U sklopu općine Hrvatska Dubica koja pripada Sisačko-moslavačkoj županiji nalazi se malo selo Baćin. Prema posljednjem popisu stanovništva Baćin je imao 217 stanovnika. Baćin nam je zanimljiv jer medijski je često zaboravljen iako je to naselje koje u sebi skriva mnogo patnje. Naime, Baćin je poprište druge najveće masovne grobnice iz Domovinskog rata.
U ožujku 1991. godine Baćin je prema tadašnjem popisu stanovništva imao 414 stalno naseljenih osoba. Od 414 prijavljenih osoba, 94,92% stanovništva činili su Hrvati. Kao najcrniji dan u povijesti ovog malog mjesta ostao je upisan 21. listopad 1991. godine.
Pokolj nad civilima
Zbog iznimno važnog strateškog i teritorijalnog značaja, mjesta oko rijeke Une bila su posebno ugrožena. Pobunjeni Srbi veoma brzo kreću formirati napad na tim područjima, pa tako u rujnu 1991. godine neprijateljske snage zauzimaju okolicu Hrvatske Kostajnice. Tamošnje stanovništvo nastoji pronaći zaklon u obližnjim selima i naseljima poput Cerovljana, Baćina i Hrvatske Dubice. Dana
20. listopada 1991. godine neprijateljske snage dolaze u okolicu i na teritorij Hrvatske Dubice i odvode seljane u nadzirani vatrogasni dom. Različiti izvori spominju oko 50-ak seljana koji su zarobljeni, a neki su pušteni iz zatočeništva jer su uspjeli dokazati da su povezani sa Srbima ili su i sami bili Srbi. Sve zarobljene osobe prethodno su popisane te su na temelju tog popisa odvedene u vatrogasni dom sa obrazloženjem kako će biti razmješteni u druge gradove.
Dana 21. listopada 1991. godine neprijateljske snage u okolicu Baćina dovode ukupno 43 zarobljene osobe. Njima se pridružuje 10-ak osoba iz Cerovljana. Ukupno 56 osoba smaknuto je na licu mjesta rafalnom paljbom, a tijela su pogurana bagerom u šest plitko iskopanih jama. Tih 56 osoba bili su civili, nepovezani s političkim i vojnim licima. Većina ubijenih civila činile su žene i starije osobe koji nisu imale prilike napustiti ratno područje. Pretpostavlja se da je jednako toliko civila izgubilo živote nakon što su ih pobunjeni Srbi odveli i ubili na nepoznatoj lokaciji. Osim što su pobunjeni Srbi smaknuli osobe na licu mjesta, dio ubijenih Hrvata prema svjedočanstvima poguran je bagerima u rijeku Unu.
Proces ekshumacije
Tijela pogubljenih civila ekshumirana su u ožujku 1997. godine. Prema pisanjima portala 24sata, sudski vještaci koji su radili na ekshumaciji bili su prestravljeni stanjem ostataka: “Potpuno zarobljene lubanje, odvojena tijela, trup na jednoj strani, noge na drugoj, ruke na trećoj… Isprepletena tijela ležala su jedna preko drugih. Natiskana. Izlomljena, deformirana i raskomadana u više dijelova“.
Nijedan kostur nije nađen u cjelovitom stanju. U masovnoj grobnici otkrivena su tijela 56 osoba – do danas je identificirano 47 žrtava. Dok su neke žrtve uspješno identificirali zahvaljujući osobnim ispravama, druge žrtve morale su pričekati DNK analizu.
Kazneni proces
Za ovaj pokolj nemoćnog stanovništva odgovorna je jedinica za posebne namjene milicije SAO Krajine „Kaline“ iz Komogovine pod zapovjedništvom Steve Borojevića Garafija koji je direktno bio podređen Milanu Martiću. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci osudilo je sedmoricu pripadnika srpskih postrojbi na ukupno 125 godina zatvora, a suđeno im je u odsutnosti. Iako je presuda punomoćna, Branko Dmitrović, Slobodan Borojević, Milinko Janjetović, Momčilo Kovačević, Stevo Radunović, Veljko Radunović i Stevan Dodoš nikada nisu odlužili navedene kazne.
Haški spisi o ratnom zločinu u Baćinu
U službenim spisima Haškog suda prilikom suđenja Milanu Martiću mogu se pročitati nalazi samoga suda. 2006. godine članovi suda posjetili su područje masovne grobnice i okolnih naselja i gradova.
Spisi sa suđenja potvrđuju dolazak Milicije Krajine u Hrvatsku Dubicu, te kako su Veljko Radunović, njegov sin Stevo i Momčilo Kovačević bili zaduženi za navedenu miliciju. Dana 15. rujna 1991. JNA i milicija odlaze u pretres kuća gdje se iživljavaju nad tamošnjim stanovništvom i u pritvore odvode nasumično izabrane stanovnike. Nakon osvajanja Hrvatske Dubice u listopadu 1991. godine, neke kuće su zapaljene, a oveći broj je bio opljačkan. Na suđenju je svjedočeno i o naseljavanju kuća nakon protjerivanja njihovih originalnih stanovnika i vlasnika.
U sudskim spisima 20. listopad 1991. zapisan je kao dan kada je kamion sa natpisom „Milicija SAO Krajina“ sa Veljkom Radunovićem, Radovanom Šošom i još jednim nepoznatim pripadnikom milicije, pokupio nekoliko stanovnika i odveo ih u vatrogasnu postaju na „sastanak“. Drugi kamion na navedeni sastanak doveo je još 20 ljudi, što je brojalo preko 40 ljudi. Ljude u vatrogasnoj postaji čuvali su Katarina Pekić i Stevo Radunović koji su bili naoružani, obučeni u JNA uniforme. Svaka dva do tri sata mijenjali su se čuvari, a nakon smjene čuvara naglas su čitana imena ljudi kako bi se osigurala prisutnost svih osoba. Nekoliko osoba posvjedočilo je kako je čulo kako je plan sve ljude iz postaje odvesti na mjesto Krečane u blizini Baćine.
Ovo su imena navedena službeno u dokumentaciji Haškog suda: Katarina Alavančić, Terezija Alavančić, Josip Antolović, Marija Batinović, Mara Ćorić, Mijo Ćović, Marija Delić, Ana Dikulić, Ruža Dikulić, Sofija Dikulić, Antun Đukić, Marija „Maca“ Đukić, Ana Ferić, Juraj Ferić, Kata Ferić, Filip Jukić, Marija Jukić, Antun Krivajić, Barbara Kropf, Pavao Kropf, Ivan Kulišić, Nikola Lončarić, Antun Mucavac, Ivo Pezo, Sofija Pezo, Anka Piktaja, Štjepan Sabljar, Veronika Stanković, Antun Švračić, Marija Švračić, Ana Tepić, Katarina Vladić. Uz navedena imena, navode se i osobe koje se nalaze na popisu napravljenom u vatrogasnoj postaji, a čija tijela nisu nađena: Štjepan Dikulić, Antun Đurinović, Jozo Karanović, Reza Krivajić, Dušan Tepić, Ivan Trninić, Ivo Trninić, Kata Trninić, Terezija Trninić.
Neka se njihova imena nikada ne zaborave.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
1. 24 sata
2. Službene stranice općine Hrvatska Dubica
