uz odluku o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ, proglasio JNA agresorskom i okupatorskom vojskom, zaključivši da mora bez odlaganja napustiti i vojarne na području RH.

„Oštarije I” pripadnici JNA dižu u zrak u nedjelju, 13. 10. 1991. Prvo su oko 9,00h zapalili vojarnu „Oštarije II” sa skladištima i opremom. „Oštarije I” minirano je na satni mehanizam i dignuto u zrak skladište po skladište u razmaku od 15-ak minuta. U 9,15 h dolazi do prve u seriji eksplozija. Prema riječima mještana, detonacije su odjekivale do kasno poslijepodne. Nije bilo ljudskih žrtava, a ozlijeđena je jedna žena. Na području Oštarija oštećeni su brojni objekti. Bilo je većih oštećenja na kućama i zgradama. Desetak granata i drugih projektila doletjelo je na 6 km udaljeni Ogulin, ali nisu eksplodirale. Unatoč tome, jedna je probila krov kuće.

U „Oštarijama II” ostalo je 12 mladih vojnika JNA koji su tvrdili da nisu znali za aktivnosti svojih nadređenih. Pobjegli su iz vojarne, prihvaćaju ih mještani i odvode do PI Josipdol te su zbrinuti u Učeničkom domu u Ogulinu. Tvrdili su da su požar i eksplozije namjerno izazvali oficiri, odnosno zapovjednici skladišta. Njihova imena i govori u izjavama koje su dan poslije dali za HTV, svjedoče da je riječ o mladim vojnicima različitih nacionalnosti iz raznih krajeva Srbije, BIH, Kosova i Makedonije. Navode da ih je eksplozija zatekla na spavanju i srećom nije dignuto u zrak sve odjednom, jer u krugu od 80 km više ne bi bilo ljudi ni objekata, pošto u „Oštarijama I” ima 8000 tona municije, odnosno skoro dvije atomske bombe. Navode da je prvi pokušaj dizanja „Oštarija I” u zrak bio prije oko 20 dana, također nenajavljen, ali su srećom upaljači bili začepljeni, jer je u mehanizam upalo zrno baruta. U Ogulinu je prihvaćen i dio ugroženog stanovništva. Zbog snažnih eksplozija, i mnogi stanovnici Ogulina su cijeli dan proveli u skloništima. Pojedinačne manje eksplozije čule su se i idući dan. Oficiri JNA su se prije početka detonacija povukli na Krpel, odakle su helikopterom odletjeli na slunjski poligon.

Novi list u članku „Oštarije kao Hirošima“ 1. 2. 1992. piše da su Oštarije, nekada jedno od najvećih vojnih skladišta eksploziva u Hrvatskoj, s desetak skladišta municije, od kojih je svako bilo veće od 1000 m četvornih, “Hirošima hrvatskog rata” i „sve je posuto bezbrojnim eksplodiranim i neeksplodiranim minama i projektilima“. Sve to „tužno opkoljuje bezbroj nekad ogromnih i ponosnih borova, danas pretvorenih u zloslutne tužne panjeve kojima je strahovita eksplozija odrezala debla i krošnje“. JNA je za eksplozije okrivljavala gromove, a Novi list piše da je eksplodiralo 10 milijuna kg eksploziva.

Istog dana kada i u Oštarijama, došlo je do požara i eksplozija u vojnim skladištima „Pulac“ na Katarini i „Grobničko polje“, na riječkom području, također u zoni odgovornosti Komande 13. korpusa koji je za požar također optužio munje. Bilo je nevjerojatno da su, pokraj ugrađenih specijalnih gromobranskih instalacija i ploča, gromovi udarili istodobno u vojne objekte u Rijeci i Oštarijama. Glavni stožer HV-a javno se očitovao upozorivši Generalštab JNA da se radi o namjerno izazvanim požarima. „Ovo je još jedan primjer bez presedana u postupcima Jugo-armije, jer zapovjednici skladišta nisu ni pomišljali na moguće posljedice namjernog uništenja municije i ostale opreme, tj. na moguće uništenje civilnog stanovništva, velike ekološke katastrofe”, ističe Glavni stožer, ustvrđujući da se „očito radi o namjeri Jugo-armije da sredstva koja neće moći transportirati uništi kako ne bi došla u ruke HV-a”. 

Unatoč eksploziji, iz „Oštarija I” spašen je dio streljiva i ostalih vojnih sredstava, a u „Oštarijama II” zarobljena je velika količina hrane i ostale ratne pričuve. Time su završene borbe za vojarne u tom kraju, a bojišnica je uspostavljena na liniji Kamenica – Vojnovac – Vrh Kapele, odakle su hrvatske snage 1995. krenule u oslobađajuću operaciju Oluja.

Iza eksplozije ostao je vrlo velik broj razasutih najrazličitijih neeksplodiranih ubojnih sredstava na prostoru skladišta. Osim toga, okolica vojarne i skladište bili su minirani. Stanovnici i danas osjećaju posljedice eksplozije. Na tom prostoru došlo je i do smrtnog stradavanja te trajne invalidnosti više ljudi, osobito prilikom skupljanja sekundarnih sirovina. Posljedice su zagađenost zraka, vode i zemlje teškim metalima živom, kadmijem i olovom. Zbog vapnenastog terena, teški metali prodrli su i u podzemne vode. Toksikolozi i ekološki stručnjaci slažu se da je eksplozija u vojnim objektima u Oštarijama među najvećim ekološkim incidentima u Hrvatskoj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.