Između Vrlike i Knina smjestilo se mjesto koje po zadnjem popisu stanovništvo ima 417 stanovnika. Iako je tijekom prošlog stoljeća stanovništvo redovito brojalo preko 1.500, a ponekad i preko 2.000 stanovnika, današnja brojka više je nego prepolovljena u usporedbi s brojevima prije Domovinskog rata. Govorimo, naravno, o Kijevu.
Kijevo je smješteno podno Dinare, a u njegovoj blizini nalazi se i izvor Cetine. Prvi put se spominje 1315. godine u notarskim spisima. Tijekom svojeg postojanja bilo je pod vlasti Turaka, Mlečana i Francuza, a u 19. stoljeću dobiva status porezne općine.
Kijevljani su sudjelovali u Prvom i Drugom svjetskom ratu čemu svjedoče i postavljeni spomenici u ovoj općini, no Kijevo je ostavilo duboki trag u Domovinskom ratu. Kijevo je u povijesnim knjigama ostalo zabilježeno kao jedno od prvih mjesta na kojima se dogodio napad pobunjenih Srba tijekom stvaranja SAO Krajine.
Događaji koji su prethodili napadu na Kijevo
Kijevo je na početku Domovinskog rata nosilo strateški značaj za pobunjene Srbe koji su nastojali stvoriti SAO Krajinu. Naime, Kijevo je smješteno na cesti koja povezuje Sinj – Knin, a samim time je stajalo i između sela s većinskim srpskim stanovništvom – Polača, Civljane i Cetina. Kako bi se povezali, srpski pobunjenici odlučili su izvršavati pritisak na stanovništvo Kijeva koje je bilo 99,6% rimokatoličke vjeroispovijesti i izjašnjavalo se kao hrvatsko stanovništvo. Prekidom prometa, struje i telefona, stanovništvo Kijeva počinje ostajati bez osnovnih životnih uvjeta.
O početcima opsade Kijeva progovaraju i njegovi stanovnici na stranicama općine Kijevo:
„Kijevo kao jedino hrvatsko selo na području općine Knin bit će 17. kolovoza 1990. okruženo barikadama koje su postavljane s jedne strane u Civljanima prema Vrlici i s druge strane na Polači prema Kninu. Takav razvoj događaja uvjetovao je da se odmah formira stožer za obranu Kijeva s prvim zadatkom sakupljanja lovačkog i trofejnog naoružanja te organiziranja obrane svojih domova.
Tzv. JNA, koja se tada ulogorila u blizini Kijeva, bila je pod zapovjedništvom srpskih rezervnih oficira što je bio dokaz na čijoj strani se tzv. JNA nalazi. Pored toga Srbi civili iz drugih susjednih sela bili su naoružavani automatskim oružjem. Naši ljudi su preko noći bili prisiljeni postati vojnici te su se dizali sa svojih radnih mjesta i javljali na prve crte obrane od neprijatelja. Od vodstva hrvatske države dobiveni su naputci kako se ne smijemo dati isprovocirati te da prvi nipošto ne započinjemo sukob. Paralelno se pristupilo naoružavanju automatskim naoružanjem i ostalom ratnom opremom preko Kozjaka iz pravca Maovica, prenoseći teret na magaradi te vlastitim leđima.“
Zavičajni klub Kijevo iz Zagreba uz potporu Hrvatskog žrtvoslovnog društva održao je u ožujku 1991. prosvjedni skup u Zagrebu, na kojoj je napisana i Deklaracija koja je poslužila kao apel međunarodnoj zajednici za reakcijom i spašavanjem kijevskog stanovništva.
Zasjedom na Plitvicama događaji se kreću odvijati u bržem tempu. U znak odmazde zarobljena su dva hrvatska redarstvenika u Kijevu, a stanovnici Kijeva odgovorili su na ovaj čin zarobljavanjem tri srpska pobunjenika iz sela Civljane. Taoci obje strane pušteni su nakon diplomatskih pregovora stanovnika, no blokada se tada zaoštrava.
1991. zbog učestalih prijetnji, Ministarstvo unutarnjih poslova u Kijevu odlučuje organizirati policijsku postaju u koju se šalju pohađatelji tečaja Prvi hrvatski redarstvenik. 28.4.1991. uspješnim probijanjem obruča oko Kijeva osniva se policijska postaja Kijevo. Osnivanje policijske postaje nije promakao srpskim pobunjenicima, pa ni Milanu Martiću, tadašnjem načelniku stožera 9. korpusa JNA, koji prijeti – ako se postaja ne ukine, ukinut će se drugim sredstvima.
Zbog blokade Kijeva, komunikacija s ostatkom policije i ZNG-a odvija se preko brda Kozjak, pa tako i do Kijeva dolazi glas o prosvjedu organiziranom u Splitu u svibnju 1991. godine koji je završio napadom JNA na građane.
Okupacija i uništenje Kijeva
17. kolovoza 1991. ostao je zapisan u Kijevskoj povijesti kao ključan datum u Domovinskom ratu. Nakon nekoliko dana opkoljavanja Kijeva, 17. kolovoza stiže zapovijed Martića koji naređuje postavljanje barikada na ulazu i izlazu u Kijevo. Blokade su postavljene u Civljanima prema Vrlici, te u Polači prema Kninu.
Policajci i stanovnici Kijeva sljedeći dan izdaju ultimatum Martiću i njegovim sljedbenicima da napuste prostor i maknu barikade. Status quo traje sljedećih tjedan dana, sve dok 25. kolovoza 1991. godine Ratko Mladić ne izdaje zapovijed JNA za napadom Kijeva teškim naoružanjem. Kijevo je se naredna dva dana nalazi pod paljbom oko 1.500 projektila, a na samo mjesto je bačeno i 8 zrakoplovnih bombi.
U nedostatku ljudstva i borbenog oružja (stanovnici su imali oko 160 kalašnjikova), branitelji su primorani povući se u obližnji Drniš. Kijevo je u potpunosti spaljeno, 70 osoba koje je sudjelovalo u obrani mjesta je zarobljeno i odvedeno u Knin. Spaljena je crkva, škola, mjesni dom. Poginula su tri branitelja: Mijo Slavić, Frano Jurić-Arambašić i Stipe Elkaza. Potpunim uništenjem Kijeva, preostalo stanovništvo iseljava se s područja.
Značaj Kijeva u Domovinskom ratu
Naposljetku, možda je najbolje da prenesemo riječi građana Kijeva o značaju Kijeva u Domovinskom ratu
„Kijevo će ostati upamćeno kao mjesto u kome su svoj put počeli zloglasni ratni zločinci general Ratko Mladić i Mile Martić, te kao prvo mjesto u Hrvatskoj koje je napala tzv. JNA, na kojem je u napadu prvi put upotrijebljena avijacija i sredstva zabranjena međunarodnim konvencijama. Ti dani 25. i 26. kolovoza ostat će u pamćenju kao dani herojskog, bespoštednog otpora. Istovremeno, toga 26. kolovoza formiran je iz Kijeva zbjeg preko Kozjaka prema Maovicama i Drnišu. Iz Drniša, ljudi su prebačeni autobusima u hotel Palace u Kaštelima, gdje su se stali nizati tužni prognanički dani. Veći broj ljudi koji je branio selo povlačio se prema Dinari, gdje će ostati 14 dana posije pada Kijeva.
Nemoguće je opisati prognaničku tugu i patnju za rodnim krajem, a još teže slušati glasine o pljački i paležu rodnog mjesta, maltretiranju roditelja i rođaka koji su ostali nemoćni u Kijevu, i koji svakodnevno traže zaštitu UNPROFOR-a koji je za njih napravio logor ograđen žicom u Ercegovcima. Užasno je misliti o ljudima koji su završili u četničkim kazamatima.
Naime, u borbama za Kijevo zarobljeno je 70 pripadnika obrane Kijeva. Veći broj starijih i nemoćnih osoba ostao je u Kijevu te je bio izložen brutalnom maltretiranju četnika (klanje, vješanje, bacanje u bunare, vađenje očiju i sl.). Jedan dio prognanih vojno sposobnih ljudi uključio se u obranu domovine u 126. brigadi Hrvatske vojske, a drugi dio uključio se u postrojbe MUP-a RH.
U ovim postrojbama Kijevljani će doživjeti najteže bitke u obrani Sinja i Šibenika, kao i slavu prve veće pobjede u Domovinskom ratu na Južnom bojištu. Nakon toga, formirana je samostalna Domobranska satnija Kijevo koja je svoju zonu odgovornosti čuvanja prve crte bojišnice uspješno ostvarivala u nemogućim klimatskim uvjetima na Maglaju, Jelinjaku i Vrdovu. Isto tako naći će se Kijevljani na ostalim bojišnicama diljem Hrvatske te će dati veliki obol kako obrani tako i oslobađanju Hrvatske te hrvatskih krajeva u Bosni i Hercegovini. Dat će oni veliki doprinos formiranju specijalnih postrojbi MUP-a i svih gardijskih te pričuvnih brigada Hrvatske vojske.
Uvelike će doprinijeti u akcijama obrane Banovine, Vukovara, hercegovačkog krša i Dubrovnika te u oslobađanju Maslenice i Velebita u strašnim klimatskim uvjetima, u akcijama Zima 94 i Ljeto 95, koje će prethoditi onoj najvećoj vojnoredarstvenoj akciji Oluja koja će simbolično označiti Uskrs Kijeva i svih okupiranih krajeva Hrvatske, kao i u akcijama Konjičev skok, Južni potez i Maestral te Smiraj kada je konačno slomljena kičma velikosrpskom agresoru. Nakon toga 5. kolovoza 1995. konačno su se mogla izračunati stradanja Kijeva. Ona su bila strašna: srušena je do temelja kijevska crkva, simbol hrvatstva u ovim krajevima, srušeni su i zapaljeni, ama baš svi domovi, škola, ambulanta, mjesni dom…“
FOTO: Kijevo.hr
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
